'Da je i mrtav, lakše bi nam bilo...'

Tog ponedjeljka se činilo će se nebo kad-tad srušiti na glavu, a brisači automobila neće stići otkotrljati bujice vode (i tjeskobe) - od samoborskih sela preko Bukovca do Brezovice, za čija god vrata da smo uhvatili, žene kojima su preko noći nestali sinovi, djeca kojima je u nepoznato otišao deda, junak djetinjstva i njihov privatni Spiderman;  sinovi koji tragaju za očevima….



Dok vani pljušti turobna jesen sve te ljude, različite po godinama, životnim snovima, veličini kuće i  količini noćnih mora, melje neizvjesnost. - To je ono najgore, ta neizvjesnost, što ne znamo. Da znamo, da je i umro, da se i ubio, 'ajde otvoreno razgovaramo, lakše bi bilo. Bili bi ga pokopali, razumijete. (suze) A ovak' smo nigdje…  Djeci mi je grozno. Stariji postane agresivan kad ga emocije pritisnu, a mlađi se povuče u sebe - tiho će Ružica Šmintić, koja već dvije godine traži supruga.



- Stalno ste u nekom iščekivanju… Mi živimo od danas do sutra. Ja sam u međuvremenu postao srčani bolesnik, a supruga se godinama liječila na psihijatriji - govori dobrostojeći zagrebački mesar Branko Capak kojem je prije sedam godina netragom nestao sin jedinac, 19-godišnjak, odličan učenik ugostiteljske škole, tenisač, omiljen u društvu, dečko za kojeg kažu da se klonio cigareta, a kamoli kakva težeg poroka. Dok sjedimo u kući Capakovih tišinu gotovo možete lupati dlanovima, fizički pritišće. Zidovi valjda zato u toj kući izgledaju još veći, stropovi nekako čudno visoki... Jedino što svakih nekoliko minuta razbije 'mir' jest Korni, kornjača što pliva u akvariju.



Da znamo da

je i umro, da se

i ubio, lakše bi

bilo. Bili bismo

ga pokopali,

razumijete - Da nije bilo psihijatara i lijekova ne bi ni funkcionirala. Drži nas nada da je ipak živ. No, ako jest živ, svaki se dan pitam ne može li se on javiti, ili nam se ne želi javiti… Ne mogu zamisliti da nam se ne želi javiti - kaže Ankica Capak. Korni pripada Tomislavu, njihovom nestalom sinu.



- Dobio ju je za rođendan od tadašnje djevojke. On je kornjači i dal ime. Znate kaj, vjerujte mi da bi je već davno dala na Veterinarski fakultet, al' ovako mi je to teško… čuvamo je. I vodimo s nama, ako negdje putujemo - govori mama. Drži se hrabro. Obojana kosa, manikirani nokti, kuća besprijekorno uredna. - Psihijatar vas uči na koji način se s tim nositi. 'Možete gledati cijele dane u strop, možete se ubiti, ali Ankice, ništa se neće promijeniti', kaže mi moja doktorica. Svaki dan mi je borba sa samom sobom…



Sin, koliko znaju, nije ima problema, nije zalazio u loša društva, s roditeljima je bio u dobrim odnosima. Širokim stubama, praznim hodnicima, vode nas u Tomislavovu sobu. - Sve je ovdje isto kako je bilo i prije Tomičina nestanka. Ulazim rijetko, samo da provjetrim… kad ovu sobu čistim moram se psihički pripremiti tjedan dana u naprijed… - kaže i tu se slomi u plač. U sobi više nema posteljine, a krevet je sklopljen u naslonjač. Sve ostalo - glazbena linija, utezi za vježbanje, posteri, bezbroj tinejdžerskih sitnica i detalja, sve je kao i onog dana kad je 30. prosinca 2000. u četiri ujutro otišao na posao. Na Dolcu je radio kao mesar. Odvezao se, kako i svakog dana, crvenim golfom 'jedinicom'.





• Kada: nestao 2000.



• Kako: odvezao se u svom crvenom golfu 'jedinici' kao i svakog dana na posao na Dolac, gdje je radio kao mesar. Majka ga je navečer nazvala da pita kada će doći na večeru. Rekao je da ide odvesti kolegu u Zaprešić. Nestao je i on, i automobil, a mobitel je javljao da je nedostupan.



• Ako nešto znate o Tomislavu, javite na broj: 098 16 35 045 i 01 - 34 73 015, roditelji ANKICA i BRANKO CAPAK

Tomislav Capak (26)

- Bilo je već večer, šest, sedam sati, dobro, to je pred Staru godinu, shvaćam da dugo radi, i samo sam kratko nazvala da pitam: 'Tomice, kad ćeš doć' doma da ti večeru spremim…' 'Mama, sad otpeljam kolegu u Zaprešić i do pol' deset sam ja doma.' Oko 22.00 još nije stigao. Zovem ga, a mobitel nedostupan, ponovo i opet nedostupan. Svakih 15, 20 minuta sam zvala, sve do jutra, mobitel je stalno javljao da je nedostupan.



Prvo su Capakovi zvali policiju, da provjere je li bilo prometnih, onda su redom obišli bolnice, ali Tomislava nigdje nije bilo. - Obišli smo sve, išao sam na Dolac, da vidim je li došao na posao. Kažu da nije. Otišao je sinoć... - kaže otac pogleda uprtog u  skulpturu sv. Antuna Padovanskog što su je lani donijeli iz Padove. Capakovi su prošli sve - policiju, privatnog detektiva, vidovnjake, sami su sinov nestanak prijavili Interpolu, registrirali ga i kod agencije koja se bori protiv trgovine ljudima… Šest godina tišine. Nije nađen niti automobil. Onda je lani zazvonio telefon. - Zvao je čovjek sa skrivenog broja. 'Ja sam osoba koja vam ništa ne znači, ali vam mogu dati broj osobe koja radi s vašim sinom.' Tek što sam uspio zapisati broj, on je prekinul.



Krize su svaka

tri-četiri

mjeseca. Izgleda

k'o mali nervni

slom, kad si ne

možeš pomoći Branko Capak nazvao je broj njemačkog mobitela koji mu je nepoznati izdiktirao. - Ovak' vam je to išlo: 'Dobro večer. Dobro večer. Dobio sam vaš broj, nestao mi je sin, zovem u vezi Tomislava Capaka'.



'Nevjerojatno, nije moguće, njemu su roditelji poginuli', to mi je odgovorio. Ja mu velim da su mu roditelji živi, ja sam njegov otac, majka mu je živa. A on će meni da ga opišem. Ja ga opišem, on mi kaže da ne zna, da bude provjerio, da mora njega pitati i - poklopi slušalicu. Za nekoliko dana nazvao sam ponovno i kad velim tko sam poklopi slušalicu. Zovem idući put i više nema broja. Policija, privatni detektivi, vidovnjaci kažu da trenutno ne mogu pomoći Capakovima.



Tomislavovi roditelji neće odustati: - Puno čitam. Kriminalističke priče i duhovnu, vjersku literaturu. Gledam i televiziju, stalno gledam ima li nešto novo što se koristi u istragama, nešto što mi ne znamo ili što još nismo pokušali… - kaže Ankica Capak.



Samo ove godine, do 18. listopada, u Hrvatskoj je prijavljen nestanak 1369 ljudi. Većina njih je, ipak, nađena ili se sama vratila kući. Potraga je obustavljena u 1286 slučajeva, ali među njima su i slučajevi prijavljeni prijašnjih godina. Trenutno se traga za 2172 osobe. Potraga traje dok se ne pronađe osoba ili njezino tijelo, najdulje 50 godina. Najstariji nestanak u MUP-ovoj evidenciji je iz 1961., žena rođena 1892., vjerojatno više nije živa, ali kako tijelo nije pronađeno još je na popisu nestalih.



 

• Kada: nestao 2005.



• Kako: majka Mirjana se posljednji put s njim čula za njegov 25. rođendan. Oliver je rekao da se sprema na razgovor za posao. Majka je otišla na put, nebrojeno puta ga je zvala, no na mobitel se nitko nije javljao. Desetak dana kasnije, kad se vratila, vidjela je praznu kuću, nedostajao je samo Oliver i stara trenirka u kojoj je nestao.



• Ako nešto znate o Oliveru, javite na broj: 01- 33 23 063, majka MIRJANA ĐERMANOVIĆ

Oliver Đermanović (27)

Zagrebački grafičar Vlado Šmintić (53) nestao je prije dvije godine. - Tata je živio sam, došao sam mu u posjet bez najave, imao sam ključ. Ušao sam u stan i odmah me obuzeo osjećaj da nešto ne štima, deka složena za gledanje TV-a, napola ispijena šalica čaja na stolu, kao da je izišao van na pet minuta. Znao sam da nešto ne štima, pa znamo se dobro, otac mi je, znamo se u srž - kaže stariji sin Ivan. Otac se družio sa susjedima, a viđao se i s nekim, obitelji nepoznatima, bivšim prijateljima u Petrinji s kojima je 90-ih bio na frontu. Supruga se dvije godine prije no što je nestao odselila od njega, s njom su otišla živjeti i dva odrasla sina.



- Bez obzira na to što više nismo živjeli zajedno, ostali smo u stalnom kontaktu, on je kod nas dolazio svake nedjelje, svaki blagdan, rođendan… pa bili smo prije toga 27 godina u braku, vezani smo i dalje. Policija je Ivanu, nakon nekoliko mjeseci, rekla da je otac "vjerojatno izvršio samoubojstvo". No, tijelo nije nađeno, a ni policajci mu nisu znali odgovoriti na temelju čega tvrde da je nestali vjerojatno ubio sam sebe. Sinovi i supruga vjeruju da je Vlado još živ.



Da je bar neku poruku ostavio, da je napisao: Mama, ne traži me, odabrao sam ovo…' - Pada mi svaki dan na pamet. Ponekad me izvuče posao, radim toliko da ne stignem razmišljati, ali kad navečer dođeš doma onda ti misli lete kroz glavu. Krize su svaka tri-četiri mjeseca, kad me to malo žešće trese. Izgleda k'o mali nervni slom, kad si ne možeš pomoći. Sjediš doma i piljiš u slike. Imaš nekakve slike ispred sebe i razmišljaš o tome gdje je, što je, je li dobro, nije li dobro… - potreseno kaže Ivan.



Vjeruju da je Vlado negdje oko Petrinje. I Šmintići su se, kao baš sve obitelji s kojima smo razgovarali, u neko doba, kad im se policija učinila potpuno neučinkovita, obratili vidovnjacima. - Bili smo kod dvije vidovnjakinje. Obje su nam rekle da je Vlado živ i da nije daleko, možda 40-50 km udaljen od Zagreba. Zato ja stalno mislim da bi mogao biti tu negdje oko Petrinje. Da je normalan, ako je živ, ne vjerujem da bi izdržao da nam se ne javi. Ali ako je otišao pameću, a vidovnjakinje su rekle da je on možda 30 posto čovjeka kojeg mi znamo, ali da će se jednog dana vratiti... Svima nam je bilo lakše kad smo čuli da je živ - kaže Ružica Šmintić.



Na web stranicama MUP-a trenutno su slike i podaci o 55 nestalih osoba. Zašto nema ostalih 2117 nestalih? - Na internet stavljamo samo kad procijenimo da bi to moglo imati smisla, to nećemo, primjerice, napraviti za osobu koja je nestala u pomorskoj tragediji… Da bi objavili podatke potrebno je imati suglasnost obitelji, a neki ne žele u javnost i policiji prešućuju detalje o kojima ne žele da se zna - ponekad kriju narkomaniju, alkoholizam, muževi vrlo rijetko otvoreno kažu da su zlostavljali suprugu, pa da je žena zato otišla od kuće...





• Kada: nestao 2005.



• Kako: živio je sam, sin Ivan mu je došao u posjet. Ušao je u stan, sve je izgledalo kao da je izišao na pet minuta. Policija je Ivanu, nakon nekoliko mjeseci, rekla da je otac 'vjerojatno izvršio samoubojstvo'. No, tijelo nije nađeno, a ni policajci mu nisu znali odgovoriti na temelju čega tvrde da se nestali vjerojatno ubio.



• Ako nešto znate o Vladi, javite na broj: 091 72 44 443, 01- 24 45 058, supruga RUŽICA ŠMINTIĆ

Vlado Šmintić (53)

Mirjana Đermanović sina je posljednji put čula telefonom za njegov 25. rođendan, 4. travnja 2006. Dan prije toga bila je kod njega, odnijela kolače i poklone te otišla na put. Na rođendan rano ujutro nazvala je da mu čestita, Oliver je kazao da se sprema na razgovor za posao, "i to je bilo zadnje…", govori žena s podočnjacima. "Dok sam bila na putu nebrojeno puta sam ga zvala, no na njegov mobitel se nitko nije javljao." Desetak dana kasnije, kad se vratila, vidjela je praznu kuću, nedostajao je samo Oliver i stara trenirka u kojoj je nestao.



- Susjedi ništa ne znaju. Po bolnicama nitko ništa ne zna. Prijavila sam policiji, a potom sam ga i sama išla tražiti po poljima i drugdje, bojeći se najgoreg. Pitala sam njegove prijatelje, samo je jedan kazao da je nekoliko dana prije Oliver bio kod njega, da su skupa popravljali traktor. Nitko drugi ništa ne zna…. Da je bar neku poruku ostavio, da je napisao: 'Mama ne traži me, odabrao sam ovo, to je moj put…', da bar znam što je. Jer sve je dokumente i stvari ostavio kod kuće. Imam osjećaj da je živ… Samo da mi se javi i kaže: 'Mama, živ sam… bilo bi puno lakše' - priča gledajući u polje na koje se sliježe mrak.

Najveći broj nestalih u policijske se datoteke ubilježi u kasno proljeće, rano ljeto. Nije povezano s toplim vremenom i suncem, već s - lošim ocjenama i krajem školske godine.

Najveći broj nestalih u policijske se datoteke ubilježi u kasno proljeće, rano ljeto. Nije povezano s toplim vremenom i suncem, već s - lošim ocjenama i krajem školske godine.



- Mnoga se djece boje roditeljske reakcije na jedinice, i ne samo na jedinice… tad imamo povećan broj nestanaka. U policiji, kažu, bilježe nekoliko češćih razloga tajnih odlaska od kuće. Kod djece to zna biti avanturizam; kod mlađih, ali i starijih može biti u pitanju i nesretna ljubav, a ljudi bježe i od supružnika, lošeg braka…



U zadnje vrijeme jako često odlaze od kuće zbog dugova, jer ne znaju pronaći izlaz iz financijskih problema. Neki nestaju zbog amnezije ili raznih duševnih oboljenja, neki su žrtve nezgode, a ima ih koji počine samoubojstvo na skrivenim mjestima da ih se ne bi moglo pronaći…



Prije sedam mjeseci 63-godišnji strojarski tehničar iz Brezovice, Anto Zeljko, otišao je na kontrolni pregled na Rebro. Na Rebro nikad nije stigao, a nije se više ni vratio kući. Zeljko je bio djed koji je gotovo sve svoje vrijeme provodio s četvoro unuka te radeći po kući. Bio je miran čovjek, nekoliko mjeseci prije nestanka preživio je dva moždana udara, od kojih se, kaže sin Vladimir, "nevjerojatno dobro oporavio, ponašao se i govorio da se osjeća kao da gotovo ništa nije bilo…





• Kada: nestao 2007.



• Kako: strojarski tehničar iz Brezovice otišao je na kontrolni pregled na Rebro. Na Rebro nikad nije stigao, a nije se više vratio kući. Zeljko je bio djed koji je gotovo sve svoje vrijeme provodio s četvero unuka te radeći po kući. Bio je miran čovjek, nekoliko mjeseci prije nestanka preživio je dva moždana udara, od kojih se dobro oporavio.



• Ako nešto znate o Anti, javite na broj: 098 247 502 01 - 6538493, sin VLADIMIR ZELJKO

Anto Zeljko (63)

Da mu se nešto dogodilo znali bi, imao je osobnu sa sobom. Mislim da je živ. Postoji razlog zašto se ne javlja, iako ga mi ne možemo dokučiti… Ako negdje živi, zašto se ne javi? Svašta smo provjeravali, o svemu razmišljali, pa čak i o tome da je možda bio u vezi s nekim drugim, provjereno je da nije. Otac je bio u dobrim odnosima s majkom. S cijelom familijom. I obožavao je svoje unuke".



- Oko Svih svetih uvijek imamo povećan broj poziva rodbine koja traži nestale, ljudi se  raspituju ima li što novo u istrazi. Tih im je dana posebno teško, neki pretpostavljaju da su njihovi mrti, a nisu pronađeni. Nemate ljudima što kazati osim da ćemo ih obavijestiti saznamo li nešto…", kaže Zdenka Morić iz Odjela općeg kriminaliteta. "Nama su najteži blagdani, Božić, Uskrs… mi jedva to preživimo…", govori Ankica Capak, majka nestalog Tomislava. Otac zagledan u daljinu dodaje: "Al' mi s tim moramo živjeti, živjeti se mora, nema druge, ili živjeti ili se ubiti…"



Karmela Devčić