Nacionalna heroina, svetica sa svjetiljkom, bogatašica koja se odrekla luksuza da bi na ratištu njegovala ranjene vojnike zapravo je bila nesretna žena koju je britanska vlada spriječila da svijetu otkrije istinu.
Florence Nightingale, žena koju cijeli svijet slavi kao utemeljiteljcu modernog pristupa njegovanju bolesnika i koja je možda više nego bilo tko drugi dala smisao pojmu higijene, bila je po povratku iz rata žrva vještog spin doktora onoga doba. Nesretna Florence je, otkriva novi dokumenatarac BBC-ja, po povratku iz Krimskog rata otkrila da je svojom pogreškom ubila 5000 vojnika u bolnici koju je vodila u blizini Sevastopolja. No nisu joj dopustili da se iskupi.
Noćima tješila umiruće
Scenarist i redatelj Norman Stone u filmu se ne bavi sasvim novom tematikom jer se još od 1998., kad je Hugh Small objavio biografiju “Florence Nightingale: Anđeo osvetnik”, zna da je njezino nepoznavanje higijene bilo krivo za visoku stopu smrtnosti u bolnici u Scutariju (današnja istanbulska četvrt Üsküdar).
Bolnica u Scutariju koju je vodila tijekom Krimskoga rata. Naknadno je otkrila da je zaraza izbila zbog loših higijenskih uvjeta - barake su bile sagrađene na zahodskim jamama
S obzirom na to da Small nije naveden kao jedan od suradnika na filmu, iako je redatelj koristio njegova otkrića, novi dokumentarac je i predmet javne svađe u Britaniji i optužbi za krađu auotrskih prava. No Stoneu je uspjelo ono što Smallu nije: objaviti svijetu da je Florence nesretnim vojnicima prije dijelila poljupce smrti, nego pružala ruku pomoći, iako je u njihovim očima ona doista bila svjetlo u tami - “dama sa svjetiljkom”, kako su je zvali, jer je noću obilazila bolesničke krevete i tješila umiruće vojnike.
Kad je otkrila da
je odgovorna za smrti, doživjela
je živčani slom
Ono što je Small otkrio, a Stone sada popularizirao, ono što je nesretnu Florence po povratku u London otjeralo u živčani slom, doista je strašno: vojnicima na krimskom ratištu bilo bi bolje da su tamo i ostali, u blatu, okruženi mrtvima. Imali bi veće šanse da prežive jer je u zimu 1854. bolnica blizu Sevastopolja bila leglo zaraze, zbog čega je deset puta više vojnika umrlo od infekcija i zaraznih bolesti - poput tifusa, kolere i dizenterije - nego od nezaliječenih rana.
Otprilike 12 mjeseci nakon završetka Krimskog rata (1853-1856), vojnog sukoba Rusije i alijanse koju su činile Velika Britanija, Francuska, Osmansko Carstvo i Kraljevina Pijemont, Nightingale je shvatila istinu. Tada je u Muzeju gospođe Tussaud već stajala njezina voštana figura, a od nje je u Britaniji bila omiljenija tek kraljica Viktorija.
U dobi od 33 godine, nakon samo tri mjeseca obuke za medicinsku sestru u Njemačkoj, počela je obilaziti bolnice, a 1853. postala je nadzornica u ženskoj bolnici u Londonu.
Kao Ivana Orleanska
Zahvaljujući renti od 500 funta godišnje (danas 250.000 kuna), mogla je živjeti udobno i posvetiti se karijeri. “Sada znam što znači živjeti i voljeti život”, pisala je Florence svojoj sestri
Parthenope. “Ne želim ništa drugo... nego ovakav život”, naglašavala je. Ubrzo je dobila priliku testirati svoje vještine.
Njezin stari prijatelj Sidney Herbert, u to doba tajnik za rat, a kojeg je upoznala dok se 1847. u Rimu oporavljala od živčanog sloma prouzročenog krizom u vezi s Milnesom, zamolio ju je da vodi misiju sestara koja će se u Turskoj brinuti o ranjenicima. Pokazalo se da britanska vojska nije tako nepobjediva kako je sama vjerovala - bili su toliko puni samopuzdanja da na ratište nisu ponijeli ni zavoje. Izgubili su 25.000 ljudi.
Kad su Florence i 38 sestara koje je ona obučila 1854. stigle u konjičke barake u Scutariju, koje su u međuvremenu pretvorene u bolnicu, bile su u potpunom šoku. Ne samo da je sve bilo zapušteno i prljavo, nego su se još morale boriti i s muškim šovinizmom. Njezino medicinsko obrazovanje pokazalo se jalovim (čak je i njena sestra priznala da je bila nikakva medicinska sestra), no bila je dobra u nagovaranju autoriteta, liječnika koji nisu željeli da na ratište dođe četa sestara.
Malo se ponašala kao Ivana Orleanska, a malo kao Margaret Thatcher. Ne zna se koja se pokazala učinkovitom, no jedna svakako jest jer se kaos u konjičkim barakama uskoro pretvorio u red.
Florence je, umjesto ranjenih vojnika, pisala pisma njihovim obiteljima, slala njihove plaće i u bolnice uvela sobe za čitanje. Vojnici su je voljeli jer ih je obilazila i danju i noću. “Zovu me dama sa svjetiljkom. Zašto me ne zovu dama s noćnom posudom? To bi bilo točnije”, komentirala je.
Britanski oficiri snimljeni na krimskom ratištu u trenucima predaha
U prvih pola godine u bolnicu je stiglo 12.000 ranjenika. Nešto manje od polovice je umrlo jer su muškarci ležali stisnuti na krevetima poput sardina u konzervi, u zgradi bez ventilacije, sagrađenoj na zahodskim jamama. Još gore, zbog vojne neorganizacije lijekovi i hrana koji su stizali iz Engleske nikada nisu isporučeni bolnici, nego su ostali trunuti u luci.
Florence je činila što je mogla kako bi popravila higijenske uvjete - prala je muškarce i bolnicu, razmjestila krevete tako da između njih bude više mjesta, no nije imala pojma o bacilima, pa nije shvaćala da prljavi zahodi ubijaju ljude.
Iz nekog razloga zanemarivala je tu činjenicu do te mjere da se činilo kao da je namjerno umanjivala problem. Neugodni miris prljavštine koji se osjećao iz zahodskih jama na kojima su barake bile sagrađene bio je toliko jak da su ga svi osjećali.
I ona ga je osjećala jer kad bi se povukla u svoju malu sobu, širom je otvarala prozore da izvjetri smrad. Uz to, izvor vode je bio zaražen jer je u bunar bačena lešina konja.
No nije joj palo na pamet, barem ne još tada, da bi to moglo objasniti visoku stopu smrtnosti u bolnici. Bila je uvjerena da ranjenici umiru kao muhe zato što joj ih vojska šalje prekasno da bi bili spašeni.
Teška grižnja savjesti
Po završetku rata, kad se 1856. vratila u London, premijer l ord Palmerstonzatražio je od nje da istraži uzroke smrti 16.500 ranjenika. Uz pomoć dr. Williama Farrastrasno se bacila na posao, no kako je bila dobra u statistici, nije joj trebalo dugo da shvati pravu istinu: ona je bila kriva, njezino zanemarivanje higijene i nesposobnost da spriječi pojavu bolesti u bolesničkim sobama.
Vojnici s krimskog ratišta s jednom od medicinskih sestara
Najprije su usporedili poslane zalihe s onima koje su primili, a potom su katalogizirali smrti prema ozljedama i gladi. Otkrila je da je stopa smrtnosti u Scutariju bila dvostruko veća nego u malim, pukovnijskim bolnicama.
Slomljena osjećajem krivnje i iskrenim žaljenjem, u svibnju 1857. tražila je od vlade da objavi istinu i da provede reformu sustava javnoga zdrastva. Odbili su jer bi to značilo sramotu za veliki broj visokorangiranih čelnika. Tri tjedna nakon što je prezentirala svoj izvještaj Kraljevskoj komisiji, slomila se: povukla se u samoću preostale 53 godine života, od čega deset godina gotovo nije izlazila iz kuće, sumnjajući u samu sebe i Boga, dok je otac nije natjerao da se ponovo uključi u život.
Umrla je 1910. godine u dobi od 90 godina.
Ostala je upamćena kao žena koja je reformirala sestrinstvo
No ono što je bila tragedija njezina života, na kraju se ipak pokazalo dobrim za čovječanstvo. Neosporna je činjenica da je Florence, gonjena grižnjom savjesti, doista promijenila način organizacije i vođenja bolnica, ne samo u Velikoj Britaniji, nego i cijelome svijetu. Zahvaljujući njoj, bolesničke sobe danas imaju mnogo velikih prozora, a svaka majka zna sterilizirati bočicu za mlijeko svojoj bebi. Više joj se nikad nije ponovila greška s prljavim sobama.
Florence je rođena 1820. godine u Firenci, u bogatoj, aristokratskoj obitelji liberalnih nazora, koji su pali u vodu kad je u dobi od 17 godina odbila učiniti ono što su činile sve druge djevojke njene dobi - udati se. Najavila je obitelji da želi postati medicinska sestra, možda zato što je,
tvrdila je, u dobi od 16 godina čula Božji glas kako je zaziva.
Majka Francesi sestra Parthenope onesvijestile su se od šoka. “Kao da sam rekla da želim postati sluškinja u kuhinji”, zapisala je u svom dnevniku. Otac William Edwardodbio joj je dati dopuštenje, no Florence je bila tvrdoglava. Iako se planirala udati za pisca i političara Richarda Moncktona Milnesa,odlučno ga je odbila zbog višeg cilja.
“Po prirodi sam strastvena, potrebno mi je zadovoljstvo i vjerujem da ću ga naći s njime”, pisala je. No nije joj se sviđala pomisao da kao udana žena vrijeme provodi brinući se o kući i društvenom ugledu.
Zbog toga je razvrgla zaruke. Kad je navršila 30 godina, roditelji su morali odustati jer je bilo očito da se nikada neće udati. Dopustili su joj da putuje Europom i posjećuje bolnice.
Tanja Tolić
Florence Nightingale, žena koju cijeli svijet slavi kao utemeljiteljcu modernog pristupa njegovanju bolesnika i koja je možda više nego bilo tko drugi dala smisao pojmu higijene, bila je po povratku iz rata žrva vještog spin doktora onoga doba. Nesretna Florence je, otkriva novi dokumenatarac BBC-ja, po povratku iz Krimskog rata otkrila da je svojom pogreškom ubila 5000 vojnika u bolnici koju je vodila u blizini Sevastopolja. No nisu joj dopustili da se iskupi.
Noćima tješila umiruće
Scenarist i redatelj Norman Stone u filmu se ne bavi sasvim novom tematikom jer se još od 1998., kad je Hugh Small objavio biografiju “Florence Nightingale: Anđeo osvetnik”, zna da je njezino nepoznavanje higijene bilo krivo za visoku stopu smrtnosti u bolnici u Scutariju (današnja istanbulska četvrt Üsküdar).
Bolnica u Scutariju koju je vodila tijekom Krimskoga rata. Naknadno je otkrila da je zaraza izbila zbog loših higijenskih uvjeta - barake su bile sagrađene na zahodskim jamama
S obzirom na to da Small nije naveden kao jedan od suradnika na filmu, iako je redatelj koristio njegova otkrića, novi dokumentarac je i predmet javne svađe u Britaniji i optužbi za krađu auotrskih prava. No Stoneu je uspjelo ono što Smallu nije: objaviti svijetu da je Florence nesretnim vojnicima prije dijelila poljupce smrti, nego pružala ruku pomoći, iako je u njihovim očima ona doista bila svjetlo u tami - “dama sa svjetiljkom”, kako su je zvali, jer je noću obilazila bolesničke krevete i tješila umiruće vojnike.
Kad je otkrila da
je odgovorna za smrti, doživjela
je živčani slom
|
Preminuli:
|
Otprilike 12 mjeseci nakon završetka Krimskog rata (1853-1856), vojnog sukoba Rusije i alijanse koju su činile Velika Britanija, Francuska, Osmansko Carstvo i Kraljevina Pijemont, Nightingale je shvatila istinu. Tada je u Muzeju gospođe Tussaud već stajala njezina voštana figura, a od nje je u Britaniji bila omiljenija tek kraljica Viktorija.
U dobi od 33 godine, nakon samo tri mjeseca obuke za medicinsku sestru u Njemačkoj, počela je obilaziti bolnice, a 1853. postala je nadzornica u ženskoj bolnici u Londonu.
Kao Ivana Orleanska
Zahvaljujući renti od 500 funta godišnje (danas 250.000 kuna), mogla je živjeti udobno i posvetiti se karijeri. “Sada znam što znači živjeti i voljeti život”, pisala je Florence svojoj sestri
Parthenope. “Ne želim ništa drugo... nego ovakav život”, naglašavala je. Ubrzo je dobila priliku testirati svoje vještine.
Njezin stari prijatelj Sidney Herbert, u to doba tajnik za rat, a kojeg je upoznala dok se 1847. u Rimu oporavljala od živčanog sloma prouzročenog krizom u vezi s Milnesom, zamolio ju je da vodi misiju sestara koja će se u Turskoj brinuti o ranjenicima. Pokazalo se da britanska vojska nije tako nepobjediva kako je sama vjerovala - bili su toliko puni samopuzdanja da na ratište nisu ponijeli ni zavoje. Izgubili su 25.000 ljudi.
Kad su Florence i 38 sestara koje je ona obučila 1854. stigle u konjičke barake u Scutariju, koje su u međuvremenu pretvorene u bolnicu, bile su u potpunom šoku. Ne samo da je sve bilo zapušteno i prljavo, nego su se još morale boriti i s muškim šovinizmom. Njezino medicinsko obrazovanje pokazalo se jalovim (čak je i njena sestra priznala da je bila nikakva medicinska sestra), no bila je dobra u nagovaranju autoriteta, liječnika koji nisu željeli da na ratište dođe četa sestara.
Malo se ponašala kao Ivana Orleanska, a malo kao Margaret Thatcher. Ne zna se koja se pokazala učinkovitom, no jedna svakako jest jer se kaos u konjičkim barakama uskoro pretvorio u red.
Florence je, umjesto ranjenih vojnika, pisala pisma njihovim obiteljima, slala njihove plaće i u bolnice uvela sobe za čitanje. Vojnici su je voljeli jer ih je obilazila i danju i noću. “Zovu me dama sa svjetiljkom. Zašto me ne zovu dama s noćnom posudom? To bi bilo točnije”, komentirala je.
Britanski oficiri snimljeni na krimskom ratištu u trenucima predaha
U prvih pola godine u bolnicu je stiglo 12.000 ranjenika. Nešto manje od polovice je umrlo jer su muškarci ležali stisnuti na krevetima poput sardina u konzervi, u zgradi bez ventilacije, sagrađenoj na zahodskim jamama. Još gore, zbog vojne neorganizacije lijekovi i hrana koji su stizali iz Engleske nikada nisu isporučeni bolnici, nego su ostali trunuti u luci.
| Florence je činila što je mogla kako bi popravila higijenske uvjete - prala je muškarce i bolnicu, razmjestila krevete tako da između njih bude više mjesta, no nije imala pojma o bacilima, pa nije shvaćala da prljavi zahodi ubijaju ljude. |
Florence je činila što je mogla kako bi popravila higijenske uvjete - prala je muškarce i bolnicu, razmjestila krevete tako da između njih bude više mjesta, no nije imala pojma o bacilima, pa nije shvaćala da prljavi zahodi ubijaju ljude.
Iz nekog razloga zanemarivala je tu činjenicu do te mjere da se činilo kao da je namjerno umanjivala problem. Neugodni miris prljavštine koji se osjećao iz zahodskih jama na kojima su barake bile sagrađene bio je toliko jak da su ga svi osjećali.
I ona ga je osjećala jer kad bi se povukla u svoju malu sobu, širom je otvarala prozore da izvjetri smrad. Uz to, izvor vode je bio zaražen jer je u bunar bačena lešina konja.
No nije joj palo na pamet, barem ne još tada, da bi to moglo objasniti visoku stopu smrtnosti u bolnici. Bila je uvjerena da ranjenici umiru kao muhe zato što joj ih vojska šalje prekasno da bi bili spašeni.
Teška grižnja savjesti
Po završetku rata, kad se 1856. vratila u London, premijer l ord Palmerstonzatražio je od nje da istraži uzroke smrti 16.500 ranjenika. Uz pomoć dr. Williama Farrastrasno se bacila na posao, no kako je bila dobra u statistici, nije joj trebalo dugo da shvati pravu istinu: ona je bila kriva, njezino zanemarivanje higijene i nesposobnost da spriječi pojavu bolesti u bolesničkim sobama.
Vojnici s krimskog ratišta s jednom od medicinskih sestara
Najprije su usporedili poslane zalihe s onima koje su primili, a potom su katalogizirali smrti prema ozljedama i gladi. Otkrila je da je stopa smrtnosti u Scutariju bila dvostruko veća nego u malim, pukovnijskim bolnicama.
Slomljena osjećajem krivnje i iskrenim žaljenjem, u svibnju 1857. tražila je od vlade da objavi istinu i da provede reformu sustava javnoga zdrastva. Odbili su jer bi to značilo sramotu za veliki broj visokorangiranih čelnika. Tri tjedna nakon što je prezentirala svoj izvještaj Kraljevskoj komisiji, slomila se: povukla se u samoću preostale 53 godine života, od čega deset godina gotovo nije izlazila iz kuće, sumnjajući u samu sebe i Boga, dok je otac nije natjerao da se ponovo uključi u život.
Umrla je 1910. godine u dobi od 90 godina.
Ostala je upamćena kao žena koja je reformirala sestrinstvo
 |
Florence Nightingale snimljena u poznijim godinama života.
|
No ono što je bila tragedija njezina života, na kraju se ipak pokazalo dobrim za čovječanstvo. Neosporna je činjenica da je Florence, gonjena grižnjom savjesti, doista promijenila način organizacije i vođenja bolnica, ne samo u Velikoj Britaniji, nego i cijelome svijetu. Zahvaljujući njoj, bolesničke sobe danas imaju mnogo velikih prozora, a svaka majka zna sterilizirati bočicu za mlijeko svojoj bebi. Više joj se nikad nije ponovila greška s prljavim sobama.
Florence je rođena 1820. godine u Firenci, u bogatoj, aristokratskoj obitelji liberalnih nazora, koji su pali u vodu kad je u dobi od 17 godina odbila učiniti ono što su činile sve druge djevojke njene dobi - udati se. Najavila je obitelji da želi postati medicinska sestra, možda zato što je,
tvrdila je, u dobi od 16 godina čula Božji glas kako je zaziva.
Majka Francesi sestra Parthenope onesvijestile su se od šoka. “Kao da sam rekla da želim postati sluškinja u kuhinji”, zapisala je u svom dnevniku. Otac William Edwardodbio joj je dati dopuštenje, no Florence je bila tvrdoglava. Iako se planirala udati za pisca i političara Richarda Moncktona Milnesa,odlučno ga je odbila zbog višeg cilja.
“Po prirodi sam strastvena, potrebno mi je zadovoljstvo i vjerujem da ću ga naći s njime”, pisala je. No nije joj se sviđala pomisao da kao udana žena vrijeme provodi brinući se o kući i društvenom ugledu.
Zbog toga je razvrgla zaruke. Kad je navršila 30 godina, roditelji su morali odustati jer je bilo očito da se nikada neće udati. Dopustili su joj da putuje Europom i posjećuje bolnice.
|
Zašto se Florence odbila udati?
|
Tanja Tolić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....