Tog svibnja 1991. jugoslavenska je kriza bila na vrhuncu, spremao se rat, a u Cannesu je završavao filmski festival. Na tom Cannesu filmski je svijet otkrio Spikea Leeja i "black pack", klicalo se Von Trierovoj "Europi", ali se vjerovalo da će Palmu ponijeti Theo Angelopoulos ili Krzystof Kieslowski za "Dvostruki Veronikin život". No, žiri kojim je predsjedao Polanski neočekivano je Palmu udijelio filmu "Barton Fink" dvojice autora za koje su čuli tek upućeniji. Bili su braća, Joel i Ethan Coen, a "Barton Fink" - kafkijanski horror o scenaristu na holivudskoj gaži - bio im je četvrti film.
Zlatnom palmom za 'Barton Fink' braća ulaze u prvu filmsku ligu
Tada su Joel i Ethan Coen ušli u filmsku prvu ligu da bi u njoj ostali. Bilo je to doba kad je američki "independent cinema" cvao, iz Cannesa i Venecije su se s nagradama vraćali Lynch, Soderbergh, James Grey i Tarantino, a Coenovi su bili dio te nove najezde malih, pametnih i drukčijih filmova. Upućeniji filmofili ni 1991. nisu na spomen Coenovih gledali bijelo. Na tržištu piratskih videoteka i "žutog titla" naši su ih filmofili upoznali preko prvijenca "Blood Simple" o kojem je Igor Saračević, tada urednik Kinoteke, a sada urednik u Jutarnjem, euforično pisao još koncem 80-ih.
U to vrijeme Coenovi su se doimali kao ispunjenje generacijskih filmofilskih želja. U doba kad su i kritika i znalci zazirali od pretencioznog arta i slavili kulersku postmodernu, Coenovi su bili sve "što se nosi": mladi, medijski obrazovani, brzi, vizualno pismeni, zanimljivi, citatno osviješteni. Bili su vrhunska sezonska roba - a opet, nisu završili poput sezonske robe. Propadali su, vraćali se i opstajali, opirući se pravilu koje veli da postmodernisti ne umiju stariti.
Braća Joel i Ethan podrijetlom su iz židovske, profesorske obitelji iz Saint Louis Parka, prigradskog naselja Minneapolisa u Minnesoti. Roditelji su im bili univerzitetski predavači ekonomije i povijesti umjetnosti. Stariji brat Joel rođen je 1954., mlađi Ethan 1957.
Filmom su se počeli baviti još kao dječaci: po kvartu su snimali 8mm parodije filmova s kinorepertoara. Joela je strast za filmom dovoljno ložila da je 70-ih u New Yorku upisao filmsku školu. Ethan odlazi na Princeton, gdje studira filozofiju i magistrira radnjom o kasnoj filozofiji Ludwiga Wittgensteina.
Sve kasnije filmove Coenovi će raditi kao par, dijeleći suautorstvo, ali "obrazovna" podioba ponešto govori i o profesionalnim preferencijama: Joel je čovjek prakse, više orijentiran na tehničke probleme i rad s glumcima. Ethan je "ideolog", koji promišlja iz pozadine. Tijekom većeg dijela karijere Joel i Ethan u tom će pravcu dijeliti i potpise na špici. Kako im sindikalna pravila nisu dopuštala da supotpisuju režiju, supotpisivali su scenarij, režiju je potpisivao Joel, a produkciju Ethan. Poslije ih je sindikat prihvatio kao "etablirani duo", pa filmove potpisuju kao "Coen brothers".
Prvi film - teksaški noir "Blood Simple" - Coenovi su snimili 1984., odmah prošli izvanredno na Sundanceu i natjerali filmofile da ih zapišu u tekice. Karijera braće često je išla principom "toplo-hladno", pa su tako odmah nakon "Krvavo jednostavnog" snimili neambicioznu i pomalo precijenjenu komediju "Raising Arizona", a potom briljantno "Millerovo raskršće", film o patrijarhalnoj gangsterskoj etici u ambijentu irske mafije. Idućim filmom - "Barton Fink" - Coenovi osvajaju Zlatnu palmu i ulaze na velika vrata u europski "art-house" Olimp.
Opirući se pravilu po kojemu postmodernisti ne znaju ili ne smiju stariti, Coenovi su se vraćali nakon kreativnih kriza, tržišnih ili neuspjeha u svijetu kritičara i filmofila, mijenjali su nijanse filmskog izraza ipak ostajući vjerni sebi i svemu po čemu su ostali prepoznatljivi.
1. Fargo (1996.)
Krimić ambijentiran uz snijegom zavijenu kanadsku granicu svojevrsna je posveta Coenovih zavičaju - Minnesoti. Likovi filma imaju skandinavska imena, mjesto radnje je gradić pun šutljivih sjevernjaka, a glavna junakinja filma (Frances Mc Dormand) trudna policajka čiji suprug crta ptice za novčanice.
2. Čovjek kojeg nije bilo (2001.)
I ovaj je film posveta - Jamesu M. Cainu, krimiću 30-ih i 40-ih, ali i filozofiji egzistencijalizma s kojom se Coenovi bravurozno zezaju. Snimljen crno-bijelo, s briljantnim Billyjem Bobom Thorntonom u glavnoj ulozi, "The Man Who Wasn't There" na jednoj razini je zabavan "pulp", a na drugoj studija o poslijeratnoj kulturi.
U to vrijeme Coenovi su oličenje postmodernističkog, pop-kulturnog ukusa, najdarovitiji autori "generacije X" koji svoje filmove grade hraneći se ne životom, nego drugim filmovima. U jednom trenutku to ih je umalo stajalo karijere: "Hudsucker Proxy" (1994.), njihova parafraza komedija iz 40-ih Prestona Sturgesa i Franka Capre, pojavila se u kinima upravo u času kad je filmofilima malo dodijala ta kulerska citatomanija. Na Coenove se stuštilo nebo: premda je koštao 25 milijuna, "Proxy" je zaradio samo 3, a kritike su bile mlake.
U svibnju će biti premijera crne komedije 'Burn After Reading'
Kao i mnogo puta, Coeonovi su se mačje izvadili. Idućim filmom "Fargo" - policijskim krimićem u kojem glavnu ulogu glumi Joelova supruga Frances Mc Dormand - okrenuli su se izravnijoj emociji, jednostavnijoj naraciji i punim likovima. Uspjeh je bio potpun: film ima pet nominacija za Oscara, Mc Dormand ga dobiva, baš kao i braća za scenarij, a Joel je u Cannesu nagrađen za režiju. Novi snimatelj Roger Deakins u film je unio drugi senzibilitet, drukčiji od karikaturalnosti kamere Barryja Sonnenfelda. Braća više nisu pametni, načitani klipani iz buržujske suburbije: sad su odrasli i ljudski sazreli.
Sljedećih pet godina razdoblje su zrele, mirne renesanse za Coenove. "Big Lebowski" prolazi osrednje, ali s vremenom postaje kultni film. "O Brother, Where Are Thou?" (u kojem Coenovi premještaju "Odiseju" u Mississippi 30-ih) nije veliki film, ali je "bluegrass" soundtrack postao popularniji od filma i pretvorio staru južnjačku glazbu u trend.
"Blood Simple", odmah zapažen na Sundance festivalu, film je kojim Coenovi počinju karijeru i odmah definiraju što će najbolje raditi - krimiće. "Krvavo jednostavno" krimić je ambijentiran u provincijski Teksas, poput mnogih filmova braće Coen i ovaj ima virtuozno smišljen zaplet i referencu na žanrovsku tradiciju.
Najignoriraniji od dobrih naslova braće Coen. Drama smještena u okružje irske mafije nije donijela važnije nagrade, nije bila hit, obično je ni coenofili ne izdvajaju. A riječ je o filmu koji sadrži najbolje od Coenovih: nezaboravne karaktere, inteligentan zaplet, reference na žanrovsku tradiciju i aluzije za upućene.
Na koncu, Coenovi se vraćaju krimiću i snimaju "Čovjeka kojeg nije bilo", crno-bijelu parafrazu obiteljskih, kuhinjskih krimića Jamesa M. Caina. Taj beskrajno pametni i zabavni noir donosi im treću nagradu u Cannesu - opet za režiju.
Te 2001. Frances Mc Dormand je na canneskoj presici stala u obranu supruga i šogora i rekla: "Pogledajte, tu imate dva sredovječna, srednjostrujaška filmaša koji još uvijek eksperimentiraju!".
No, upravo je istraživačkog duha kod Coenovih - nestalo. Snimili su prvo zabavnu, ali ziherašku rom-komediju ("Zavedi me, razvedi me"), pa "Ladykillers", film bez nadahnuća (koji im se unisono smatra dnom karijere). Potom slijedi trogodišnja pauza, najdulja dotad.
Prvotno je primljen mlako. Kritike su bile podvojene, tržišni uspjeh umjeren, a filmu se predviđao zaborav. No, s vremenom je rastao i postao jedan od najobljubljenijih filmova Coenovih. Razlog je vjerojatno to što su gledatelji s vremenom zaboravili pomalo traljav rasplet, a zapamtili pojedine maestralne prizore.
Ostalo je - kako se veli - povijest. Coenovi su se vratili filmom "No Country For Old Men", prvim koji je adaptacija (romana Cormaca Mc Carthyja). Premda je ovaj nasilni i uznemirujući retro-krimić u kinima prošao osrednje, fortuna mu se preokrenula: nominiran je za osam Oscara, dobio ih je četiri, od čega sama braća tri - za produkciju, režiju i adaptirani scenarij. Svoje putovanje Amerikom Coenovi su završili gdje su i počeli 1984. s "Blood Simple" - u Teksasu, i to Teksasu 80-ih, u zagušljivoj, prašnjavoj provinciji punoj gramzivosti i grdih tajni.
Coenovi su u naponu. Tek su prešli 50 i još ćemo gledati njihovih filmova. Upravo su dovršili crnu komediju "Burn After Reading" s Bradom Pittom i Tildom Swinton koja će vjerojatno biti premijerno prikazana u svibnju u Cannesu.
Gangsterska petorka (2004.)
Film koji se smatra najnižom točkom karijere Coenovih. Vjerno su adaptirali klasičnu britansku Ealing komediju Alexandera McKendricka iz 50-ih i napravili film koji britanskom nije ni do gležnja. Razvučen, neduhovit i isprazan, "Ladykillers" je doživio oštre napade i natjerao Coenove na najdužu stanku u karijeri.
Zavedi me, razvedi me (2003.)
"Intolerable Cruelty" zapravo nije loš film: riječ je o brzoj, zabavnoj i nepretencioznoj romantičnoj komediji sa šarmantim Clooneyjem i Zetom Jones. Ali, poklonici nisu mogli Coenovima oprostiti što su napravili film koji je tako srednjostrujaški i koji gotovo nema odmak u odnosu na "industrijski standard". "Intolerable Cruelty" film je kojem će pravičnije suditi vrijeme.
Hudsucker Proxy (1994.)
Nastao odmah nakon canneskog pobjednika "Barton Finka", "Hudsucker Proxy" film je koji je Coenove gotovo koštao karijere.
Riječ je o raskošnoj i skupoj parafrazi komedija Franka Capre i Prestona Sturgesa iz 30-ih i 40-ih, koju je kritika primila mlako, ali je pravu dekapitaciju doživjela u kinima: nije vratila ni osminu uloženog budžeta.
S današnje distance, teško je objasniti zašto se onda "Hudsucker" ljudima činio tako lošim: opet je riječ o pametnom pastišu na kulturnu tradiciju, filmu koji je duhovit i zabavan.
Jurica Pavičić
Zlatnom palmom za 'Barton Fink' braća ulaze u prvu filmsku ligu
|
CANNES
1991.
|
U to vrijeme Coenovi su se doimali kao ispunjenje generacijskih filmofilskih želja. U doba kad su i kritika i znalci zazirali od pretencioznog arta i slavili kulersku postmodernu, Coenovi su bili sve "što se nosi": mladi, medijski obrazovani, brzi, vizualno pismeni, zanimljivi, citatno osviješteni. Bili su vrhunska sezonska roba - a opet, nisu završili poput sezonske robe. Propadali su, vraćali se i opstajali, opirući se pravilu koje veli da postmodernisti ne umiju stariti.
Braća Joel i Ethan podrijetlom su iz židovske, profesorske obitelji iz Saint Louis Parka, prigradskog naselja Minneapolisa u Minnesoti. Roditelji su im bili univerzitetski predavači ekonomije i povijesti umjetnosti. Stariji brat Joel rođen je 1954., mlađi Ethan 1957.
Filmom su se počeli baviti još kao dječaci: po kvartu su snimali 8mm parodije filmova s kinorepertoara. Joela je strast za filmom dovoljno ložila da je 70-ih u New Yorku upisao filmsku školu. Ethan odlazi na Princeton, gdje studira filozofiju i magistrira radnjom o kasnoj filozofiji Ludwiga Wittgensteina.
Sve kasnije filmove Coenovi će raditi kao par, dijeleći suautorstvo, ali "obrazovna" podioba ponešto govori i o profesionalnim preferencijama: Joel je čovjek prakse, više orijentiran na tehničke probleme i rad s glumcima. Ethan je "ideolog", koji promišlja iz pozadine. Tijekom većeg dijela karijere Joel i Ethan u tom će pravcu dijeliti i potpise na špici. Kako im sindikalna pravila nisu dopuštala da supotpisuju režiju, supotpisivali su scenarij, režiju je potpisivao Joel, a produkciju Ethan. Poslije ih je sindikat prihvatio kao "etablirani duo", pa filmove potpisuju kao "Coen brothers".
Prvi film - teksaški noir "Blood Simple" - Coenovi su snimili 1984., odmah prošli izvanredno na Sundanceu i natjerali filmofile da ih zapišu u tekice. Karijera braće često je išla principom "toplo-hladno", pa su tako odmah nakon "Krvavo jednostavnog" snimili neambicioznu i pomalo precijenjenu komediju "Raising Arizona", a potom briljantno "Millerovo raskršće", film o patrijarhalnoj gangsterskoj etici u ambijentu irske mafije. Idućim filmom - "Barton Fink" - Coenovi osvajaju Zlatnu palmu i ulaze na velika vrata u europski "art-house" Olimp.
Opirući se pravilu po kojemu postmodernisti ne znaju ili ne smiju stariti, Coenovi su se vraćali nakon kreativnih kriza, tržišnih ili neuspjeha u svijetu kritičara i filmofila, mijenjali su nijanse filmskog izraza ipak ostajući vjerni sebi i svemu po čemu su ostali prepoznatljivi.
|
TOP 5
|
1. Fargo (1996.)
Krimić ambijentiran uz snijegom zavijenu kanadsku granicu svojevrsna je posveta Coenovih zavičaju - Minnesoti. Likovi filma imaju skandinavska imena, mjesto radnje je gradić pun šutljivih sjevernjaka, a glavna junakinja filma (Frances Mc Dormand) trudna policajka čiji suprug crta ptice za novčanice.
2. Čovjek kojeg nije bilo (2001.)
I ovaj je film posveta - Jamesu M. Cainu, krimiću 30-ih i 40-ih, ali i filozofiji egzistencijalizma s kojom se Coenovi bravurozno zezaju. Snimljen crno-bijelo, s briljantnim Billyjem Bobom Thorntonom u glavnoj ulozi, "The Man Who Wasn't There" na jednoj razini je zabavan "pulp", a na drugoj studija o poslijeratnoj kulturi.
|
|
U to vrijeme Coenovi su oličenje postmodernističkog, pop-kulturnog ukusa, najdarovitiji autori "generacije X" koji svoje filmove grade hraneći se ne životom, nego drugim filmovima. U jednom trenutku to ih je umalo stajalo karijere: "Hudsucker Proxy" (1994.), njihova parafraza komedija iz 40-ih Prestona Sturgesa i Franka Capre, pojavila se u kinima upravo u času kad je filmofilima malo dodijala ta kulerska citatomanija. Na Coenove se stuštilo nebo: premda je koštao 25 milijuna, "Proxy" je zaradio samo 3, a kritike su bile mlake.
U svibnju će biti premijera crne komedije 'Burn After Reading'
|
CANNES
2008.
|
Sljedećih pet godina razdoblje su zrele, mirne renesanse za Coenove. "Big Lebowski" prolazi osrednje, ali s vremenom postaje kultni film. "O Brother, Where Are Thou?" (u kojem Coenovi premještaju "Odiseju" u Mississippi 30-ih) nije veliki film, ali je "bluegrass" soundtrack postao popularniji od filma i pretvorio staru južnjačku glazbu u trend.
"Blood Simple", odmah zapažen na Sundance festivalu, film je kojim Coenovi počinju karijeru i odmah definiraju što će najbolje raditi - krimiće. "Krvavo jednostavno" krimić je ambijentiran u provincijski Teksas, poput mnogih filmova braće Coen i ovaj ima virtuozno smišljen zaplet i referencu na žanrovsku tradiciju.
Najignoriraniji od dobrih naslova braće Coen. Drama smještena u okružje irske mafije nije donijela važnije nagrade, nije bila hit, obično je ni coenofili ne izdvajaju. A riječ je o filmu koji sadrži najbolje od Coenovih: nezaboravne karaktere, inteligentan zaplet, reference na žanrovsku tradiciju i aluzije za upućene.
|
3.Krvavo jednostavno (1984.)
|
4. Millerovo raskršće (1990.)
|
Na koncu, Coenovi se vraćaju krimiću i snimaju "Čovjeka kojeg nije bilo", crno-bijelu parafrazu obiteljskih, kuhinjskih krimića Jamesa M. Caina. Taj beskrajno pametni i zabavni noir donosi im treću nagradu u Cannesu - opet za režiju.
Te 2001. Frances Mc Dormand je na canneskoj presici stala u obranu supruga i šogora i rekla: "Pogledajte, tu imate dva sredovječna, srednjostrujaška filmaša koji još uvijek eksperimentiraju!".
No, upravo je istraživačkog duha kod Coenovih - nestalo. Snimili su prvo zabavnu, ali ziherašku rom-komediju ("Zavedi me, razvedi me"), pa "Ladykillers", film bez nadahnuća (koji im se unisono smatra dnom karijere). Potom slijedi trogodišnja pauza, najdulja dotad.
Prvotno je primljen mlako. Kritike su bile podvojene, tržišni uspjeh umjeren, a filmu se predviđao zaborav. No, s vremenom je rastao i postao jedan od najobljubljenijih filmova Coenovih. Razlog je vjerojatno to što su gledatelji s vremenom zaboravili pomalo traljav rasplet, a zapamtili pojedine maestralne prizore.
|
5. Veliki Lebowski (1998.)
|
 |
Ostalo je - kako se veli - povijest. Coenovi su se vratili filmom "No Country For Old Men", prvim koji je adaptacija (romana Cormaca Mc Carthyja). Premda je ovaj nasilni i uznemirujući retro-krimić u kinima prošao osrednje, fortuna mu se preokrenula: nominiran je za osam Oscara, dobio ih je četiri, od čega sama braća tri - za produkciju, režiju i adaptirani scenarij. Svoje putovanje Amerikom Coenovi su završili gdje su i počeli 1984. s "Blood Simple" - u Teksasu, i to Teksasu 80-ih, u zagušljivoj, prašnjavoj provinciji punoj gramzivosti i grdih tajni.
Coenovi su u naponu. Tek su prešli 50 i još ćemo gledati njihovih filmova. Upravo su dovršili crnu komediju "Burn After Reading" s Bradom Pittom i Tildom Swinton koja će vjerojatno biti premijerno prikazana u svibnju u Cannesu.
Gangsterska petorka (2004.)
Film koji se smatra najnižom točkom karijere Coenovih. Vjerno su adaptirali klasičnu britansku Ealing komediju Alexandera McKendricka iz 50-ih i napravili film koji britanskom nije ni do gležnja. Razvučen, neduhovit i isprazan, "Ladykillers" je doživio oštre napade i natjerao Coenove na najdužu stanku u karijeri.
Zavedi me, razvedi me (2003.)
"Intolerable Cruelty" zapravo nije loš film: riječ je o brzoj, zabavnoj i nepretencioznoj romantičnoj komediji sa šarmantim Clooneyjem i Zetom Jones. Ali, poklonici nisu mogli Coenovima oprostiti što su napravili film koji je tako srednjostrujaški i koji gotovo nema odmak u odnosu na "industrijski standard". "Intolerable Cruelty" film je kojem će pravičnije suditi vrijeme.
Hudsucker Proxy (1994.)
Nastao odmah nakon canneskog pobjednika "Barton Finka", "Hudsucker Proxy" film je koji je Coenove gotovo koštao karijere.
Riječ je o raskošnoj i skupoj parafrazi komedija Franka Capre i Prestona Sturgesa iz 30-ih i 40-ih, koju je kritika primila mlako, ali je pravu dekapitaciju doživjela u kinima: nije vratila ni osminu uloženog budžeta.
S današnje distance, teško je objasniti zašto se onda "Hudsucker" ljudima činio tako lošim: opet je riječ o pametnom pastišu na kulturnu tradiciju, filmu koji je duhovit i zabavan.
|
Filmovi za koje bi ljudi više voljeli da ih Coenovi nikad nisu ni snimili
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....