Riječ je samo o riječi, o stručnom nazivu koji se koristi u lingvistici. Pa ipak... Srpskohrvatski? Apage, Satanas!

Da “diplomatički” jezik, koji je to racq od ovce, što ga je moja malenkost spomenula pri kraju teksta u prošlome broju na ovome mjestu? Zar mi nije dosta što uzbunjujem čitateljstvo spominjući u pozitivnome kontekstu jednu sumnjivu knjigu, tj. “Jezik i nacionalizam” (izd. Durieux, Zagreb, 2010.) za sada skrajnute iliti iz službenih vrednovanja autirane autorice Snježane Kordić, nego još i one, jedva (mi) naklonjene, zbunjujem nazivljem tko zna koje sumnjive provenijencije?

Ali, nije tako, jer nekada je “diplomatički” značilo samo “službeni”, a riječ je bila o htijenju da (nam) hrvatski materinski jezik postane operativni, komunikacijski iliti sporazumni jezik u službenoj upotrebi, prvenstveno u Hrvatskome saboru.

To “nekada” bilo je još prekjučer, dok su naši djedovi bili mladi ili tek sazreli muževi, što je važno napomenuti zbog onih navudrenih “patr-idiota”, koji misle da se u Hrvatskoj službeno oduvijek općilo na istome jeziku, kao danas. Malo prekjučer, ali u Hrvatskome saboru službeni je jezik bio, do polovine 19. st. tek - latinski!

Tada je u saboru zagrmio jedan slavni muž, Ivan Kukuljević Sakcinski (1816.-1889.), pisac, filolog, povjesničar, političar, važan protagonist u Ilirskome pokretu, koji je osim svojim književnim radom (da sada ne propitkujem!) strahovito važan za lijepu našu povijest, utoliko što je, na hrvatskome jeziku, izrekao PRVI govor u Hrvatskom saboru i to 2. svibnja 1843. g.!!! Moram malo citirati, kako bismo mogli praviti neke usporedbe s inkantacijom naših današnjih saborskih govornika:

“Preuzvišeni gospodine Bane!

Presvietli Velmože!

Slavni Stališi i Redovi!” (zar se na sličan način i dandanas saborski zastupnik, koji zauzima govornicu i mikrofon, namještajući bolji profil tv-kamerama, ne obraća predsjedavajućem, eventualno nazočnim ministrima, te uvaženim kolegama zastupnicima, damama i gospodi? Ali, nije važno, to je samo etiketa...)

“Kao što svaki pravi Hrvat i Slavonac, tako sam i ja velikom zaisto radosti i nutrnjim uzhićenjem razumio, da sl. stališi i redovi ovih kraljevinah žele podignutje katedrah za narodni naš jezik i literaturu, kako ja mislim, ne samo u Akademiji, nego u cielom dištriktu Akademije zagrebačke; čim bez dvojbe to steći žele, da se svi izobraženji stanovnici kraljevinah naših svoj materinski jezik dobro i izvrstno nauče...”

Ovaj super važni historijski govor tek je proparao uši, a onda je onaj turbo važni (na istu temu), od 23. listopada 1847. g. postigao to da je, napokon, hrvatski (nam) jezik postao “diplomatičkim” - u službenoj upotrebi.

Ali, dok se svako za našu stvar zalaže, naime za javnu afirmaciju hrvatskog jezika, I. Kukuljević (koji je prvu verziju svoje slavne “junačke igre: Juran i Sofija ili Turci kod Siska”, pisao na njemačkom jeziku) ipak ne može da laže (nisam “dakavac”, samo sam zbog rime žrtvovao infinitiv), pa u prvome govoru kaže:

“Znam ja, da mi kako smo ovdje sakupljeni, s veće strane naš jezik dobro ne znamo i da se u cijeloj domovini našoj osobe obadvojeg spola lahko na prste prebrojiti dadu, koje u svom materinskom jeziku dobro govoriti, čitati i pisati znadu, a što je tomu uzrok, nego to: da ga mi u javnom životu i u poslovih nigdje ne upotrebljavamo i š njim se samo natoliko zabavljamo kao gizdavi gospodar sa svojim plaćenim slugom...” (cit. I.K.S. “Izabrana djela”, MH, 1997.)

Kako je moj otac rođen 1894. g., to će reći da je njegov otac, a moj djed, bio kao zreo čovjek suvremenik izjave jednog uvaženoga zastupnika u Hrvatskom saboru, kako ni u saboru većina ne zna dobro govoriti hrvatski, a da u cijeloj domovini ima vrlo malo pismenih..., što je, sve skupa, bilo prekjučer, a u utuk “patridiotima” (a ovu je sintagmu, prije više nego 70 godina, skovao Stanislav Šimić), koji misle da je naš saobraćajni, javni, komunikacijski i/ili službeni jezik odavno i oduvijek ovaj isti, kojim govorimo, pišemo i služimo se danas.

Srpskohrvatski jezik kojim danas govorimo, pišemo i služimo se dobiva takav svoj naziv u lingvističkoj struci početkom 19. st. (upotrebljava ga već 1824. g. glasoviti njemački filolog Jacob Grimm i slobodno ga je brkati s onim, koji je s bratom Wilhelmom sakupio “Dječje i domaće bajke”, jer to su jedni te isti!). Srpskohrvatski? Apage, Satanas!

A što se tu može, kad je tako od prek-prekjučer zapisano u lingvističkome atlasu (iz baltičko-slovenske jezične grane izdvajaju se tri grupe, među kojima u južnoslavensku spadaju staroslavenski, bugarski, makedonski, hrvatskosrpski i slovenski jezik). Riječ je samo o - riječi, tj. o stručnome nazivu koji se rabi u lingvistici, isuviše složenoj znanosti za nas amatere, laike i naivce. Ali, kako se kod nas svi razumiju u nogomet, politiku i jezičnu problematiku (posebno oni koji nikada nisu dignuli nešto teže od čaše s alkoholnim pićem), morao sam malo zagnjaviti i s ovim predavanjem, da objasnim kako je dvodijelni (diplomatički ili službeni) naziv našega jezika stariji od bilo koje političke zajednice u kojoj je bio u službenoj upotrebi.

“Tako naglašava i Snježana Kordić, naime, da je taj naziv nastao prije bilo koje Jugoslavije (pogotovo one socijalističke) i da s rasturanjem bilo koje društveno-političke zajednice jezik nikako ne može nestati!

Zapravo, srpskohrvatski bio je i ostao “standardni policentrični” jezik kojim su govorili i govore, pisali su i pišu Hrvati, Srbi, Bošnjaci i Crngorci. Jezik u političkome smislu može biti (na)zvan po volji i potrebi (hrvatski, srpski, bošnjački, crnogorski... široko im polje), ali on lingvistički ostaje uvijek jedan, ali ne jedinstven (što je dogovoreno u Beču 1850. g., te potvrđeno i utanačeno u Novom Sadu 1954. g.). Sve su ovo opća mjesta, ako ne i otrcana, onoga jezikoslovlja u kojemu se drži da je kriterij međusobne razumljivosti zapravo najviši (čemu jezik, inače?). Ali, svaka se činjenica može pobiti, kao npr. kad je obrađuje veleuvaženi prof. dr. Stjepan Babić, u “Hrvatskom tjedniku”, 16. IV. 1971. g.:

Prihvaćajući hrvatskosrpski (srpskohrvatski) kao naziv ovoga jezika nalazili smo u tome neko znanstveno opravdanje koje polazi od očite činjenice: sporazumijevamo se bez prevodilaca. Smetnuli smo pri tome s uma nekoliko drugih činjenica. Zaboravili smo da razumljivost sama po sebi nije mjerilo da li je jezik dvaju naroda jedan ili nije. Pa čak i kad bi bio jedan, nismo smjeli zaboraviti činjenicu da i tada svaki narod ima pravo svoj jezik zvati svojim narodnim imenom.” (u “Tisućljetni jezik naš hrvatski”, Zagreb, 1991.)

Dakle, je li činjenica da se “sporazumijevamo bez prevodilaca”?

Jest, i što onda?

To gore - po činjenice!