Damir Urban: Uz besmrtnog genija naučio sam tko sam

Nije mi prvi put u životu da zagrizem u nešto što je, zapravo, daleko iznad mojih mogućnosti. Naime, prije nekoliko dana me nazvao moj prijatelj Dragaš i pitao mogu li napisati tekst za Jutarnji? Tema o kojoj bih trebao pisati je: Kundera. Učinilo mi se, onako bedastom, a ujedno i punom sebe, da nema ništa lakše od toga! Zadnjih sam dana njegovo prezime spomenuo i izrekao toliko puta, naravno, vezano za izjave i promociju našeg upravo objavljenog albuma, da mi se učinilo da sam postao svojevrsni ekspert po pitanju Milana Kundere... I bio sam u krivu. Tog gospodina poznajem tek onoliko koliko je moguće upoznati nekoga lutajući kroz njegova djela. Moram priznati da sam se uspio i posramiti svog bezobrazluka.

Prazna ploča

I sada smo tu. Prazna bijela ploča i ja. Evo, po drugi puta me je, upravo Kundera, uspio zaustaviti i natjerati da svoje stavove ponovo podvrgnem rizičnoj inventuri. Prvi put mi je to napravio knjigom “Besmrtnost”.

Prije godinu dana bio sam u zanosu pisanja novih tekstova za album koji je tada bio još u povojima. Akumulirao sam u sebe poprilično toga. Razna pitanja i dvojbe trebalo je prebaciti u pjesme. Mislio sam da se starenje događa nekom drugom. Uvijek su mi bili smiješni ti rock “ratnici” koji u jednom trenutku svog života naprave distancu i počnu analizirati (pa i kritizirati) te iste postupke, vlastiti život, sustav, društvo, ali sada kao promatrači, a ne više kao i sudionici istoga. Tako sam i ja počeo sa slaganjem svoje velike slagalice. Odlučio sam pročitati neke od knjiga koje svima zauzimaju visoka mjesta u životu, a mene se nekako nisu dotakle.

Kako sam ga odabrao

U tom nizu, negdje nakon do tada nepročitanih djela Selimovića, par Marqueza pa obnavljanja Dostojevskog, nekako sam se, gotovo slučajno odlučio za Kunderu. Njegovih romana sam se prvi puta hvatao prije petnaestak godina, i to više zato što je bio moderan nego zato što sam to stvarno i želio. Jedna od njegovih knjiga koje tada nisam pročitao bila je i “Besmrtnost”. Tako sam se, nakon kratkog prelistavanja u knjižari, odlučio upravo za nju.

I dogodila mi se.

Kad sam zatvorio njene korice i potom pročitao svoje tekstove, gotovo sam sve izbrisao. Dogodilo mi se upravo ono što se dogodilo junacima jedne druge knjige, jednog drugog pisca, kada su čuli Glena Goulda kako svira klavir. Dva vrlo talentirana glazbenika, pred kojima je bila velika karijera, kada su čuli svoga kolegu kako svira i spoznali koliko su mali i beznačajni naspram njega, odlučili su više nikada ne svirati klavir.

Prekinuli su uspješne karijere glazbenika, prodali instrumente i bez obzira što su cijeli dotadašnji život posvetili upravo usavršavanju i učenju klavira, odlučili od tog trenutka potražiti neke nove pravce u svojim životima (radi se o “Gubitniku” Thomasa Bernharda). Za razliku od glavnih likova tog dijela ja sam preveliki ovisnik o tome što radim, a da se ne lažemo i pomalo sam prestar, tako da nisam odustao od glazbe i pisanja... Ali sam, priznajem, razmišljao o tome.

Trebalo mi je par mjeseci da se saberem i uhvatim rada na novim tekstovima za album. Nema gore situacije za umjetnika od one kada se suoči s pravim genijem. Nekako sam se uspio uvjeriti da sam talentiran za ono što radim i da su riječi nešto čime dobro baratam.

Dobivao sam u životu i ponude da svoje pjesme objavim kao zbirke pa čak i da objavim neki od svojih romana.

Moja samokritičnost ili lažna samokritičnost, trenutno svejedno, spasili su me od još većeg potonuća kojem bih se izložio da sam na to bio pristao. Susret s Kunderom uhvatio me nespremnog.

U trenutku kad je trebalo napisati još par tekstova za novi album stavio sam baš sve pod upitnik. Danas daleko iznad nule, a onda, u sljedećem trenutku, potoneš duboko ispod nje. Sve ono što čovjek godinama gradi, sliku o sebi, svoju poziciju u društvu, sve se to zatrese pri susretu s “Besmrtnošću” i Kunderom.

Ima još nešto gore. Činjenica da, koliko god da se trudim, koji god da fakultet naknadno upišem, da sve noći probdijem i vježbam, radim na sebi, upijam i rastem, nikada neću doći ni blizu takvom majstoru. Ako postoje šifre u univerzumu, ključevi za pisane riječi i rečenice, on ih ispisuje u tom djelu. Nije moglo biti nikako drugačije nego baš tako kako je.

Dok mi ostali samo nabadamo, on piše takvom lakoćom, kao da prepisuje i to nešto što je savršeno i davno zapisano. Riječi mu klize i stvaraju savršene mozaike. Nema zastoja i razmišljanja dok čitaš. On svira dok piše.

Sve je u savršenoj ritmici. Uvijek u sedam poglavlja. Njegove su knjige poput simfonije. Njegov otac Ludvik, koji je i sam bio muzikolog i pijanist, naučio ga je svirati klavir, a Milan je kasnije završio studij muzikologije i kompozicije. Svo to znanje i poznavanje glazbe, prenio je i u svoje knjige.

Što ostaje nama

Teško je pisati o njegovom životu u Čehoslovačkoj, o sukobu s Havelom (sukob u obliku prepiske), o Praškom proljeću, o njegovom kasnijem, na neki način, prisilnom odlasku u Francusku, o tome kako je promijenio jezik pisanja (s češkog na francuski), kako je pregledavao i kontrolirao sve prijevode svojih knjiga, o silnim nagradama koje je dobio, o tome da živi povučeno i intervjue daje prosječno jednom u deset godina, o utjecaju Kafke na njega, a ni o tome kako je rođen točno na prvi april. Na dan šale.

Susret s piscem poput Kundere ima dva lica. Sa jedne strane ste svjesni da ste, čitajući takvo djelo, primili nešto veliko i spoznali još jasnije sebe i svijet koji vas okružuje, ali ste s druge strane postali i svjesni svojega mjesta u tom svijetu, velike udaljenosti od savršenstva i svih svojih nemogućnosti.

Njemu ostaje besmrtnost, a većini nas samo ovaj život, i knjiga tog imena.