Priča o Jovanu Sredojeviću možda je mogla postati paradigmatična za Domovinski rat.
Jovan Sredojević bio je zastavnik Jugoslavenske narodne armije koji je, zapravo, obavljao obavještajne poslove za Hrvatsku vojsku i usput štitio hrvatske građane na dubrovačkom području koje su JNA i istočnohercegovački četnici bili držali pod okupacijom pretkraj 1991. i dijelom 1992. godine.
Zastavnik Sredojević, koji je neposredno surađivao s generalom Hrvatske vojske, zapovjednikom Dubrovnika Nojkom Marinovićem, razotkriven je i likvidiran te 1992., kada je rat na krajnjem jugu naše zemlje već završavao.
Njegov sin Predrag ovih je dana, napokon, dobio visoko državno odlikovanje.
Priča o zastavniku Sredojeviću mogla je postati paradigmatičnom za pojedine segmente Domovinskog rata, zato jer se u prvoj ratnoj fazi, koja je otpočela u kasno proljeće 1991. godine i koja je trajala do potpisivanja Sarajevskog primirja, 3. siječnja 1992. godine; u tom se dijelu rata, što se danas zaboravlja, visoko vrednovala pripadnost Srba hrvatskim Oružanim snagama i hrvatskoj političkoj sceni.
Na prvi pogled, to zvuči apsurdno.
Te iste 1991. godine dogodilo se ubojstvo obitelji Zec, počinjeni su strašni zločini nad srpskim civilima u Sisku, Osijeku i u Gospiću, ali je, s druge strane, gotovo kompletan politički vrh inzistirao na uključenosti Srba u Domovinski rat.
Tako je, što sam spominjao u nekim ranijim tekstovima, ministar obrane Gojko Šušak u jednom televizijskom nastupu ponosno kazao kako je zapovjednik Vukovara, onda pukovnik Mile Dedaković, po nacionalnosti Srbin, što, naravno, nije bilo točno (i što Šušak možda nije znao).
Šušak, premda istaknuti političar desne frakcije HDZ-a, smatrao je, međutim, iznimno važnim da naglasi kako je jedan od ključnih zapovjednika Hrvatske vojske Srbin.
Jedna od glavnih hrvatskih političkih zvijezda te 1991. godine bio je lički Srbin Simo Rajić, potpredsjednik Sabora, čiji je govor o hrvatsko-srpskom pitanju zaradio aplauz cijele sabornice i čestitku predsjednika Tuđmana.
A na terenu, nesporno je kako su se u Zagrebu, koji je mobilizirao najviše pripadnika Hrvatske vojske, na mobilizaciju relativno redovito odazivali i Srbi, što se može dokazati uvidom u mobilizacijske popise. Naposljetku, osobno sam poznavao dosta Srba koji su proveli rat, ili dio rata, u odori HV-a: jedan je, primjerice, kao dragovoljac otišao u specijalce i završio u famoznoj bojni Zrinski Frankopan, koja je obavljala najteže i najriskantnije borbene zadatke.
U 1991. godini na djelu su, kada je riječ o međunacionalnim odnosima u zemlji, bila dva paralelna procesa: antisrpska histerija, uvjetovana i tragičnim ratnim događajima, ali i snažna politička tendencija da se Srbe u Hrvatskoj, ondje gdje se nisu pobunili, predstavi kao branitelje hrvatske nastajuće državnosti i kao lojalne sudionike Domovinskog rata.
Ovaj drugi proces nastao je zbog tri razloga.
Prvo, time se Hrvatska pred međunarodnom zajednicom željela legitimirati kao multietnički projekt, u čijem ostvarivanju i hrvatski Srbi imaju značajnu ulogu: zato je pokojni Šušak inzistirao na srpskoj nacionalnosti zapovjednika Vukovara, grada koji je već 1991. godine bio postao simbol Domovinskog rata.
Drugo, isticanjem Srba koji politički ili vojno sudjeluju u stvaranju hrvatske države, državna je propaganda nastojala utjecati na sprečavanje pobune u onim etnički miješanim dijelovima zemlje koji nisu bili pod okupacijom i na održavanje koliko-toliko normalnih međunacionalnih odnosa u slobodnoj Hrvaskoj.
I treće, mnogo nas - recimo uredništva oba tjednika za koje sam radio te 1991. godine (Globus i Nedjeljna Dalmacija), kao i većina ljudi s kojima sam se družio - iskreno smo vjerovali da je Republika Hrvatska moguća kao nacionalno potpuno ravnopravna država, u čijem stvaranju moraju sudjelovati Srbi kao najveća manjinska nacionalna grupa.
Međutim, poslije potpisivanja Sarajevskog primirja, poslije međunarodnog priznanja Republike Hrvatske 15. siječnja 1992. godine (čime je nestao prvi veliki međunarodni pritisak na dr. Tuđmana i državnu vlast), a osobito nakon parlamentarnih izbora u ljeto 1992. godine, na kojima je HDZ uvjerljivo pobijedio, državna i javna politika prema Srbima stubokom su se promijenile.
Ubojice obitelji Zec, koje je hrvatska policija, u zamračenom Zagrebu, pronašla i uhapsila za samo nekoliko dana, pušteni su na slobodu, a jedan od njih postao je tjelohranitelj Gojka Šuška, istog onog ministra koji se hvalio Dedakovićevom navodnom srpskom nacionalnošću. Iz Hrvatske su vojske počeli izbacivati, ili spriječavati u napredovanju, većinu časnika koji su došli iz JNA, a posebno one koji nisu bili hrvatske nacionalnosti.
Otvoreni protusrpski jezik iz marginalnih se medija preselio u središnje, a jedina srpska politička organizacija koja je nastavila djelovati uz potporu vlasti bila je Srpska narodna stranka, čiji su čelnici zapravo radili za hrvatske obavještajne službe.
U atmosferi u kojoj su Srbi kao takvi bili stigmatizirani (na sprovodu majke jednog mog redakcijskog kolege, sredinom devedesetih, nije se pojavio gotovo nitko osim Globusovih urednika i novinara); u takvoj su atmosferi i strašni zločini poput još uvijek neriješenog masakra u Varivodama, morali biti očekivani.
Ta se atmosfera počela ispravljati tek poslije 3. siječnja 2000. godine.
Primjer zastavnika Jovana Sredojevića pokazuje, međutim, da je Hrvatska, kada je riječ o međunacionalnim odnosima, mogla krenuti u drugom smjeru, te da je baš Domovinski rat, uz sva realna povijesna i psihološka ograničenja (radilo se o agresiji na Hrvatsku, tijekom koje su srpske snage počinile niz najgorih zločina, što je moralo izazvati revolt i bijes i želju za osvetom), mogao uspostaviti presudno važan model za izgradnju nacionalno ravnopravne države.
Zastavnik Jovan Sredojević, heroj Domovinskog rata, svoje je odlikovanje čekao više od dvadeset godina.
Sada je vrijeme da Sredojević u Dubrovniku, ali i u Zagrebu, dobije i svoju ulicu.
Kao trajno podsjećanje na složeni značaj hrvatske državne emancipacije, i na činjenicu da ova zemlja nije jednoetnička i da to, nadamo se, nikad neće ni postati.