Nekako nezapaženo je prošli tjedan prošao ishod referenduma u Danskoj u kojemu su građani ove države osmi put glasali o njihovom uključenju u nekoj zajedničkoj politici Europske unije.
Iako se pitanje činilo tehničkim, radilo se o zamjeni jedne opcije “opt-in” s drugom opcijom uključenja u pitanjima unutarnjih poslova i pravosuđa. Danci, koji su još odavno odbili ulazak u euro, ovaj su put odbili prihvatiti sudjelovanje u nekim zajedničkim politikama Europske unije.
Protiv je bilo gotovo 53 posto, a za 47 posto. Iznenađujuće je veliki bio i odaziv veći od 72 posto. Kao posljedica toga Danska, primjerice, neće moći sudjelovati u novim aranžmanima Europola koji se počinju primjenjivati od 2017. godine. Ili će Danska morati o tome postići paralelni sporazum s Europskom unijom, što bi bio dug i neizvjestan proces u kojemu bi se trebale uključiti sve tri glavne institucije Europske unije. Ishod ovog danskog referenduma je dokaz da Europska unija i pitanje “sve dubljih integracija” nije popularno među građanima razvijenih država članica.
Terorizam i migracijska kriza je samo povećala broj onih koji na pitanjima u EU jednostavno odgovaraju s NE, bez previše razmišljanja što to zapravo znači. Upravo bi sudjelovanje Danske u zajedničkim politikama EU o unutarnjim poslovima i pravosuđu, u agencijama poput Europola, pomoglo u rješavanju problema poput migracija i terorizma. Ali građani su očito to pitanje vidjeli kao za “više EU” ili “manje EU” pa su glasali protiv. Ovaj bi rezultat trebao biti upozorenje i uoči referenduma slijedeće godine u Velikoj Britaniji na kojemu će ulog biti znatno veći i za Ujedinjeno Kraljevstvo i za ujedinjenu Europu.
Ankete pokazuju da se prvi put broj onih koji bi glasali za izlazak iz EU povećao više od 50 posto. Očito, kako u Danskoj tako i u Velikoj Britaniji, ljudi misle da se lakše mogu suočiti s izazovima na nacionalnoj razini nego kao dio EU, iako ankete koje provodi Eurobarometar pokazuju da većina građana EU smatra da se jedino zajedničkim naporima mogu suočiti s ovim izazovima. Obično se svako protivljenje nekog temeljnog ugovora Europske unije od strane jedne države rješavao nekim koncesijama.
Obično su Irci odbijali takve EU ugovore na referendumima pa im se onda nudilo jamstvo da se neće zadirati u neke njihove tradicionalne principe, pa bi onda prihvatili. U slučaju Britanaca neće biti lako i to je vidljivo iz pisma koje je predsjednik Europskog vijeća Donald Tusk poslao liderima država članica gdje ih izvješćuje o pregovorima s Britancima o mogućim reformama EU. U nekim se pitanjima, poput ostajanja izvan eurozone, mogu dogovoriti.
Ostali u EU bi mogli pristati na dodatne mjere za sprečavanje zloporabe sustava socijalne pomoći, kako bi spriječili ono što u Britaniji zovu “benefit tourism” kada građani neke države EU sa slabim standardom idu u Britaniju da bi dobili socijalnu pomoć veću nego što je plaća u njihovoj državi. Ali ostale države, pa tako i EU institucije, teško će pristati na promjenu koja bi ugrozila slobodu kretanja radnika. A bez toga je pitanje čime će Cameron uvjeravati Britance da trebaju ostati u EU.