Otkako sam se u davnim devedesetim počeo služiti internetom, svakih nekoliko mjeseci u pretraživač upišem “dragan.kaludjerovic.pjesnik”, ali u nizu dokumenata o raznim Draganima, Kaluđerovićima i ponekom pjesniku, nikada ne bude njega. Rođen 1951. u Zemunu, djetinjstvo proveo u Miloševcu kod Velike Plane, kao trinaestogodišnjak došao u Sarajevo, studirao teatrologiju, pisao književne i kazališne kritike po omladinskom tisku i književnim časopisima, 1977. objavio knjigu pjesama Zvonki čovek, a zatim, kao u onom stihu srpskoga pjesnika i boema Sime Pandurovića, sišao s uma u sjajan dan. Ja se Kaluđerovića ne sjećam, jer kada je moj naraštaj stasao do književnosti, pa kada smo kao publika krenuli pohoditi književne večeri, Sarajevske dane poezije i Festival malih i eksperimentalnih scena, on je već trajno boravio s druge strane svijesti, po psihijatrijskim klinikama i sanatorijima, u čemu je u to vrijeme, pogotovo kada je o pjesnicima riječ, još bilo neke romantike. Išao sam u prvi razred gimnazije kada sam u biblioteci pronašao, posudio, a na kraju i ukrao, Zvonkog čoveka.
Književni ukusi se s odrastanjem mijenjaju, napuštaju nas zauvijek knjige koje smo jednom voljeli, nestaje poezije u tekstu, umiru u nama romani i novele, jer ih više ne razumijemo, ili više nema onoga dječaka koji ih je nekada volio, a najrjeđi su oni književni tekstovi koji zauvijek ostanu, da nas prate kroz život kao najtačnija autobiografija i precizan estetski kardiogram. Takvom je meni ostala pjesma Dragana Kaluđerovića Asizi.
spoznali smo okrutnost trešanja u cvatu
i pošli smo na vrh brda
odakle se vidi zvonik u dolini
iznad crte snega i lovora nad kojim
Aurora rasipa škrtu vatru
nismo mnogo pričali išli smo zagrljeni
kao utopljenici čija krv nosi u sebi
i poljupce i zvezde i bliske obale
onda smo sišli do gostionice u dolini
seli u uglu i pili čaj ti sa limunom
ja sa rumom i ti si izdržala moj pogled
i ja sam izdržao tvoj pogled
ne život se stiče u poljupcu koji nas
ne razume u koncentričnom krugu
godišnjih doba izmirenih sa lišćem
i kostima kroz koje se kao kroz dogled
zviždi u dječjim igrama
Šefsberi u mantilu priča o komadu
u kom Vrlina i Porok
izjednačeni teraju na izbor akustične ljude
a ja znam a ja znam da Šefsberi i ja
i ti sa povijenim ramenima tu u uglu
predstavljamo jednu malu sklupčanu smrt
Kada sam u kasno proljeće 1996. putovao u Assisi (ili Asiz, kako su govorili i pisali stari bosanski fratri), na književne susrete s temom interkulturalnosti i razumijevanja, moja predodžba o tom mjestu ipak se nije ticala Kaluđerovićeve pjesme. Bit će da mi nije ni na um pala, sve dok na obroncima brda, na čijem se vrhu nalazi čudesni Franjin gradić, nisam ugledao desetak kao za mene rascvalih krošanja, usred kojih je zujalo sve Božje pčelstvo ovoga svijeta. Ne znam je li Dragan Kaluđerović ikada bio u Asizu, mislim da nije, i ne znam je li mu, možda, netko pričao o trešnjama u cvatu na obroncima grada, mislim da nije, jer je prvi, veličanstveni, stih njegove pjesme: “spoznali smo okrutnost trešanja u cvatu”, koji je, ujedno, jedna od mojih najčešćih i najupečatljivijih primisli, melodija koje mi svako malo izbiju, i od kojih je - barem ritmički - načinjeno i puno onoga što pišem, taj je stih kristal jezika i poezije same, kakvi nastaju izvan i mimo stvarnosti ili fotografske slike svijeta. Nije Kaluđerović vidio cvat asiških trešanja, pa od njih načinio stih, nego je dragi Bog - kojeg u Asizu ima čak i kada ga drugdje nije - od Kaluđerovićeve pjesme načinio obeharana stabla ispod Franjinog grada.
I u pjesmi Asizi to se osjeti, bio je on pjesnik dva velika i snažna uzora. Prvi, kojega je često i citirao, parafrazirao, ili od njega preuzimao pjesničke zamisli, pa i cijele stihove, koje bi zatim premetao po vlastitome osjećaju, je Thomas Stearns Eliot. Kaluđerovićeva poezija često se doimala kao dnevnik čitanja Puste zemlje i drugih Eliotovih tekstova, pa umjesto da stvara svoju, lokalnu mitologiju i toponimiju, posuđivao je i na kraju sasvim adoptirao njegovu. Nije nesretni Dragan bio pjesnik Sarajeva niti Bosne, nego pjesnik Puste zemlje.
U drugim slučajevima ne bi to bio simpatičan postupak, kao što, općenito, nisu mili oni balkanski pjesnici koji zlorabe ovaj jezik, pa pišu kao da ih je Vuk Karadžić nasadio na Kavafijevu Grčku, Poundove Cantose ili - u posve retardiranom izvodu - na Divlji zapad i Hollywood, ali je za Kaluđerovića Eliotov svijet bio prirodno okruženje i jedina stvarna pjesnička i egzistencijalna domovina.
Drugi veliki uzor, tragični pjesnički subrat, bio mu je Branko Miljković, čiji se utjecaji u Asiziju, možda, i najjasnije čuju. U njegovoj lirskoj filozofičnosti, u patetici jednoga poetski i književno veličanstvenog i ceremonijalno-sentimentalnog vremena, pri čijem se kraju i sam pojavio kao pjesnik, Dragan Kaluđerović pretapao je svoje eliotovske slike, i u tom je znao biti moćniji i od samog uzora. Finale Asizija, kada se njih dvoje, i Šefsberi “u mantilu”, svedu na “jednu malu sklupčanu smrt”, od onih je pjesničkih trenutaka kada nam se na čas učini da smo došlo do kraja poezije, i do srži svoga bića i bića jezika, i da je to sad zauvijek to.
Da bi se takvo što postiglo, valja imati dara za obično. Sentimentalna scena usred pjesme, gdje je ona pila čaj s limunom, a on s rumom, “i ti si izdržala moj pogled, i ja sam izdržao tvoj pogled”, mjesto je suštinskoga prepoznavanja. U toj dječjoj, adolescentskoj ljubavnoj igri pogleda, odigranoj, vjerojatno, negdje na padinama Trebevića, a ne pod Asizijem, zametak je onoga što će se dogoditi u istoj rečenici, nakon samo desetak stihova: “jedna mala sklupčana smrt”, stupor i nestanak.
Dragan Kaluđerović objavio je pedesetak pjesama. Zahvaljujući pjesniku Hamdiji Demiroviću, u izdanju sarajevskog Zadrugara (izdavača specijaliziranog za poljoprivredne i stočarske priručnike, a koji je jedno vrijeme, opet zahvaljujući urednikovanju Željka Gakovića, objavljivao i najprobranije, apartne književne tekstove), objavljena je 1990. knjiga Pesme, u kojoj je, zapravo, sabrano Kaluđerovićevo životno djelo. Kada se, malo nakon toga, zemlja raspala, a Bosna i Hercegovina do besmisla nacionalno diferencirala, neki su pisci, uglavnom pokojni, izgubili svoj kontekst, jer iz različitih razloga nisu više nikome bili potrebni.
Vrijeme je iskočilo iz zgloba, a oni su ispali iz svih književnih povijesti. Tako ni Dragan Kaluđerović više nikome ne treba, nikome ne pripada, nitko ga se ne sjeća, niti ga itko spominje. Njegova je domovina eliotovska pusta zemlja, a kako pjesništvo - barem u nas, barem danas - funkcionira kao prilično proizvoljna duhovna disciplina, bez inherentnih kriterija i argumenata vlastite važnosti, pjesnik kojeg nema, ili koji nema zemaljsku domovinu, a napisao je tek nekoliko veličanstvenih stihova, ne bi imao od čega da postoji čak ni da nije ostao s one strane ovoga, navodno razumnog svijeta.
Ali možda mi je zbog toga Asizi još bliži i važniji, kao pjesma koja je utisnuta u mene i na koju se, u značajnoj mjeri, poziva moj čitateljski ukus, a s njime i ponešto od načina na koji pišem. To je važno, meni je važno da nečega sutra bude kada u pretraživač upišem: “dragan.kaludjerovic.pjesnik”.