Katolička crkva je ponovila i precizirala svoje vjerske zabrane na području biotehnologije u novoj uputi o bioetici Kongregacije za nauk vjere. Taj dokument je objavljen u petak u Vatikanu pod naslovom Dignitas personae (Dostojanstvo osobe).
Njime se dopunjuje i osuvremenjuje dokument Donum vitae (Dar života) koji je ista kongregacija objavila 1987. Na tragu već ranije iskazanog zauzimanja za „zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti“, Kongregacija koju vodi kardinal Joseph Levada je, uz odobrenje pape Benedikta XVI, zaključila da „embrij od samog početka ima dostojanstvo osobe“. Ne govori se, dakle, da je plod osoba od samoga svog začeća, kao u ranijim dokumentima, ali je rečeno da ga treba tako tretirati, čime se precizira poznato gledište Katoličke crkve da je abortus ubojstvo.
Crkva zabranjuje ljudima da uništavaju ljudske živote, pa i u embrionalnom obliku, ali im zabranjuje i da ih stvaraju umjetnim metodama, jer čovjek „ni u jednom slučaju ne smije zamijeniti Stvoritelja“ baveći se npr. genetskim inženjeringom, budući da Crkva smatra da život daje Bog, a ne čovjek, makar bio roditelj. Izvor ljudskog života, kaže se, mora biti „u braku i obitelji“, uključujući uobičajeni spolni snošaj „koji izražava uzajamnu ljubav između muškarca i žene“.
Katoličko kršćanstvo se, dakle, protivi:
(1) kloniranju ljudi, pa ni u terapeutske svrhe,
(2) korištenju embrionalnih matičnih stanica u istraživanju i liječenju,
(3) zamrzavanju (kriokonzervaciji) ljudskih embrija, odnosno ovocita, jer je to inkompatibilno s dostojanstvom embrija,
(4) reduciranju broja usađenih embrija kako bi se spriječili višeblizanački porođaji (u situacijama gdje se oplodnjom više jajnih stanica odjednom želi izbjeći opasost da samo jedan plod propadne), jer Crkva i to smatra abortusom,
(5) „usvajanju“ začetih i zamrznutih embrija, tj. njihovu implantiranju u druge žene koje bi eventualno htjele potomka, smatrajući da je manje etičko zlo ostaviti ih dok ne propadnu,
(6) svakom obliku abortusa uključujući i metode koje sprečavaju da se začeti embrij ugnijezdi i razvije, u što pripadaju pilule za „dan poslije“, spirale itd.,
(7) dijagnosticiranju eventualnih genetskih svojstava ploda prije implantiranja,
(8) poboljšavanju ili jačanju „genetskih darova“ neke osobe, jer bi takve manipulacije poticale „eugenetski mentalitet“, te indirekto „društveno žigosale osobe koje ne posjeduju ta partikularna svojstva“.
Naime, kažu upute, „ljudski život je uvijek dobro“, pa ga stoga treba vazda „potpuno poštivati“, bez obzira na ono što se naziva „inteligencijom, ljepotom, zdravljem, mladošću, potpunošću“. Time se korigira poznati istup u kojemu je prethodni papa Ivan Pavao II (1983) ostavio mogućnost da bi takva genetska intervencija u krajnjoj liniji mogla biti dopustiva.
Riječ je, ipak, o svojstvima, pa se to vjerojatno ne primjenjuje na genetske poremećaje. Ako bi se u začetom plodu mogao ukloniti gen koji uzrokuje nanizam, Crkva to vjerojatno ipak ne bi smatrala diskriminacijom patuljaka. Tim više što dopušta somatsku genetičku staničnu terapiju individualnih pacijenata u striktno terapeutske svrhe.
Nije, dakle, zabranjeno korištenje matičnih stanica odraslih, te matičnih stanica sadržanih u pupkovini ili posteljici (ne treba zaboraviti da se upravo Katolička crkva još u prošlom stoljeću zauzimala za razvitak tehnika korištenja tih stanica, pa i umjesto transplantacija organa, iako transplantacije generalno podržava kao dar).
Dopuštena je „asistirana oplodnja“, ali samo među supružnicima (za razliku od dokumenta Donum vitae, koji je posve zabranjivao ono što se tada zvalo „umjetnom oplodnjom“), i uz puno poštivanje dostojanstva žene – što znači da Katolička crkva dopušta „uklanjanje prepreka koje sprečavaju plodnost u braku“, osuđuje heterolognu oplodnju (dakle korištenjem bilo jajnih stanica bilo sperme trećih „donatora“) – ali u ovom dokumentu prešućuje homolognu oplodnju „u epruveti“ s genetskim materijalom (spermom i jajašcima) samih supružnika, uz naknadnu implantaciju u Falloppiovu cijev te iste supruge.
O. Federico Lombardi, ravnatelj Ureda za novinstvo Svete Stolice je, pri predstavljanju dokumenta , odbacio tvrdnju da je to popis zabrana. Naprotiv, to je „temeljno afirmiranje dostojanstva ljudske osobe“, smatra Papin glasonoša.
Kad je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji, u Hrvatskoj je još na snazi zakon star 30-tak godina. Prema njemu je moguća donacija sperme, ali ne i jajne stanice. Homologna oplodnja in vitro je dopuštena, dozvoljena je izvantjelesna oplodnja spermom i jajnom stanicom supružnika.
Novi zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u izradi je već više od 20 godina. Izrađeni su brojni prijedlozi, ali ni jedan nije došao ni do Vlade, a kamoli Sabora. Posljednjih mjeseci traju najave novog zakona po kojemu bi trebala biti dopuštena i heterologna oplodnja, donacija jajne stanice i spermija, ali ne istodobno kod jednog para. (G. Jureško)
Iz Rima Inoslav Bešker
Njime se dopunjuje i osuvremenjuje dokument Donum vitae (Dar života) koji je ista kongregacija objavila 1987. Na tragu već ranije iskazanog zauzimanja za „zaštitu ljudskog života od začeća do prirodne smrti“, Kongregacija koju vodi kardinal Joseph Levada je, uz odobrenje pape Benedikta XVI, zaključila da „embrij od samog početka ima dostojanstvo osobe“. Ne govori se, dakle, da je plod osoba od samoga svog začeća, kao u ranijim dokumentima, ali je rečeno da ga treba tako tretirati, čime se precizira poznato gledište Katoličke crkve da je abortus ubojstvo.
Crkva zabranjuje ljudima da uništavaju ljudske živote, pa i u embrionalnom obliku, ali im zabranjuje i da ih stvaraju umjetnim metodama, jer čovjek „ni u jednom slučaju ne smije zamijeniti Stvoritelja“ baveći se npr. genetskim inženjeringom, budući da Crkva smatra da život daje Bog, a ne čovjek, makar bio roditelj. Izvor ljudskog života, kaže se, mora biti „u braku i obitelji“, uključujući uobičajeni spolni snošaj „koji izražava uzajamnu ljubav između muškarca i žene“.
Katoličko kršćanstvo se, dakle, protivi:
(1) kloniranju ljudi, pa ni u terapeutske svrhe,
(2) korištenju embrionalnih matičnih stanica u istraživanju i liječenju,
(3) zamrzavanju (kriokonzervaciji) ljudskih embrija, odnosno ovocita, jer je to inkompatibilno s dostojanstvom embrija,
(4) reduciranju broja usađenih embrija kako bi se spriječili višeblizanački porođaji (u situacijama gdje se oplodnjom više jajnih stanica odjednom želi izbjeći opasost da samo jedan plod propadne), jer Crkva i to smatra abortusom,
(5) „usvajanju“ začetih i zamrznutih embrija, tj. njihovu implantiranju u druge žene koje bi eventualno htjele potomka, smatrajući da je manje etičko zlo ostaviti ih dok ne propadnu,
(6) svakom obliku abortusa uključujući i metode koje sprečavaju da se začeti embrij ugnijezdi i razvije, u što pripadaju pilule za „dan poslije“, spirale itd.,
(7) dijagnosticiranju eventualnih genetskih svojstava ploda prije implantiranja,
(8) poboljšavanju ili jačanju „genetskih darova“ neke osobe, jer bi takve manipulacije poticale „eugenetski mentalitet“, te indirekto „društveno žigosale osobe koje ne posjeduju ta partikularna svojstva“.
Naime, kažu upute, „ljudski život je uvijek dobro“, pa ga stoga treba vazda „potpuno poštivati“, bez obzira na ono što se naziva „inteligencijom, ljepotom, zdravljem, mladošću, potpunošću“. Time se korigira poznati istup u kojemu je prethodni papa Ivan Pavao II (1983) ostavio mogućnost da bi takva genetska intervencija u krajnjoj liniji mogla biti dopustiva.
Riječ je, ipak, o svojstvima, pa se to vjerojatno ne primjenjuje na genetske poremećaje. Ako bi se u začetom plodu mogao ukloniti gen koji uzrokuje nanizam, Crkva to vjerojatno ipak ne bi smatrala diskriminacijom patuljaka. Tim više što dopušta somatsku genetičku staničnu terapiju individualnih pacijenata u striktno terapeutske svrhe.
Nije, dakle, zabranjeno korištenje matičnih stanica odraslih, te matičnih stanica sadržanih u pupkovini ili posteljici (ne treba zaboraviti da se upravo Katolička crkva još u prošlom stoljeću zauzimala za razvitak tehnika korištenja tih stanica, pa i umjesto transplantacija organa, iako transplantacije generalno podržava kao dar).
Dopuštena je „asistirana oplodnja“, ali samo među supružnicima (za razliku od dokumenta Donum vitae, koji je posve zabranjivao ono što se tada zvalo „umjetnom oplodnjom“), i uz puno poštivanje dostojanstva žene – što znači da Katolička crkva dopušta „uklanjanje prepreka koje sprečavaju plodnost u braku“, osuđuje heterolognu oplodnju (dakle korištenjem bilo jajnih stanica bilo sperme trećih „donatora“) – ali u ovom dokumentu prešućuje homolognu oplodnju „u epruveti“ s genetskim materijalom (spermom i jajašcima) samih supružnika, uz naknadnu implantaciju u Falloppiovu cijev te iste supruge.
O. Federico Lombardi, ravnatelj Ureda za novinstvo Svete Stolice je, pri predstavljanju dokumenta , odbacio tvrdnju da je to popis zabrana. Naprotiv, to je „temeljno afirmiranje dostojanstva ljudske osobe“, smatra Papin glasonoša.
Kad je riječ o medicinski potpomognutoj oplodnji, u Hrvatskoj je još na snazi zakon star 30-tak godina. Prema njemu je moguća donacija sperme, ali ne i jajne stanice. Homologna oplodnja in vitro je dopuštena, dozvoljena je izvantjelesna oplodnja spermom i jajnom stanicom supružnika.
Novi zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji u izradi je već više od 20 godina. Izrađeni su brojni prijedlozi, ali ni jedan nije došao ni do Vlade, a kamoli Sabora. Posljednjih mjeseci traju najave novog zakona po kojemu bi trebala biti dopuštena i heterologna oplodnja, donacija jajne stanice i spermija, ali ne istodobno kod jednog para. (G. Jureško)
|
U Hrvatskoj zakon star 30 godina
|
Iz Rima Inoslav Bešker
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....