DUHOVNA DIMENZIJA

DEŽULOVIĆ 'Nažalost, gospodine, mi na onkologiji nemamo psihologa, ali imamo zato svećenika'

Nije bilo tako davno kad je Hrvatska liječnička komora upozoravala kako našim bolnicama nedostaje čak hiljadu specijalista, a Hrvatskoj do europskog prosjeka od 3,6 liječnika na tisuću stanovnika - više od četiri hiljade doktora!

Pa ipak, Milanovićeva Vlada reagirala je tek kad je Ustavni sud ukinuo njenu odluku o radnoj obavezi za liječnike u štrajku: od ovoga tjedna u hrvatskim će bolnicama tako početi raditi “duhovnici na poslovima dijagnostike i liječenja”, nadaleko poznati medicinski specijalisti u narodu poznatiji kao - svećenici, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Svećenici u hrvatskim bolnicama primat će plaću s koeficijentom 1,571, što znači da će im bruto mjesečna primanja, bez dodataka, iznositi 9245,94 kune. Ukratko, “duhovnici na poslovima dijagnostike i liječenja” imat će - kako upozorava Nataša Škaričić - veće plaće nego kolege koji rade s otvorenim izvorima zračenja ili oboljelima od AIDS-a, u traumatologijama ili hitnim službama! Veće plaće u “zemlji znanja” imat će svećenici u bolnicama nego asistenti na fakultetima ili viši stručni suradnici znanstvenih ustanova!

Prvopričesnici iz SDP-a nastavljaju tako put svog historijskog okajavanja, evoluirajući u veće katolike od Pape. Istina, od proleterskog pape Franje nije osobito teško biti veći katolik, ali u SDP-u su čak i manji komunisti od njega.

Jedno je, naime, izvirivati ispod biskupske mantije s opravdanjem da je Hrvatska golemovećinski katolička zemlja, pa uvoditi Boga u vrtiće, škole, kasarne, predsjedničke zakletve i bračne krevete, a sasvim nešto drugo - mala je, krhka razlika - svećenike uvoditi u visokostručne poslove o državnom proračunu. A ne pada mi na pamet mnogo visokostručnijih od “poslova dijagnostike i liječenja”.

Nakon čega zaista nema nikakve zapreke da svećenici nakon vjeronauka u školama predaju i biologiju, da vode Institut Ruđer Bošković i uređuju Hrvatsku televiziju, ili, recimo, da rade kao “duhovnici na poslovima pilotiranja putničkim zrakoplovima”.

Na stranu sad čak i činjenica kako ta stvar - duhovna pomoć bolesnima - svećeniku i inače spada u opis radnog mjesta. Zašto, na primjer, i svećenici koji po zabitim planinskim vukojebinama obilaze svoje stado, zaboravljeno i od Vlade i od Države, također ne bi bili u državnoj službi, recimo na plaći Ministarstva socijalne skrbi? Zašto bi oni bili osuđeni zavisiti od milodara, dok njihovi kolege, koji istu stvar rade u grijanim bolničkim sobama, plaću dižu na bankomatima?

Ni medicinski obrazovaniji od mene neće, jasno, osporiti značajnu pomoć koju u procesu liječenja oboljelih može imati snaga vjere i duhovna potpora svećenika.

Nazivati to, međutim, “dijagnostikom i liječenjem” izravna je uvreda ljudima koji su odležali šest godina medicine, odgulili godinu stažiranja i još tri-četiri godine specijalizacije iz neurologije ili kardiologije, pola života čitajući debele knjige i secirajući leševe iz frižidera, da bi na kraju dobili isti posao kao kolega koji od cijele medicinske izobrazbe ima tek jedan kolegij s prve godine, “Uvod u misterij Krista i povijest spasenja”. A od kardiološke specijalizacije - mladu misu u crkvi Presvetoga Srca Isusova u Čemincu.

- Što vi mislite, mladi kolega? - kazat će tako u viziti nad bolničkim krevetom na Neurologiji iskusni mentor, prekaljeni dijagnostičar kojega svi u bolnici zovu dr. House.

- Hm. Najprije virusna infekcija, pa slabost nogu i kortinuklearnog trakta, problemi s disanjem... GBS? - nesigurno će mladi kolega u viziti. - Gillain-Barréov sindrom?

- Dobro, dobro, pače vrlo dobro - pohvalit će ga mentor. - Ali što ćemo s arefleksijom, diskoordinacijom mišića lica i očitom oftalmoflegijom?

- Ja bih rekao MFS - ohrabrit će se na to drugi.

- Miller-Fisher? Hm. A vi, slažete li se vi da je MFS? - okrenut će se mentor kolegi iza sebe.

- Definitivno ĐUU - kratko će ovaj.

- DJ? Dubin-Johnsonovo sindrom?!?

- Ne, ne, nega baš ĐUU.

- ĐUU?!

- Đava uša unj - autoritativno će doktor, među kolegama poznat kao velečasni House. - Nema šta drugo bit.

Ne znam, naime, što više od ĐUU-sindroma, IĐ-terapije - “iš Đavle!”, jasno - te posljednje pomasti i mise zadušnice suvremenoj dijagnostici mogu ponuditi specijalizanti s bogoslovije. U potpori bolesnicima mogu, to je svakako vrijedno hvale, ali ne i državne plaće. Oni je, uostalom, neće zarađivati “na poslovima molitve za ozdravljenje”: to rade i inače.

Na stranu, rekoh, sve to. Na stranu čak i činjenica da hrvatske bolnice i dalje za svoje teško ili neizlječivo bolesne pacijente neće imati psihologe i psihijatre, ali će imati profesionalne “duhovnike”. Možda griješim - od cijele medicine imam završen samo jedan semestar kemoterapije - ali ovako laički, nisam pretjerano siguran da će onim ustravljenim nesretnicima u hodniku, s nalazom magnetne rezonance u oduzetim rukama, osobito ohrabrujuće zvučati rečenica sućutne medicinske sestre: “Nažalost, gospodine, mi na onkologiji nemamo psihologa, ali imamo zato svećenika.”

Sve je to, kako vidite, zajebancija. Tako gledano, zapošljavanje svećenika - obzirom na stanje hrvatskog zdravstva - moglo bi biti čak i rijetko pragmatično rješenje.

Ovdje, međutim, nije riječ samo o velečasnom Houseu. Riječ je o posljednjoj fazi pretvaranja Republike Hrvatske u stražnje dvorište seoskog župnog ureda. Faza u kojoj je Crkva uvedena u visoku politiku, pa u intimni život građanina - povratak u devetnaesto stoljeće - sad se ispostavlja tek kao priprema za konačno preuzimanje Države kao širokog međuprostora.

U tom osvajanju, preciznije rečeno kukavičkoj kapitulaciji građanskog, svjetovnog teritorija, bolnica kao prostor života i smrti - mjesto gdje je građanin najranjiviji i fizički najovisniji o državnom servisu - ima upravo ključnu simboličku funkciju i stratešku važnost: Hrvati možda i neće ozdraviti, ali Hrvatska hoće.

Završava tako u našoj maloj župi devetnaesto stoljeće i počinje veselo osamnaesto. Zavrtjet ćemo unatrag Francusku revoluciju, “duhovnici na poslovima kirurgije” zalijepit će nekako glavu Louisu XVI, sagradit ćemo Bastillu ljepšu i stariju, a onda u nju potrpati sve one prosvjetiteljske komunjare što su tvrdile da “udaljenost između prijestolja i oltara nikad ne može biti prevelika”, piše Boris Dežulović za Slobodnu Dalmaciju.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
18. studeni 2022 20:44