Safet Jaskić je 1946. u Banjoj Luci osuđen kao ratni zločinac. Progonio je partizane i partizanske suradnike, sudjelovao u ustaškome teroru koji se provodio po Zapadnoj Bosni, a po završetku rata skrivao se po štagljevima i štalama, pokušavajući, skupa s drugim križarima, nastaviti borbu za Hrvatsku. Molio se Bogu i dugo izbjegavao sve potjere. “U tim tako težkim časovima bio sam se odlučio, u koliko me i probodu, ne dati glasa od sebe, pa šta bude. U tim časovima palo mi je na pamet, kako mi je na par dana prije rođakinja Mina savjetovala, da se u težkim časovima uvijek Bogu obratim sa Kjursi dovom. Ova dova, veli mi ona, tada ti je kao zid, i dušmanin ti neće moći ništa.” Ali unatoč svim dovama i kremenom i neustrašivom hrvatskom srcu, Safet je uhićen i osuđen na petnaest godina robije. Odležao je u Zenici i Foči, a onda je, u povodu Dana Republike, pomilovan i pušten, baš 29. studenog 1958. Nakon toga se tri godine zlopatio, radio u raznim zagrebačkim firmama i ostajao bez posla kad god bi šefovi otkrili da je bivši robijaš, a onda je 8. listopada 1961. pobjegao u Italiju, a zatim u Njemačku. Napisao je memoarsku knjigu, pod naslovom “Srbočetnički zločin nad Bosnom”, koja je u izdanju Drine, “revije za odgoj i izobrazbu hrvatskih vojnika”, i s pogovorom generala Drinjanina (Vjekoslava Maksa Luburića), objavljena 1967. u Madridu. Safet Jaskić nije dočekao izlazak knjige, umro je 1963. u Osnabrucku.
Na knjigu “Srbočetnički zločin nad Bosnom”, njezino prvo izdanje, naišao sam ovih dana u antikvarijatu Jesenski i Turk, u Preradovićevoj ulici. Sva šarena, sa zemljopisnim likom Nezavisne Države Hrvatske, proširene Istrom i Dalmacijom, u koju je zaboden nož. Uz krv što lipti po naslovnici, tu je i zvijezda petokraka, a u njoj križ sa četiri ocila. Kao i većina diletantski načinjenih emigrantskih izdanja, tako je i ova knjiga bez teksta na hrbatu. Požutjelih stranica, suhe i krte hartije, danas je gotovo sasvim demodirana, pa bi, po cijeni od dvjesto kuna, teško i našla drugog kupca.
Tekst Safeta Jaskića je, skoro u svakoj rečenici, ispunjen revolucionarnom mržnjom. Promiču likovi Srba koje je sreo u ratu, ili kasnije, u zatvoru, ili ih nije ni sreo, nego je samo nešto o njima načuo, i svaki taj Srbin ili Srpkinja, a poimence ih je nabrojano dvjestotinjak, barem je zao i pokvaren, ako već nije koljač, mučitelj, ubojica. Pisac ih opsesivno niže, pripovijedajući nam o svojoj sudbini, tako da čitatelj od neke stranice počinje tragati za barem tim jednim ispravnim Srbinom ili Srpkinjom u žalosnome životu i stradanju Safetovu, iščekujući tu točku obrata, ili izuzetak koji će potvrditi pravilo, ali uzalud, jer takvoga Srbina u ovome hrvatskome životopisu nema, niti ga može biti. Srbi i njihovi sluge komunisti muče ljude, kolju žene i djecu, nabijaju ih na ražanj i žive peku, a ustaše ih, kao pravedni i naivni narodni dobrotvori, u svakoj prilici štite. Tako, recimo, Jaskić opisuje suđenje partizanki Miri Cikoti - narodnome heroju, po kojem je ponijela ime i tvornica keksa: “Građani grada Prijedora tražili su, da se Miru Cikotu, koja je tako mnogo zla počinila u Prijedoru, objesi u njihovome gradu. Na to traženje Mira je prevezena iz Banja Luke u Prijedor i obješena je na javnom trgu. Kasnije, Srbi su doveli iz Banja Luke sudca Marića, koji je vodio suđenje Mire Cikote, i objesili su ga na istome mjestu, gdje je ona prije bila obješena, bez obzira na to što je sudac Marić nju pravedno osudio za mnoge zločine, a Srbokomunisti njega na pravdi Boga.”
Čovjeka jeza uhvati pred suženom i svedenom Jaskićevom imaginacijom i pred tim dječje prostim shvaćanjem pravde, po kojem je Mira Cikota kriva, a sucu je presuđeno na pravdi Boga. On izgleda doista vjeruje kako je narod apelirao da se ta žena vješa u njihovome gradu, nasred gradskoga trga, i ne vidi u toj svojoj vjeri, dobri islamski vjernik, ništa đavolsko. I tako iz epizode u epizodu, iz jednoga u drugi moralni apsurd, teče život jednoga revolucionara. “Njegova je knjiga trebala izaći još prije na njemačkom jeziku”, piše general Drinjanin u pogovoru. “Ali tražili su da rahmetlija ublaži neke stavke. Jok valaj, ni slova! Ovako ili ništa! Odustao je od stanovite materijalne zarade koja bi mu dobro došla za liječenje, ali je ostao tvrd kao i njegov Prijedor u mnogim iskušenjima.” Sentimentalan je Luburić, i ne propušta priliku da na svakome primjeru pouči “hrvatske vojnike” vještini žrtvovanja za domovinu.
Mi današnji ne možemo biti sigurni kakav je čovjek doista bio Safet Jaskić, premda je napisao svoje memoare u duhu i vjeri Maksa Luburića, vjerojatno najodvratnijega hrvatskog zločinca. Ali učinio je to petnaestak godina nakon rata i s nevjerojatnom prostodušnošću. Svatko bi, pa i sam Luburić, u svojim sjećanjima naveo jednoga dobrog Srbina, barem da bi tako naglasio vlastitu pravednost i ispravnost, ali Safetu nije trebalo ni toliko. Međutim, mi svejedno ne možemo znati je li on doista bio ratni zločinac. No, zato je posve izvjesno da je živio i umro kao mučenik.
Zanimljiv je paradoks mučenika iz gubitničke vojske, ili mučenika za poraženu pa čak i nedvojbeno zločinačku ideju. Naime, navikli smo da mučenicima bivaju - pogotovu iz kršćanske perspektive - samo oni čija je muka ugrađena u konačnu ratnu ili svjetonazorsku pobjedu. Ali nije li u samoj prirodi poraza, bio on ratni ili mirnodopski, da vazda gube oni koji na koncu grđe nastradaju, i nije li onda nužno da na strani poraženih bude i neusporedivo više mučenika? Pojam mučenika - pa čak ni onoga klasičnog, biblijskog - nije nužno moralno kategoriziran. Tako je i luburićevac Safet Jaskić autentični hrvatski i bosanski mučenik, premda je, možda, bio i ratni zločinac, a sasvim je izvjesno da je mučeništvo stekao u službi autentično zločinačke ideje.
S historiografskoga stanovišta, priča o ustaškim mučenicima nije zanimljiva, kao ni taj anonimni čovjek, čija knjiga ne može poslužiti ni kao sekundarni izvor za neko istraživanje, jer je, kao i svaki drugi propagandni spis, potpuno nepouzdana. Ali s literarne točke gledišta, za pisca koji bi, kroz sudbinu lika, htio ispričati priču o jednome vremenu i o njegovim posljedicama, priča o mučeniku u ime gubitničke ideje silno je zanimljiva. U takvoj priči, za Safeta Jaskića čovjek mora imati razumijevanja. Ako njegovi motivi i razlozi istovremeno nisu motivi i razlozi samoga pisca, takav književni lik neće imati nikakvog smisla.
Književnost se, pored svega drugog, bavi i onim društvenim frustracijama koje ne može razriješiti nijedna politika, niti ih može opisati ikakva historiografija. Recimo, frustracijom koja izvire iz bezbrojnih uzaludnih mučeništava, iz grobova kojih se društvo najprije četrdeset pet godina sramilo, a zatim je došao Tuđman i krenuo ih otkopavati. Zbilja, najgore što je učinio taj Titov general i doktrinarni fašist nije bilo to što je na luburićevskim pretpostavkama (i s luburićevskim rječnikom - pročitajte još jednom naslov Jaskićeve knjige) krenuo stvarati nezavisnu Hrvatsku, nego je najgore to što je u ljudima poput Safeta Jaskića probudio iluziju kako je njihovo mučeništvo u nečemu živom našlo svoj smisao.
Osim što je na takav način beznadno unazadio hrvatsko društvo, i odijelio ga od ostatka Europe, Franjo Tuđman uznemirio je njihove mučeničke duše i nadigao ih iz grobova, u koje ih dugo više nitko neće moći vratiti. Zato se u Hrvatskoj s tjeskobom i gorčinom slavi Dan Europe, Dan pobjede nad fašizmom, dok našim Nebesima marširaju legije uzaludnih mučenika koji se više ne daju sahraniti.