Čini se da Bog ne stanuje u centru. Treba ga tražiti na periferiji. U predgrađu. Na zagrebačkom Žitnjaku, krpanom cestom koja prolazi između novih kapitalističkih poslovnih zgrada i socrealističkih skladišta sa zahrđalim golemim vratima. E, upravo tamo se nalazi Crkva koja bilježi najveći prirast vjernika i simpatizera posljednjih godina u Hrvatskoj. Prvo se skućila u zagrebačkoj Dubravi, gdje je nakon par godina postalo pretijesno, pa je jednu periferiju morala zamijeniti drugom.
Htio biti katolički svećenik
U nedjelju predvečer, kada smo se zaputili na Žitnjak, ulicu prema Kršćanskom centru Riječ života začas su zagušili automobili. Manja djeca otišla su u igraonicu, zapravo crkvicu igraonicu, kako bi se mogao nazvati taj prostor, gdje im se kroz priče približava sadržaj Biblije, dok su njihovi roditelji, uz zaglušujući razglas, započeli obred.
- Krećemo s pjesmom, slavljenjem - objašnjava nam naš vodič Tomislav Vidaković (28), koji je, kako kaže, još kao osnovnoškolac vjerovao kako ima poziv od Boga da postane svećenik. Bio je ministrant, išao svake nedjelje na misu, a prošao je i katoličko sjemenište.
No, susreo se s djevojkom iz okolice njegove rodne Nove Gradiške, koja mu je ukazala na neslaganje biblijskog nauka i učenja Rimokatoličke crkve.
- Nisam klasičan primjer osobe koja se tražila dok se nije našla. Bio sam spreman dati život za papu, Rimokatoličku crkvu sve dok nisu počeli ti razgovori u kojima sam uvidio neslaganja ključnih i manje ključnih doktrina s Biblijom - kaže Tomislav, objašnjavajući da se to odnosi na pitanje spasenja, koje je, kako kaže, u katoličkoj teologiji i milosni dar, ali i nešto što se “zaslužuje” kroz sakramentalni život crkve.
- Kaže se da su sakramenti instrumenti spasenja, ali to biblijski nije točno, jer je to pitanje osobnog odnosa čovjeka i Boga, čovjeka koji se u svom srcu odluči potvrdno odgovoriti na poruku da je Isus utjelovljeni Bog koji je na križu platio za grijehe cijeloga svijeta, pa tako i njega kao pojedinca. I onaj tko se svojevoljno odluči za njega kao spasitelja i Boga, postaje kršćanin i dijete Božje i time dobiva spasenje - objašnjava Tomislav glavnu razliku kršćana iz Riječi života i ostalih kršćana, posebice katolika.
U Riječi života mnogo je sudbina sličnih njegovoj. Uostalom, utemeljitelj i voditelj zajednice, pastor Damir Šićko Alić prošao je sličan put.
- Sve polazi od pretpostavke da ljudi ne razumiju što je kršćanstvo i zato postoji proces obraćenja. Kršćanstvo otpočinje obraćenjem! Crkva naučava da kršćanstvo počinje krštenjem malog djeteta u vodi, ali ono počinje istinskim obraćenjem i predanjem Bogu i nastavlja se kroz život - kaže pastor Šićko Alić.
On obraćenje objašnjava kao temeljnu biblijsku postavku da je čovjek u svome načinu razmišljanja u krivu.
- Biblija kaže kao što su oblaci visoko iznad zemlje, tako je Božja misao iznad naših misli. Budući da smo učeni i odgajani sa svim tim krivim sustavima razmišljanja, treba promijeniti sustav razmišljanja i uskladiti s pisanom riječju Božjom. Rimokatolici, pravoslavni i protestanti vjeruju da je to Biblija. I kad počnemo usklađivati svoj život s pisanom riječju, to je proces obraćenja. Ono nije događaj koji se dogodio, nego proces koji traje cijeli život, kako otkrivamo gdje krivo razmišljamo i djelujemo, tako to znamo prilagoditi biblijskom modelu - kaže pastor Alić.
Isus u Dubrovniku
On je, kako kaže, po tradiciji bio musliman. Nije baš bio predan, ali je zato bila njegova majka.
- Isusa sam susreo u Dubrovniku - kaže i prisjeća se dana kada je radio kao šef kuhinje u jednom poznatom dubrovačkom restoranu, imao odličnu plaću i život mu se sastojao od izlazaka i provoda, plesnih podija i traženja djevojaka.
No, s njim je radila i jedna djevojka, kršćanka, koja ga je pokušavala zainteresirati za kršćanstvo, što je uporno odbijao, no u jednom je trenutku doživio obraćenje. U trenutku se gotovo posve izmijenio, pa je odbio posao u Italiji i SAD-u.
- Jednostavno sam želio živjeti samo za Boga i ništa me više u ovome svijetu nije zanimalo. Odbio sam poziv gradonačelnika Los Angelesa da radim za njega, koji me upoznao kao šefa kuhinje u CD restoranu. Imao sam različite ponude, ali me to nije zanimalo. Jednostavno sam želio Boga i shvaćao sam da ako želim služiti Bogu, prvo ga moram više upoznati i želio sam ići u teološku ili biblijsku školu.
U zatvor zbog propovijedi
Imao sam ponuda da idem u baptističku, pentekostalnu teološku školu, ali ni za jednu nisam osjećao da je upravo ona prava. Kad sam susreo ljude iz Švedske, koji su došli iz Biblijske škole 1986. evangelizirati i svjedočiti Isusa na ulicama Dubrovnika, a radili su to i u Zagrebu, krenuo sam za njima. U to je vrijeme to bilo zabranjeno i tko je propovijedao na ulici, završavao je u zatvoru.
Počeo sam propovijedati na ulicama bivše Jugoslavije. Otišao sam tamo u školu i gledajući stanje Crkve, vjerovao sam da Bog želi da započnemo nešto novo. Vidio sam da kod naše braće baptista ili pentekostalaca, a ne samo u tradicionalnim crkvama, postoji velika doza mlakosti i nerazumijevanja - prisjeća se svojh početaka ovaj među vjernicima iznimno popularan pastor.
Riječ života započela je s radom 1988. u Dubrovniku, a 1993. u Zagrebu. Pastor Alić kaže da su godine u Dubrovniku bile godine treninga, a u Zagrebu su već imali iskustva za višu razinu.
- Crkva ima svoju moć u broju ljudi koje okuplja. Crkva je, što ljudi ne razumiju, poput određene tvrtke koja se natječe za naklonost svojih mušterija. Ta postavka nije prihvaćena i Crkva se nameće kao nezamjenjiv dio potreba ljudi. Ali to nije točno. Svaka crkva je na tržištu i kvaliteta usluge koju ona nudi ljudma odlučuje o tome gdje ljudi žele biti.
Kvaliteta usluge se ne mjeri po onome što netko misli, nego po tome što nas Biblija potiče. I u tom natjecanju crkve bi trebale sebe dokazati, ali upravo u tome natjecanju sami službenici moraju imati kvalitetu, vjernici moraju imati kvalitetu, jer ljudi ne žele biti među licemjerima, ljudima koji iskorištavaju druge, među površnima itd.
Ljudi trebaju i žele biti pravi vjernici, biti među drugim ljudima koji nastoje živjeti ono što je Bogu ugodno. Zbog toga u Crkvi postoji disciplina - kaže Alić.
Borba za vjernike
Crkva Riječ života među rijetkima je koja isključuje svoje članove za koje se pokaže da nisu dostojni biti u zajednici.
- Sve crkve se bore za što veći broj vjernika, ali mi smo neke isključili. Kad lažu, kradu, posuđuju novac od drugih i ne vraćaju, nasilni su, kad ne usvajaju kršćanske moralne principe, a žele živjeti u Crkvi. Imali smo situacija da ljudi posuđuju novce i ne žele vratiti, a sve u ime kršćanstva, ljubavi, dobrote i ne znam čega sve ne.
To je iskorištavanje i zavaravanje ljudi. Bilo je onih koji su bili nasilni prema drugima. Kad sam konkretnoj osobi govorio da joj treba psihijatrijska pomoć jer se nasilno ponašala prema drugima, ona to nije htjela prihvatiti, premda se poslije pokazalo da je to tako. Morali smo je isključiti.
Kad osobe utječu na jedinstvo, ljubav, sklad, poštovanje, i drugo biva razbijeno, ne možete nego prvi put razgovarati s njom, drugi put pa to iznijeti pred Crkvu i reći da taj brat ili sestra imaju taj i taj problem te ne mogu zapravo i ne žele primiti našu pomoć i moramo ih isključiti.
Oni mogu poći u drugu crkvu, ali ne mogu biti naši članovi, jer svojim životom destruktivno djeluju na druge. Tradicionalne crkve to nikad ne rade. Možda bi trebale isključiti i stotine tisuća ljudi, ali ne žele, jer kada se oni potpišu kao njihovi članovi, tu je moć te crkve. Mogu pregovarati s Vladom, za novac i privilegije - kaže Šićko.
Mi smo bili upravo u danu kada su se u članstvo primali novi članovi. Radilo se o ljudima koji su u Crkvi već tri, četiri ili više godina, nakon kojih su odlučili postati članovima zajednice.
- Pet godina sam u Riječi života i znam što znači živjeti za Krista. Prije nisam znao da je Krist moj spasitelj - kaže Željko Menalo (31) iz Zagreba, koji je zajedno sa suprugom Snježanom (32) te nedjelje postao članom Riječi života. S Riječi života upoznao ih je prije desetak godina njezin bratić, kada su bili samo formalni kršćani.
Premala dvorana
- Od prvog trenutka sam znala da je to crkva za mene. Duh Sveti ovdje nije fraza i osjeća se na svakom slavljenju i u svakoj propovijedi. Naprosto nas dotiče. Vjerovala sam i prije u Boga, ali sam do obraćenja živjela po svome - kaže Ivana Rapić (30), koja je zajedno sa sestrom Sunčanom (25) u Riječi života tri godine, ali su tek te nedjelje postale članice.
U Zagrebu je oko 550 članova, odnosno više za stotinu djece s kojima se radi vjeronauk. Simpatizera i onih koji se pripremaju postati članovima sigurno je nekoliko tisuća. Crkva je opet premala i planira se gradnja nove s dvoranom od 1000 do 1400 mjesta.
- Naš premijer se zaklinje u demokraciju, ali u našem primjeru nema pojma o demokraciji. Vrlo često se pozivaju na SAD kad im odgovara, a na Europu kad im ona odgovara. Amerika je primjer vjerskih sloboda. Problem je što naši nisu istinski predani provođenju Ustava. Napravljen je kolonizatorski ugovor s Vatikanom i bili su prisiljeni raditi ugovore s drugima. Zato držim da je Hrvatska vatikanska kolonija u religijskom smislu, jer taj ugovor je strašan.
Nama ugovor s državom uopće ne treba. Upravo sam razgovarao s braćom iz Engleske, koji čak ne moraju biti upisani ni u registar vjerskih zajednica, ali dobivaju 28 penija potpore i pomoći od poreza i država im to isplaćuje. Američka televizija Inspiration upravo zbog te potpore države ima svoju bazu u Engleskoj - kaže Alić.
Riječ života financira se isključivo dobrovoljnim prilozima vjernika.
- Vjernici daju onoliko koliko žele. Poučavamo o davanju desetine. Nitko na nju nije obvezan, ali mnogi ljudi daju. Evo vam primjera: gospođa ima dvije trgovine i dok nije bila kršćanka, snalazila se, petljala, muljala s porezom da bi imala veću zaradu. Sada, nakon tri-četiri godine, otkako je postala kršćanka, poštuje pravila i drži se zakona, plaća poreze kako treba i ne mulja u knjigama, sada ima mnogo veću zaradu nego što je imala prije. Počela je davati desetinu, na koju je nitko nije tjerao, i Bog je u tome blagoslivlje, da bolje funkconira njezin posao i da ona napreduje - kaže Šićko.
Na pitanje tko su pravi kršćani, odgovara da o tome govori Biblija, tj. da su učenike prozvali kršćanima, a učenici su bili oni koji su prakticirali ono što su Isus i apostoli naučavali.
- Nisu to bili oni koji su bili poprskani vodicom. Takvo krštenje uopće nije biblijsko, jer riječ baptismo znači podroniti/uroniti u vodu. I svaki iskreni svećenik će potvrditi da se u prvih 300 godina nikad nije krstilo nekoga prskajući, nego podranjajući ga pod vodu. I uvijek se krstilo ljude koji su željeli biti kršćani, a ne malu djecu - objašnjava pastor Šićko, koji je u javnosti prozvan i Mr. Aleluja zbog televizijske emisije na OTV-u i žestokih propovijedi u kojima često Bogu zahvaljuje upravo s - Aleluja!
Kaže da nikoga ne napadaju, nego da stoje iza istine, ali da je problem upravo u tome, jer kada stojite iza istine, drugi vas napadaju.
I njegova Crkva u zagrebačkom predgrađu naprosto buja. Bogoslužja su sasvim drukčija od onih na koja su naučili tradicionalni vjernici u velikim crkvama. Oduševljena pjesma, molitve u jezicima, ruke u zraku i duhovna i tjelesna ozdravljenja dio su njihovih redovitih obreda.
Molitve i zahvale
Crkva, zapravo, nimalo ne sliči na crkve na kakve smo navikli. Velika je to dvorana s pozornicom na kojoj uvježbani bend, kao na nekom rock-koncertu, iz sve snage “praši” duhovne pjesme. Kad zastane da uzme pauzu, na pozornicu izlazi jedan od pastorovih pomoćnika, koji čita osobne molitve vjernika koje su ostavili na info-štandu na ulazu u dvoranu, u kojima zahvaljuju za honorarni posao, zdravlje, položene ispite, oporavak nakon nezgode... Ili jedan veliki “hvala ti, Bože, za novi bicikl”, kao što je napisala jedna djevojčica.
Darko Pavičić
Htio biti katolički svećenik
U nedjelju predvečer, kada smo se zaputili na Žitnjak, ulicu prema Kršćanskom centru Riječ života začas su zagušili automobili. Manja djeca otišla su u igraonicu, zapravo crkvicu igraonicu, kako bi se mogao nazvati taj prostor, gdje im se kroz priče približava sadržaj Biblije, dok su njihovi roditelji, uz zaglušujući razglas, započeli obred.
- Krećemo s pjesmom, slavljenjem - objašnjava nam naš vodič Tomislav Vidaković (28), koji je, kako kaže, još kao osnovnoškolac vjerovao kako ima poziv od Boga da postane svećenik. Bio je ministrant, išao svake nedjelje na misu, a prošao je i katoličko sjemenište.
No, susreo se s djevojkom iz okolice njegove rodne Nove Gradiške, koja mu je ukazala na neslaganje biblijskog nauka i učenja Rimokatoličke crkve.
|
|
- Nisam klasičan primjer osobe koja se tražila dok se nije našla. Bio sam spreman dati život za papu, Rimokatoličku crkvu sve dok nisu počeli ti razgovori u kojima sam uvidio neslaganja ključnih i manje ključnih doktrina s Biblijom - kaže Tomislav, objašnjavajući da se to odnosi na pitanje spasenja, koje je, kako kaže, u katoličkoj teologiji i milosni dar, ali i nešto što se “zaslužuje” kroz sakramentalni život crkve.
- Kaže se da su sakramenti instrumenti spasenja, ali to biblijski nije točno, jer je to pitanje osobnog odnosa čovjeka i Boga, čovjeka koji se u svom srcu odluči potvrdno odgovoriti na poruku da je Isus utjelovljeni Bog koji je na križu platio za grijehe cijeloga svijeta, pa tako i njega kao pojedinca. I onaj tko se svojevoljno odluči za njega kao spasitelja i Boga, postaje kršćanin i dijete Božje i time dobiva spasenje - objašnjava Tomislav glavnu razliku kršćana iz Riječi života i ostalih kršćana, posebice katolika.
U Riječi života mnogo je sudbina sličnih njegovoj. Uostalom, utemeljitelj i voditelj zajednice, pastor Damir Šićko Alić prošao je sličan put.
| Kršćani nisu oni koji su samo poprskani vodicom i to krštenje uopće nije biblijsko, što može potvrditi i svaki svećenik, priča pastor Šićko Alić
|
On obraćenje objašnjava kao temeljnu biblijsku postavku da je čovjek u svome načinu razmišljanja u krivu.
- Biblija kaže kao što su oblaci visoko iznad zemlje, tako je Božja misao iznad naših misli. Budući da smo učeni i odgajani sa svim tim krivim sustavima razmišljanja, treba promijeniti sustav razmišljanja i uskladiti s pisanom riječju Božjom. Rimokatolici, pravoslavni i protestanti vjeruju da je to Biblija. I kad počnemo usklađivati svoj život s pisanom riječju, to je proces obraćenja. Ono nije događaj koji se dogodio, nego proces koji traje cijeli život, kako otkrivamo gdje krivo razmišljamo i djelujemo, tako to znamo prilagoditi biblijskom modelu - kaže pastor Alić.
Isus u Dubrovniku
On je, kako kaže, po tradiciji bio musliman. Nije baš bio predan, ali je zato bila njegova majka.
- Isusa sam susreo u Dubrovniku - kaže i prisjeća se dana kada je radio kao šef kuhinje u jednom poznatom dubrovačkom restoranu, imao odličnu plaću i život mu se sastojao od izlazaka i provoda, plesnih podija i traženja djevojaka.
|
|
|
Ivana Rapić tvrdi da je od prvoga trenutka znala da je to crkva za nju i njezine potrebe
|
Sunčana Rapić priča kako je i prije vjerovala u Boga, ali je živjela po svome i nije marila za Crkvu
|
No, s njim je radila i jedna djevojka, kršćanka, koja ga je pokušavala zainteresirati za kršćanstvo, što je uporno odbijao, no u jednom je trenutku doživio obraćenje. U trenutku se gotovo posve izmijenio, pa je odbio posao u Italiji i SAD-u.
- Jednostavno sam želio živjeti samo za Boga i ništa me više u ovome svijetu nije zanimalo. Odbio sam poziv gradonačelnika Los Angelesa da radim za njega, koji me upoznao kao šefa kuhinje u CD restoranu. Imao sam različite ponude, ali me to nije zanimalo. Jednostavno sam želio Boga i shvaćao sam da ako želim služiti Bogu, prvo ga moram više upoznati i želio sam ići u teološku ili biblijsku školu.
U zatvor zbog propovijedi
Imao sam ponuda da idem u baptističku, pentekostalnu teološku školu, ali ni za jednu nisam osjećao da je upravo ona prava. Kad sam susreo ljude iz Švedske, koji su došli iz Biblijske škole 1986. evangelizirati i svjedočiti Isusa na ulicama Dubrovnika, a radili su to i u Zagrebu, krenuo sam za njima. U to je vrijeme to bilo zabranjeno i tko je propovijedao na ulici, završavao je u zatvoru.
Počeo sam propovijedati na ulicama bivše Jugoslavije. Otišao sam tamo u školu i gledajući stanje Crkve, vjerovao sam da Bog želi da započnemo nešto novo. Vidio sam da kod naše braće baptista ili pentekostalaca, a ne samo u tradicionalnim crkvama, postoji velika doza mlakosti i nerazumijevanja - prisjeća se svojh početaka ovaj među vjernicima iznimno popularan pastor.
Riječ života započela je s radom 1988. u Dubrovniku, a 1993. u Zagrebu. Pastor Alić kaže da su godine u Dubrovniku bile godine treninga, a u Zagrebu su već imali iskustva za višu razinu.
| Riječ života je među rijetkim crkvama koje izbacuju svoje članove ako prekrše pravila kršćanskog života i ogriješe se o Božju riječ zapisanu u Bibliji
|
Kvaliteta usluge se ne mjeri po onome što netko misli, nego po tome što nas Biblija potiče. I u tom natjecanju crkve bi trebale sebe dokazati, ali upravo u tome natjecanju sami službenici moraju imati kvalitetu, vjernici moraju imati kvalitetu, jer ljudi ne žele biti među licemjerima, ljudima koji iskorištavaju druge, među površnima itd.
Ljudi trebaju i žele biti pravi vjernici, biti među drugim ljudima koji nastoje živjeti ono što je Bogu ugodno. Zbog toga u Crkvi postoji disciplina - kaže Alić.
Borba za vjernike
Crkva Riječ života među rijetkima je koja isključuje svoje članove za koje se pokaže da nisu dostojni biti u zajednici.
- Sve crkve se bore za što veći broj vjernika, ali mi smo neke isključili. Kad lažu, kradu, posuđuju novac od drugih i ne vraćaju, nasilni su, kad ne usvajaju kršćanske moralne principe, a žele živjeti u Crkvi. Imali smo situacija da ljudi posuđuju novce i ne žele vratiti, a sve u ime kršćanstva, ljubavi, dobrote i ne znam čega sve ne.
To je iskorištavanje i zavaravanje ljudi. Bilo je onih koji su bili nasilni prema drugima. Kad sam konkretnoj osobi govorio da joj treba psihijatrijska pomoć jer se nasilno ponašala prema drugima, ona to nije htjela prihvatiti, premda se poslije pokazalo da je to tako. Morali smo je isključiti.
Kad osobe utječu na jedinstvo, ljubav, sklad, poštovanje, i drugo biva razbijeno, ne možete nego prvi put razgovarati s njom, drugi put pa to iznijeti pred Crkvu i reći da taj brat ili sestra imaju taj i taj problem te ne mogu zapravo i ne žele primiti našu pomoć i moramo ih isključiti.
Oni mogu poći u drugu crkvu, ali ne mogu biti naši članovi, jer svojim životom destruktivno djeluju na druge. Tradicionalne crkve to nikad ne rade. Možda bi trebale isključiti i stotine tisuća ljudi, ali ne žele, jer kada se oni potpišu kao njihovi članovi, tu je moć te crkve. Mogu pregovarati s Vladom, za novac i privilegije - kaže Šićko.
|
|
| Željko Menalo postao je članom Riječi života nakon pet godina boravka u zajednici |
Snježana Menalo kaže da ih je s Crkvom upoznao bratić kad su bili formalni kršćani
|
Mi smo bili upravo u danu kada su se u članstvo primali novi članovi. Radilo se o ljudima koji su u Crkvi već tri, četiri ili više godina, nakon kojih su odlučili postati članovima zajednice.
- Pet godina sam u Riječi života i znam što znači živjeti za Krista. Prije nisam znao da je Krist moj spasitelj - kaže Željko Menalo (31) iz Zagreba, koji je zajedno sa suprugom Snježanom (32) te nedjelje postao članom Riječi života. S Riječi života upoznao ih je prije desetak godina njezin bratić, kada su bili samo formalni kršćani.
Premala dvorana
- Od prvog trenutka sam znala da je to crkva za mene. Duh Sveti ovdje nije fraza i osjeća se na svakom slavljenju i u svakoj propovijedi. Naprosto nas dotiče. Vjerovala sam i prije u Boga, ali sam do obraćenja živjela po svome - kaže Ivana Rapić (30), koja je zajedno sa sestrom Sunčanom (25) u Riječi života tri godine, ali su tek te nedjelje postale članice.
U Zagrebu je oko 550 članova, odnosno više za stotinu djece s kojima se radi vjeronauk. Simpatizera i onih koji se pripremaju postati članovima sigurno je nekoliko tisuća. Crkva je opet premala i planira se gradnja nove s dvoranom od 1000 do 1400 mjesta.
- Naš premijer se zaklinje u demokraciju, ali u našem primjeru nema pojma o demokraciji. Vrlo često se pozivaju na SAD kad im odgovara, a na Europu kad im ona odgovara. Amerika je primjer vjerskih sloboda. Problem je što naši nisu istinski predani provođenju Ustava. Napravljen je kolonizatorski ugovor s Vatikanom i bili su prisiljeni raditi ugovore s drugima. Zato držim da je Hrvatska vatikanska kolonija u religijskom smislu, jer taj ugovor je strašan.
Nama ugovor s državom uopće ne treba. Upravo sam razgovarao s braćom iz Engleske, koji čak ne moraju biti upisani ni u registar vjerskih zajednica, ali dobivaju 28 penija potpore i pomoći od poreza i država im to isplaćuje. Američka televizija Inspiration upravo zbog te potpore države ima svoju bazu u Engleskoj - kaže Alić.
Riječ života financira se isključivo dobrovoljnim prilozima vjernika.
- Vjernici daju onoliko koliko žele. Poučavamo o davanju desetine. Nitko na nju nije obvezan, ali mnogi ljudi daju. Evo vam primjera: gospođa ima dvije trgovine i dok nije bila kršćanka, snalazila se, petljala, muljala s porezom da bi imala veću zaradu. Sada, nakon tri-četiri godine, otkako je postala kršćanka, poštuje pravila i drži se zakona, plaća poreze kako treba i ne mulja u knjigama, sada ima mnogo veću zaradu nego što je imala prije. Počela je davati desetinu, na koju je nitko nije tjerao, i Bog je u tome blagoslivlje, da bolje funkconira njezin posao i da ona napreduje - kaže Šićko.
Na pitanje tko su pravi kršćani, odgovara da o tome govori Biblija, tj. da su učenike prozvali kršćanima, a učenici su bili oni koji su prakticirali ono što su Isus i apostoli naučavali.
- Nisu to bili oni koji su bili poprskani vodicom. Takvo krštenje uopće nije biblijsko, jer riječ baptismo znači podroniti/uroniti u vodu. I svaki iskreni svećenik će potvrditi da se u prvih 300 godina nikad nije krstilo nekoga prskajući, nego podranjajući ga pod vodu. I uvijek se krstilo ljude koji su željeli biti kršćani, a ne malu djecu - objašnjava pastor Šićko, koji je u javnosti prozvan i Mr. Aleluja zbog televizijske emisije na OTV-u i žestokih propovijedi u kojima često Bogu zahvaljuje upravo s - Aleluja!
Kaže da nikoga ne napadaju, nego da stoje iza istine, ali da je problem upravo u tome, jer kada stojite iza istine, drugi vas napadaju.
I njegova Crkva u zagrebačkom predgrađu naprosto buja. Bogoslužja su sasvim drukčija od onih na koja su naučili tradicionalni vjernici u velikim crkvama. Oduševljena pjesma, molitve u jezicima, ruke u zraku i duhovna i tjelesna ozdravljenja dio su njihovih redovitih obreda.
Molitve i zahvale
Crkva, zapravo, nimalo ne sliči na crkve na kakve smo navikli. Velika je to dvorana s pozornicom na kojoj uvježbani bend, kao na nekom rock-koncertu, iz sve snage “praši” duhovne pjesme. Kad zastane da uzme pauzu, na pozornicu izlazi jedan od pastorovih pomoćnika, koji čita osobne molitve vjernika koje su ostavili na info-štandu na ulazu u dvoranu, u kojima zahvaljuju za honorarni posao, zdravlje, položene ispite, oporavak nakon nezgode... Ili jedan veliki “hvala ti, Bože, za novi bicikl”, kao što je napisala jedna djevojčica.
Darko Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....