Na samom početku "Panova labirinta" vidite prizor grupice vojnika u odorama iz 40-ih kako provode kroz gustu šumu automobil u kojem su mati i kći. U jednom trenutku karavana zastane u šumi, a djevojčica jedina među nazočnima vidi ono što odrasli ne mogu: šuma je začarana, puna fantastičnih bića i životinja koje govore.
(El laberinto del faun, Španjolska / Meksiko 2006.);
Režija i scenarij: Guillermo Del Toro
Uloge: Ivana Baquero, Ariadna Gil, Sergi Lopez, Maribel Verdu, Doug Jones
*****
Kad na samom početku filma Faunov ili - kod nas amerikanizirano prevedeno - Panov labirint vidite taj prizor, u prvi čas uvjereni ste da gledate još jednu od nebrojenih adaptacija književnog "fantasyja". Čak vas ni historijska inscenacija ne koleba: uostalom, i "Narnijske kronike" počinju u ratnoj Engleskoj 1940-ih.
Kad sam prvi put gledao "Panov labirint" 2006. u Cannesu, nakon desetak minuta bio sam iskreno zbunjen što taj dječji fantasy, žestoko oslonjen na kompjutorski generiranu sliku, radi u glavnoj festivalskoj konkurenciji.
Nakon 119 minuta bilo mi je jasno: s nevjerojatnom lakoćom meandrirajući između žanrova, registara i ciljanih publika, meksički redatelj napravio je jedan od najoriginalnijih filmova posljednje dekade, čudnog frankenštajna filmske A produkcije, film koji doista ni s čim ne možete usporediti, niti ga smjestiti u žanrovsku ladicu.
Mitsko i historiografsko, fauni i diktatori za Meksikanca efektno supostoje u istom fikcionalnom svijetu, baš kao u boljih pisaca magičnog realizma, a čak i fašizam (ovdje preciznije: frankizam) u "El laberintu" nije više samo povijesni fenomen, nego mitsko zlo, vječna anomalija.
Za Del Tora - slično kao za Pasolinija, Zafranovića ili Lilianu Cavani - fašizam je isprepleten s osjećajem seksualne dominacije, a glavni protivnik djevojčice heroine i njezinih pomagača postaje patrijarhalni poredak štafetno nastavljan s oca na nerođenog sina: muškarci su tu zaduženi da vladaju obitelji, šumom i državom, a žene u pomoć prizivaju ili partizane ili mitska bića.
Guillermo Del Toro Meksikanac je koji u Španjolskoj nije nikad živio, a upućeniji filmofili upoznali su ga preko kultnog horora "Cronos" i filma "Đavolja kičma" koji se također zbivao u frankističkoj Španjolskoj.
Del Toro je već koncem 90-ih dospio u Hollywood gdje je napravio podcijenjeni biološki horror "Mimic", drugi nastavak "Bladea", te meni osobno zamornu strip-adaptaciju "Hellboy".
Del Tora su nakon nekoliko takvih razmjerno rutinskih holivudskih radova filmofili počeli pomalo otpisivati, a onda je Meksikanac promijenio stranu Atlantika i napravio film koji mu je vratio reputaciju. "Panov labirint" polako je rastao: u Cannesu je prošao dobro kod kritike, ali nije bio naročito istaknut.
No, u američkoj distribuciji je frapantno zaživio, počeo je jednu za drugom "kljucati" sitne nagrade, imao je izvrsnu gledanost i to je okrunio sa šest nominacija za Oscara, od kojih je dobio tri. Jedan se put tako dogodila i inverzija da Amerika Europi otkrije njezin vrhunski film koji je s ove strane bio nedovoljno cijenjen.
Djevojčica Ofelia (Ivana Baquero) i njezina mati Carmen (Ariadna Gil) putuju u gorske zabiti Navarre da bi se pridružile oficiru Francove vojske Vidalu koji će biti materin novi muž i Ofelijin očuh. Kapetan Vidal (Sergi Lopez) od prvog časa jasno daje do znanja da ga mala Ofelija uopće ne zanima. Pravi predmet njegova interesa je muški nasljednik kojega Carmen nosi u utrobi. Ali, u idućih sat vremena se pretvara u pravi, pravcati partizanski triler. Vidal dovodi obitelj u gorsku vukojebinu zato što je tamo zapovjednik vojne ispostave koja se bori protiv republikanske gerile. Zaplet filma preusmjeruje se prema ratnoj drami. A onda Del Toro ponovno unosi fantastiku, a boj u šumi pretvara se u mitski sraz fašista i mitske faune.
Jurica Pavičić
(El laberinto del faun, Španjolska / Meksiko 2006.);
Režija i scenarij: Guillermo Del Toro
Uloge: Ivana Baquero, Ariadna Gil, Sergi Lopez, Maribel Verdu, Doug Jones
*****
|
PANOV LABIRINT
|
Kad sam prvi put gledao "Panov labirint" 2006. u Cannesu, nakon desetak minuta bio sam iskreno zbunjen što taj dječji fantasy, žestoko oslonjen na kompjutorski generiranu sliku, radi u glavnoj festivalskoj konkurenciji.
Nakon 119 minuta bilo mi je jasno: s nevjerojatnom lakoćom meandrirajući između žanrova, registara i ciljanih publika, meksički redatelj napravio je jedan od najoriginalnijih filmova posljednje dekade, čudnog frankenštajna filmske A produkcije, film koji doista ni s čim ne možete usporediti, niti ga smjestiti u žanrovsku ladicu.
Mitsko i historiografsko, fauni i diktatori za Meksikanca efektno supostoje u istom fikcionalnom svijetu, baš kao u boljih pisaca magičnog realizma, a čak i fašizam (ovdje preciznije: frankizam) u "El laberintu" nije više samo povijesni fenomen, nego mitsko zlo, vječna anomalija.
Za Del Tora - slično kao za Pasolinija, Zafranovića ili Lilianu Cavani - fašizam je isprepleten s osjećajem seksualne dominacije, a glavni protivnik djevojčice heroine i njezinih pomagača postaje patrijarhalni poredak štafetno nastavljan s oca na nerođenog sina: muškarci su tu zaduženi da vladaju obitelji, šumom i državom, a žene u pomoć prizivaju ili partizane ili mitska bića.
Guillermo Del Toro Meksikanac je koji u Španjolskoj nije nikad živio, a upućeniji filmofili upoznali su ga preko kultnog horora "Cronos" i filma "Đavolja kičma" koji se također zbivao u frankističkoj Španjolskoj.
Del Toro je već koncem 90-ih dospio u Hollywood gdje je napravio podcijenjeni biološki horror "Mimic", drugi nastavak "Bladea", te meni osobno zamornu strip-adaptaciju "Hellboy".
Del Tora su nakon nekoliko takvih razmjerno rutinskih holivudskih radova filmofili počeli pomalo otpisivati, a onda je Meksikanac promijenio stranu Atlantika i napravio film koji mu je vratio reputaciju. "Panov labirint" polako je rastao: u Cannesu je prošao dobro kod kritike, ali nije bio naročito istaknut.
No, u američkoj distribuciji je frapantno zaživio, počeo je jednu za drugom "kljucati" sitne nagrade, imao je izvrsnu gledanost i to je okrunio sa šest nominacija za Oscara, od kojih je dobio tri. Jedan se put tako dogodila i inverzija da Amerika Europi otkrije njezin vrhunski film koji je s ove strane bio nedovoljno cijenjen.
Djevojčica Ofelia (Ivana Baquero) i njezina mati Carmen (Ariadna Gil) putuju u gorske zabiti Navarre da bi se pridružile oficiru Francove vojske Vidalu koji će biti materin novi muž i Ofelijin očuh. Kapetan Vidal (Sergi Lopez) od prvog časa jasno daje do znanja da ga mala Ofelija uopće ne zanima. Pravi predmet njegova interesa je muški nasljednik kojega Carmen nosi u utrobi. Ali, u idućih sat vremena se pretvara u pravi, pravcati partizanski triler. Vidal dovodi obitelj u gorsku vukojebinu zato što je tamo zapovjednik vojne ispostave koja se bori protiv republikanske gerile. Zaplet filma preusmjeruje se prema ratnoj drami. A onda Del Toro ponovno unosi fantastiku, a boj u šumi pretvara se u mitski sraz fašista i mitske faune.
|
Boj fašista i mitske faune
|
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....