“Da” je potvrdna čestica prispjela u standardni hrvatski iz novoštokavskoga, kojom se odgovara na pojačanu upitnu česticu “da li”, a kadikad i na upitnu česticu “li” (iako je prikladnije na nju odgovoriti glagolom kojemu je “li” poslužio kao enklitika u pretpostavljenoj upitnoj rečenici: “imate li?” - “imam”, a ne: “imate li?” - “da”).
Neki je puristi ne vole, smatraju je stranom hrvatskoj tradiciji, iako je neizbježna barem u dvama slučajevima: kada je rabimo da bismo naglasili sadržaj glavne rečenice: (“Da, ja tako hoću!”), te u paru s niječnom česticom “ne” (“Da ili ne?”). Radi potpune jasnoće, upravo se taj par čestica - “da” i “ne” - postavlja kao alternativna solucija na referendumima i plebiscitima, umjesto gramatički možda prikladnijih parova (“hoću” - “neću”, ili “želim” - “ne želim”), ali manje jasnih, jer “da” i “ne” svojom odrešitošću ne ostavljaju mjesta inoj dvojbi, osim onoj između njih.
Tako je i u većini drugih jezika: “ja - nein”, “yes - no”, “oui - non”, “si - no”, “da - net” itd.
“Da” je u hrvatskome, i kao veznik i kao potvrdna čestica, nedvojbenoga praslavenskog podrijetla (“da”), pa se nalazi u mnogim slavenskim jezicima (ali u čakavskome, kajkavskome i staroštokavskome njezino je mjesto zauzelo “je”, skraćeni oblik trećeg lica prezenta glagola “biti”: “jest/je”). Ranije podrijetlo je manje jasno, pa Gluhak prenosi tri mogućnosti: ili je potekla od indoevropske osnove pokazne zamjenice “*do-” (usp. “to” i “do”), ili od nostratičke čestice “*daHa”, ili ispreplitanjem jednoga i drugoga.