TVRDOGLAVE ČINJENICE

Dan porezne slobode bi se trebao zvati danom društvenog egoizma

 Damjan Tadić / EPH

Do danas ste radili za državu, od danas radite za sebe - uobičajena je parola kojom se javnosti obraćaju organizatori manifestacije pod nazivom Dan porezne slobode. A što je to država? Radeći za državu radili ste za mirovine svojih roditelja, obrazovanje svoje djece, liječenje djeda i bake, dječji doplatak obitelji nezaposlenog rođaka i rehabilitaciju nećaka koji je prije nekoliko godina upao u probleme s drogom. Plaćate gradnju infrastrukture nužne za moderan život - cesta, vodovoda, kanalizacije, plinovoda, škola, bolnica, parkova, igrališta... Plaćate brigu i pomoć najugroženijima među nama, plaćate obnovu ratom devastiranih područja, plaćate funkcioniranje službi koje nas čine sigurnima - policije, vojske, vatrogasaca. Plaćate i - budimo tu vrlo jasni - i golemi birokratski aparat, razne bizarne službe, institucije, neefikasnosti i neradnike. Na koncu, plaćate i dug koji su za svog radnog vijeka stvorile i generacije prije vas, a čije ste plodove i vi kroz svoj svakodnevni život konzumirali. Ukratko rečeno, porezima plaćate puno onoga što vrijedi plaćati, a ponešto onoga što je nepotrebno, no dan kada netko smatra primjerenim slaviti jer počinje raditi "za sebe, a ne za državu" ne bi se trebao zvati dan porezne slobode, već dan društvenog egoizma. Veliki američki pravnik i sudac tamošnjeg Vrhovnog suda Oliver Wendell Holmes u jednoj od svojih presuda s početka 20. stoljeća napisao je da su "porezi cijena koju plaćamo za civilizirano društvo".

Je li ta cijena previsoka ili preniska, legitimna je rasprava koja se vodi vjerojatno u svakoj državi svijeta i oko koje, posve sigurno, nikad neće biti postignut opći konsenzus. Ipak, što nam u toj raspravi govori Dan porezne slobode? Zapravo ništa. Ta manifestacija - koju su u Hrvatskoj još sredinom prošlog desetljeća uveli Joel Anand Samy i Nataša Srdoč, lokalni suradnici velikih američkih libertarijanskih nevladinih udruga - obilježava dan kad bi prosječni građanin, temeljem udjela raznih formi poreznih davanja u svojim godišnjim prihodima, uspio prihoditi dovoljno da te obveze zadovolji, pa bi do kraja godine teoretski sav prihod išao njemu u džep. Osim što se radi o uprosječenom izračunu koji ne uvažava cijeli niz specifičnih postavki poreznog sustava - olakšice, različite razine lokalnih poreza i zarada koja se ne oporezuje porezom na dohodak - on i ne daje nikakav odgovor na pitanja o kojima uistinu valja raspravljati, kao što je ono o (pre)nisko postavljenoj granici najviše stope poreza na dohodak od 40 posto, koja faktički u isti rang stavlja predstavnike višeg srednjeg sloja i "pola posto" najbogatijih, djelujući pritom penalizirajuća na mlade, kreativne, visokoobrazovane profesionalce. Ipak, čak i kad bi proračun Dana porezne slobode bio segmentiran, što bismo iz njega zaključili? Da plaćamo prevelike poreze? U usporedbi s čim? I što to, u konačnici znači, za kvalitetu života? Prošle godine, prema nešto drukčijoj metodologiji izračuna globalne računovodstvene kompanije Ernst&Young, Dan porezne slobode u Hrvatskoj bio je 18. lipnja, isti dan kad i u Nizozemskoj, četiri dana prije Finske i Švedske, 22 dana prije Njemačke, 37 dana prije Austrije, 42 dana prije Francuske i čak 56 dana prije Belgije, gdje 59,47 posto ukupnog izdatka za plaću radnika ide državi. Jadni Belgijci "za sebe" rade tek nakon 6. kolovoza... Kako je prilično izvjesno da bi velika većina hrvatskih građana svoju "poreznu slobodu" vrlo rado mijenjala za belgijsko "porezno ropstvo", jasno je i da je cijeli izračun Dana porezne slobode besmislen, barem kao samostalni indikator kvalitete života građana. Ključna točka za raspravu o adekvatnosti poreza ne bi trebao biti njihov iznos, niti udjel u primanjima građana, već isključivo "value for money", odnosno razina usluga koja se od države za uplaćeni novac dobije. Hrvatska, po tom pogledu, pati od rudimentarne netransparentnosti, gdje se te usluge ne mogu čak ni precizno popisati i definirati. A ono što se ne može definirati, ne može se ni pratiti, analizirati i evaluirati...

Klasični primjer takvog sustava je domaće zdravstvo, gdje osiguranici - a osiguranici su po raznim osnovama praktički svi građani - u teoriji imaju neograničena prava na neograničeni broj medicinskih usluga, no u realnosti zbog dugih lista čekanja i nedostupnosti infrastrukture, ta svoja prava uopće ne mogu realizirati ili ne mogu u razumnom vremenskom roku. Pravo pitanje jest koliko takva usluga vrijedi poreznog novca i ako ne vrijedi, koliko košta danas, kako je unaprijediti... Država su građani i građani su država, a država će na koncu uvijek biti onakva kakvom je oni sami učine. Promoviranje ideje po kojem su građani na suprotnoj strani od države, opasan je anakronizam koji vodi povratku u davno doba života u primarnim zajednicama. Ironično, u takvom svijetu gdje svaki farmer s puškom u ruci brani svoj prag, ovi koji danas iz okrilja društvene sigurnosti zagovaraju "desocijalizaciju države" vjerojatno bi među prvima nastradali...

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. ožujak 2024 06:53