Strašna priča koju vam kanim ispričati počela je sedmog veljače 1992., te jezive ratne zime kad su Split i srednja Dalmacija još bili bez struje pod zamračenjima, a muklu ratnu noć remetilo je tek brenčanje benzinskih agregata. Mjesto radnje je Žrnovnica, ljupko gorsko mjesto na brzacima deset kilometara od Splita, pastoralno mjestašce u koje su se tijekom osamdesetih selile splitske obitelji u potrazi za okućnicom i svježom arijom. Ali, tog sedmog veljače pastoralno malo misto steći će ružni biljeg koji nikad neće više saprati. Te noći nepoznati broj uniformiranih počinitelja zaustavio se pred kućom bračnog para Vesne i Đorđa Gašparevića. Privatnog poduzetnika i njegovu ženu - nastavnicu engleskog - izveli su noću iz kuće, ubili i leševe bacili na deponij smeća. Kako se čini, supružnici Gašparević dobrovoljno su otišli na stratište, i to zato da bi spasili djecu koja su spavala u susjednoj sobi. Njihovu djecu odgojio je djed koji je umro lani, a djeca i dan danas sva žive u Splitu. Gašparević i njegova žena ubijeni su jer su ubojice mislili da je Srbin. Ironija je da čak ni to nije bilo točno: Gašparević je bio Hrvat, a njega i ženu glave je koštalo “krivo” ime u krštenici.
O slučaju Gašparević u Hrvatskoj se nikad nije navelike pisalo, kao o sličnom, ali mnogo poznatijem slučaju Zec. Pa ipak, znao sam nešto o svemu tome kad sam u proljeće 1992. dobio mobilizacijski poziv da pođem u rat. Pozivu sam se naravno odazvao, jer mi se i tada činilo, a i sada mi se čini nepojmljivo da netko drugi ratuje za moj zavičaj i grad sat i pol autom od Splita, dok ja doma sjedim u toplom. Na moje iznenađenje, mobilizacijski sam raspored dobio u žrnovničku četu. U to doba nju je vodio čovjek pod imenom Vinko Barbarić, bivši pomorac, zapovjednik amater i budući HDZ-ov političar, primjer one veteransko-stranačke elite koja će tijekom devedesetih - baš kao nakon ‘45 - biti neformalna kičma novog sustava. Ratovati sa Žrnovničanima pomalo je bilo kao nepozvan upasti na tuđe obiteljske krstitke. Upali ste među ljude koji su se znali desetljećima, čije su premrežene veze sezale od školskog dvorišta do susjedstva, rodbine i tazbine, a u svemu tome vi ste bili autsajder koji ne razumije tajni metajezik aluzija i migova koji ih povezuje. Netrpeljivost između Barbarićeva “plemena” i formalne vojne hijerarhije ključala je tog proljeća do vrenja. Sjećam se dobro situacije u svibnju ‘92, kad su nas nakon neke razmirice Barbarića i generala Jelića Žrnovničani ukrcali u tri vojna dajca i postavili na čuke da - opkolimo štab vlastite brigade u Hutovu! Stajao sam tamo na hercegovačkoj klisuri, gledao dolje u močvarnoj vrtači kako se odvijaju nervozni pregovori, puška je ružno mirisala po drnču, a ja sam se mislio kako mi je samo to trebalo, da nakon sedam dana ratovanja dospijem na vojni sud zbog veleizdaje.
Kolumnu u cijelosti pročitajte u tiskanom izdanju Jutarnjeg lista