VIJESTI IZ LILIPUTA PIŠE JURICA PAVIČIĆ

Ljudi koji šefuju hrvatskim nogometom misle: Mržnja prema crncima nije u redu, a ona prema Srbima i gejevima jest

 Joško Ponoš / Cropix

Proteklog tjedna na splitskom stadionu odigran je derbi domaće nogometne lige u kojem su igrali domaći RNK Split i Dinamo. Utakmica je bila nervozna, tužna i tvrda, a u njoj je gostujući Dinamo pobijedio 1:0, golom koji su domaći držali spornim. No, osim same utakmice ružno je bilo i sve ostalo. Dio navijanja domaćih navijača bio je primjereniji klubu koji podržava Ku-Klux-Klan ili Republika Herceg Bosna. Navijači crvenih vrijeđali su goste, treneru Dinama Halilhodžiću vikali su “Turčine”, a za Dinamovim crnim igračima - po dobrom ružnom običaju - majmunski hukali.

Posljedice su uslijedile. Disciplinska komisija RNK Split kaznila je s drakonskih deset tisuća eura kazne, nogometni je savez najavio nultu toleranciju za rasizam na stadionima te priprijetio da će od sada nadalje utakmicu na svaku naznaku rasizma - prekidati. Zvuči sjajno, nema što: u ovoj zemlji neka od institucija kao da je napokon počela zaozbiljno shvaćati zakon koji kažnjava rasnu, vjersku i nacionalnu nesnošljivost i govor mržnje. Napokon se našao pipac sustava koji se, ispada, konkretno opire mržnji i zlu. Naši bi ministri rekli: “institucije rade svoj posao”. No - stoje li stvari baš tako?

Istog tjedna, naime, kad je HNS najavio ljuti boj protiv rasnog omalovažavanja na stadionima, novine i portali objavili su vijest kako se predsjednik tog istog nogometnog saveza našao pod istragom FIFA-e zbog jedne druge vrste nesnošljivosti. Vlatko Marković izjavio je - naime - kako u njegovoj nogometnoj reprezentaciji nikad ne bi igrao homoseksualac, zbog čega su tužbu protiv njega podigle LGBT udruge. Praktički istog dana, taj je isti nogometni savez organizirao u Maksimiru nogometnu utakmicu između Hrvatske i Malte na kojoj se - kako je to već narodni običaj - skandiralo “Za dom/spremni”. Da ne bi ispalo da sam lokalpatriotski klubaš, prisjetit ću vas kako se isto skandiranje čulo i na utakmici Hajduka i peterbuškog Zenita, kad je 7 ili 8 minuta sjever skandirao “Za dom”, a istok pripjevao “spremni!” Uoči te utakmice, kao i uoči većine Hajdukovih utakmica, razglas je atmosferu pumpao puštanjem Thompsonovih pjesama, kao što to radi i na utakmicama nogometne reprezentacije u Zagrebu, pa je moguće da se Thompson orio i u srijedu uoči utakmice s tradicionalno neugodnom Maltom.

Domaći su nogometni stadioni legla kala iz kojih šišti netolerancija. To su stadioni na kojima se redovito ori repertoar nacističkog pastirskog rocka, stadioni na kojima se zborski skandiraju nacistički slogani, a one koje baš jako ne volite uspoređujete s gejevima i Romima (“Mamiću, cigane”, “sudac, pederu”...). U tom kolopletu strašne, nerazrijeđene nesnošljivosti, u tom potpunom zmijskom leglu tupih, provincijskih predrasuda družinu iz Nogometnog saveza kao da skandalizira samo jedna jedina - ona prema crncima. Ne šokiraju se oni zbog “pedera” i “cigana”, na pamet im ne pada utakmicu prekinuti zbog nacističkog borbenog pozdrava, ni zbog “Ajmo, ustaše“ ili “Ubij Srbina”. Ali - s hukanjem crncima je druga stvar, to je točka na kojoj markovićevsko-vlajčevićevski zdrug kazuje odlučno ne fašizmu i lupa ručerdom o stol.

Kako je to moguće? Zašto taj nerazmjer u reakciji? Krije li se objašnjenje za njega u stoljetnoj tradiciji afričko-hrvatskih animoziteta? U činjenici da su Hrvati stoljećima koristili robovski rad crnaca na južnjačkim plantažama mandarina? Ili - u činjenici da u Hrvatskoj danas živi deset posto crnaca koji rade loše plaćene poslove? Ili je razlog možda u tome što je u RH postojao fašistički režim koji je u logor Jasenovac otjerao i potom ubio više desetaka tisuća crnaca? Jesu li te povijesne traume razlog zašto Marković baš protiv rasizma podiže ljestvicu političke korektnosti?

Naravno, nije. Nije, jer - kako, uostalom, znamo - stoljetnu povijest razmirica Hrvati nemaju s crncima, nego sa Srbima. Loše plaćene, sezonske poslove, često bez papira, u Hrvatskoj danas ne rade crnci, nego ih rade najčešće Bošnjaci. U Jasenovcu ustaše nisu ubijale crnce, nego, eto ti nezgode, baš Srbe, “Cigane” i “pedere”, a Marko Perković Thompson - miljenik operatera naših stadionskih razglasa - nikad nije otpjevao pjesmu “Dixieland i plantaža stara”, nego “Jasenovac i Gradiška Stara”. Ako bi prema nekoj vrsti rasizma HNS trebao gajiti stostruku podozrivost i hodati kao po jajima, onda je to nesnošljivost spram Srba, Roma i gejeva, a ne ona protiv crnaca. Pa kako onda - majku mu - ti dupli kriteriji? Kako to da se za HNS nebesa sruše na “hu-hu”, a žive i dalje u mandarinskom spokoju kad cijela okuka skandira “Ubij Srbina”?

Na to pitanje mogu predložiti više odgovora. Prvi od njih onaj je koji me delegitimira kao klubaša, ali ne mogu si pomoći. Hrvatski nogometni savez, kao, uostalom, i hrvatski nogomet, i ne služi ničem drugom nego kao servis jednog kluba - Dinama. U Dinamu, pak, igra stanoviti broj crnih igrača, a srpskih i homoseksualnih (bar koliko znam) ne. U RNK Split, pak, nema eto nijednog crnca, ali im zato za divno čudo vrh navale čine državljanin Srbije Kristijan Golubović i Bošnjak musliman Sead Bučan. A pošto HNS nije tu da služi RNK Splitu i sličnoj malomišćanskoj boraniji, nego “najkatoličkijem klubu”, onda je i rasizam protiv crnih veći krimen od rasizma protiv pravoslavnih.

Drugi mogući odgovor je ovaj: u Britaniji, naime, ne žive brojni Srbi, niti Britanija ima problem ustaševanja mladih. Britanija je imala i ima problem ekstremne desnice na stadionima koja je mržnju usmjerila prema crnim igračima. Iskorjenjivanje rasizma stoga je postalo prvo britanski problem, potom zapadnoeuropski problem, na koncu i FIFA-in problem. A onda je HNS u skladu s kolonijalnim mentalitetom vidio kako konj diže nogu pa se i on dao potkovati, ne uviđajući da imitira naljepnicu, a ne sadržaj: naime, antisrpska i antiromska netolerancija ona je koja u Hrvatskoj ima povijesnu socijalnu ukorijenjenost, baš kao što rasna ima u kolonijalnoj i imigrantskoj Britaniji.

Postoji i treći razlog, za koji mislim kako je najbliži istini. Ljudi koji danas šefuju hrvatskim nogometom od Mamića do Markovića ljudi su koji misle da mržnja prema crncima nije u redu, dok ona prema Srbima i gejevima jest. Da je to tako, demonstrirali su mnogo puta oni sami, najavljujući utakmice s Engleskom kao “osvete za Bleiburg”, tuleći ustaške napitnice po birtijama, pa - uostalom - i izjavljujući kako neće “pederi” onečišćavati njihov nacionalni mačo zdrug. Ljudi koji vode naš nogomet su ljudi koji zbilja misle da je Thompson “naš momak”, koji stvarno vjeruju da nogometnim sredstvima osvećuju Bleiburg, da “tetkicama” nije mjesto u nogometu, a “Ciganima” valjda nije mjesto nigdje - osim u logoru.

Zato kad oni idu crne igrače braniti od rasizma, to je do te mjere neautentično, dvolično i lažno da čovjek presvisne od jeda. A lažno je, pokraj svih drugih razloga, i zbog ovog. Crni igrači koje HNS brani od vrijeđanje bogati su mladi ljudi koji sutra mogu otići Liverpool. To su ljudi koji zarađuju više nego cijela okuka koja ih vrijeđa zajedno. Na tom istom stadionu, međutim, nalaze se i neki od devet posto hrvatskih Srba ili desetak posto hrvatskih GLBT osoba. Ti su ljudi izloženi govoru mržnje, ali nemaju 400 tisuća eura po sezoni, nego stanuju u svojoj mamutici i strepe da ih skinheadi ne nalemaju. To su ljudi koje treba HNS braniti. No, takve kampanje neće biti sve dok nogometom drmaju ljudi koji nisu ništa manje rasisti od kukavičkih “hukača”, skrivenih udobnom anonimnošću gomile.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
19. siječanj 2021 00:28