(…) Danas, kada je jasno da Biškupić odlazi, nama koji smo njegov resor pratili preko desetljeća ostaje nezgodna zadaća da sintetiziramo jednu eru. Je li za sobom ostavio secesijske muzine hramove, ali i konzervativnu ideologiju, kao Kršnjavi ? Pamtimo li ga kao Šuvara, po reformi školstva, Bijeloj knjizi, NSK? Što će biti ta dva-tri površna “fleša” koji će ostati iza jedanaest Biškupićevih godina?
Omeđen dvama odbijenicama kazališnim ravnateljima - onim Slobodanu Šnajderu u Rijeci ‘98. i onim Dušku Mucalu u Splitu 2010. - dugi ministarski mandat Bože Biškupića odolijeva jednostavnom seciranju. Premda je ministarsku karijeru počeo i završio teatarskim skandalom, Biškupić nije bio ministar očitih skandala. Oprezan i promišljen, pazio se izlijetanja i ishitrenih odluka. Vlastitu ideologiju i ukus krio je kao zmija noge, a pogotovo je krio vlastite (mnogi će reći - goleme) poslovne interese. Ustručavao se od medija, rijetko davao izjave, još rjeđe polemizirao. Poput prepredenog političara, razlikovao je ono što je i njemu, stranci i nadređenima bilo bitno, od onog što je nebitno. U nebitnim je stvarima popuštao i smirivao žarišta otpora: u stvarima koje su mu bile bitne bio je autokrat i tiranin.
Za Biškupića svijet kulture dijelio se na dvije jasno razdvojene polutke: ono što ga je zanimalo i ono što nije. Njegov svijet bio je svijet sadrenih girlandi i anđela, htio je kontrolirati velike izlagačke prostore, muzeje, HNK. U arheologiji je provodio politiku Mirjane Sanader koja se svodila pretežno na svrgavanje svih živih i dovođenje lojalnih “mladoturaka”. U izložbenoj djelatnosti imao je svoje mile igračke, među kojima je središnja bila i ostala Jezuitski trg. U zaštiti spomenika uklanjao je sve neposlušnike i kroz petnaest godina pretvorio tu službu u rigidnu, vojno ustrojenu privatnu prelaturu u kojoj se ni izjava ne smije dati a da ne ide preko glasnogovornika. Samim tim uspostavio je kontrolu i nad najvećom potrošnjom novca te postavio svoj izvršni palac na botun kojim se daje zeleno svjetlo za svaki hotel, stambeno naselje, investiciju… Nemojmo si lagati: to je ono što je u tom ministarstvu uvijek bitno, a ne neke tamo trice, mezzosoprani i lirski pjesnici. (…)
( Cijeli tekst pročitajte u subotnjem Magazinu Jutarnjeg lista )