Prije otprilike dva tjedna, na sam dan povratka Darija Kordića iz austrijskog zatvora, negdje oko osam navečer zatekao sam se u zagrebačkom restoranu Okrugljak (koji, usput rečeno, obilježava stogodišnjicu osnutka). Na središnjem dijelu lijepe terase, uz potok, bio je postavljen veliki stol za dvadesetak ljudi.
Negdje oko pola devet među prvima je za stol sjeo dr. Miroslav Tuđman. U idućih pola sata skupilo se još ponešto ljudi s hrvatske desnice, uključujući i one koji su tog popodneva dočekali Kordića na zagrebačkom aerodromu. Međutim, četiri stolice na čelnom dijelu stola ostajale su prazne. Barem sat vremena nitko od okupljenih nije ništa naručivao, bilo je očigledno da nekoga čekaju.
Taj se netko do pola jedanaest, kada sam ja otišao, nije pojavio, pa su prazne stolice na čelu stola zauzele dame koje su prije sjedile sa strane, a konobari su počeli raznositi couverte i točiti vino. Ne znam je li kasnije Dario Kordić došao na večeru, koja je, po svemu sudeći, organizirana njemu u čast, ili su se njegovi podržavatelji i obožavatelji morali zadovoljiti hagiografiranjem Kordićeva političkog životopisa bez društva nove najveće zvijezde hrvatske radikalne desnice (Kordić je dio te večeri, čini mi se, proveo u zagrebačkoj Katedrali). No, više je nego zanimljivo, a nažalost i politički značajno, kako je krajnja hrvatska desnica, predvođena pojedinim biskupima, dočekala Darija Kordića.
BISKUP KOŠIĆ 'Dočekao sam Kordića jer on nije ratni zločinac nego moralna veličina'
Ovdje prvo želim reći da sam uvjeren kako je 17 godina u zatvoru strahovito puno. Dario Kordić osuđen je za ratni zločin, izdržao je tešku kaznu i sada ga, kao osobu, treba pustiti na miru. Zbog toga i nisam želio pisati ništa u povodu njegova izlaska iz zatvora.
No, što lošom lukavošću, a što uobičajenom političkom nezrelošću naše radikalne desnice, od Darija Kordića pokušava se stvoriti simbol, s jedne strane reinterpretiranja, a s druge strane rehabilitacije hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini u devedesetim godinama, osobito od 1992. do 1994.
Dario Kordić bio je, uz pokojnog Matu Bobana, glavni protagonist te politike: riječ je o politici Herceg-Bosne kao zasebne administrativne cjeline, usko povezane s Hrvatskom, čija je konačna ambicija bila priključenje zapadne Hercegovine (i, eventualno, nekih drugih dijelova BiH) Republici Hrvatskoj.
Riječ je o politici podjele Bosne, koju dr. Franjo Tuđman jest osmišljao (bazirajući je na Banovini Hrvatskoj iz sporazuma Cvetković - Maček), koja je suodgovorna za strašne hrvatsko-muslimanske sukobe, koja je dovela do otvaranja koncentracijskih logora za Bošnjake, koja je doživjela unutarnju i međunarodnu osudu, protiv koje je ustao ondašnji kardinal Kuharić i koja je dovela Hrvatsku u duboku međunarodnu izolaciju. Poricanje, i reinterpretacija hrvatske politike podjele Bosne i Hercegovine postali su, unutar dosta godina, jedan od glavnih zadataka dr. Miroslava Tuđmana i nekih njegovih suradnika. Oni uporno tvrde da prvi hrvatski predsjednik nije dijelio Bosnu, te objavljuju radove s puno dokumenata koji bi to trebali dokazati.
Nasuprot tim dokumentima stoje brojne izjave samog predsjednika Tuđmana u korist podjele Bosne, koje potječu još iz 1991. godine, dakle prije početka rata u BiH, i koje se nastavljaju sve do washingtonskog Sporazuma iz 1994. godine, kojim je prekinut hrvatsko-bošnjački rat.
Nasuprot tim dokumentima stoji činjenica da je Hrvatska vojska ratovala u BiH protiv Armije BiH (a ne samo protiv Srba, kao što se danas gdjekad pokušava tvrditi).
Nasuprot tim dokumentima stoji činjenica da je Hrvatska Republika Herceg-Bosna, velikim dijelom svog postojanja, funkcionirala kao čista politička transmisija Ureda predsjednika Republike Hrvatske i vodstva Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu. Nadalje, gotovo sve institucije Republike Herceg-Bosne, od temeljne infrastrukture, preko oružanih snaga i obavještajnih službi pa do službenih ili poluslužbenih medija, bile su izravno naslonjene na Zagreb. Dr. Miroslav Tuđman itekako je svjestan pogubne politike svog oca prema Bosni i Hercegovini, pa čini sve što može da tu politiku prikaže u drugom svjetlu.
Izlazak Darija Kordića iz zatvora, i inzistiranje jednog dijela hrvatske javne scene na Kordićevoj nevinosti, jedan je od alata u tom procesu.
Jer, ako je Dario Kordić, kao politički vođa Hrvatske Republike Herceg-Bosne, uistinu nevin, ni politika Franje Tuđmana prema BiH, koju je Kordić provodio u najgorem mogućem obliku, nije potpuno neprihvatljiva, a još manje kriminalna.
I dok dr. Miroslav Tuđman pokušava reinterpretirati i promijeniti i sadržaj bosanskohercegovačke politike svoga oca, koristeći za to i Kordića, drugi Kordićevi poštovatelji nastupaju kao rehabilitatori Tuđmanovih postupaka u Bosni.
Oni, dakle, ne propituju kakva je stvarno bila hrvatska bosanska politika u prvoj polovici devedesetih, nego slave Kordića kao a priori nevino osuđenu žrtvu, koja je sve oprostila svojim progoniteljima. Oni tvrde da je Kordić osuđen zato što je iskreno i pošteno zastupao interese Hrvata u srednjoj Bosni.
U takvoj rehabilitaciji osobito zbunjuje uloga pojedinih hrvatskih biskupa. Naime, dr. Franjo Kuharić, pokojni kardinal i zagrebački nadbiskup, u više je svojih javnih istupa vrlo oštro bio osudio politiku predsjednika Tuđmana prema BiH, u kojoj je i Kuharić prepoznao namjeru podjele te države.
Ako danas hrvatski biskupi i drugi crkveni djelatnici dočekuju Kordića kao junaka i žrtvu znači li to da oni sada prihvaćaju politiku podjele BiH protiv koje je snažno prosvjedovao kardinal Kuharić? U Kordićevu se slučaju ne radi samo o Ahmićima. Ahmići jesu bili strašan zločin, jedan od najgorih bilo gdje u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije. No, Dario Kordić bio je među najaktivnijim, najodlučnijim pa i najfanatiziranijim provoditeljima hrvatske politike podjele BiH, koja je, među ostalim političkim silnicama, dovela i do Ahmića, kao i do niza drugih katastrofalnih posljedica. I u tome je stvarna i trajna krivnja Darija Kordića. Politički jako štetno kada se od čovjeka koji je osuđen za tako težak krimen sada pokušava stvoriti heroja.
Tuđmanova politika podjele BiH i uspostave Hrvatske Republike Herceg-Bosne ne može se niti prikazati drukčijom nego što je uistinu bila, niti je u državnom i elementarnom etičkom interesu danas rehabilitirati tu politiku, kao ni njene glavne aktere.