Ja ni danas ne znam što je u životu i u umjetnosti važnije: etika ili estetika. To vam je isto kao pitanje je li važniji tekst ili muzika. To su nemjerljive stvari. Ali ako je estetski princip zadovoljen, mislim da je zadovoljen i etički. Još uvijek vjerujem u to da bi veliki umjetnici morali da budu i dobri ljudi. Ako je netko u stanju da napravi neko tako veliko djelo, valjda bi morao biti dobar čovjek. Mnogi me demantiraju, ali ja i dalje u to vjerujem", govori tako Oskar Danon, kao da se pomalo srami starinskoga tona svojih riječi, ali ipak ne može a da ne kaže. Malo prije svoga devedeset petog rođendana on odaje dojam blagoga čovjeka jakih i čvrstih uvjerenja, što je u dvadesetom stoljeću, vjerojatno, bio rijedak spoj.
Danonove ruke su mirne, nema u njima staračkog tremora, geste su mu hitre i precizne, sluh kao u mladog čovjeka. Prošlo je petnaestak godina otkako je prestao dirigirati, ali čini se kao da bi, evo, sad mogao nastaviti.
S pozornice je sišao 1993. Supruga mu je dugo bolovala, a nakon što je umrla bio je kraj.
"To je bilo krajnje dramatično. Vraćao sam se s njezinog pogreba i nekoliko dana kasnije ovdje, u Beogradu, sreo sam njezine rođake iz Mostara. Sve im je bilo bombardirano, došli ljudi kao izbjeglice, i ja sam ih tada primio na stan. Bilo je to užasno vrijeme, i definitivno sam bio odlučio da svoj beogradski stan ostavim kćerki, a da ja odem na Krk. Od tog vremena više nisam dirigirao. Dok je supruga bolovala, želio sam biti uz nju, a pogotovo je nisam htio napuštati 1991. i 1992, pa sam otkazivao sva gostovanja. A nisam se mogao ni koncentrirati na muziku. Meni su moje dirigiranje i čitava moja karijera - iako riječ karijera ne volim! - bili radost i uživanje. Taj posao bio mi je kao hobi, a ne kao profesija, uvijek povezan s nečim pozitivnim. Kada je tog pozitivnog nestalo, bio je kraj s dirigiranjem. Istina, stao sam još jednom za dirigentski pult, onako više iz šale. Bilo je to u Tuzli 2004, gdje me je pozvao gradonačelnik Jasmin Imamović, da govorim o velikom slikaru, mom ratnom drugu i prijatelju Ismetu Mujezinoviću.
- Dogodilo se tako da je u isto vrijeme gostovala Sarajevska filharmonija. Bio sam na koncertu, i odjednom, dirigent se diže i govori publici: Evo, ovaj Oskar Danon, vidite ga, on vam je sa Sarajevskom filharmonijom trebao nastupiti u aprilu 1941, na Mozartovu godišnjicu, ali je koncert otkazan zbog rata. Ostao nam je tada dužan, pa evo mu sad palica i neka dirigira. Ja sam tada izišao i onako bez probe dirigirao Malu noćnu muziku."
Nakon što se 1993. preselio u svoju malu kuću u Baškoj, na Krku, Danon je živio skoro neprimijećen od hrvatske kulturne javnosti, iako je posjećivao koncerte u Rijeci, odlazio u Varaždin na Barokne večeri, družio se sa svojom glazbeničkom ekipom, ali način na koji je nosio svoju biografiju naprosto je bio takav da se od njega nije mogao načiniti slučaj. Čovjek koji je u poslijeratnoj Jugoslaviji stvarao kulturne paradigme, sam nikada nije bio paradigma.
Godinama je, uz pomoć novinarke Svjetlane Hribar, pisao memoare, koji su na kraju izašli u Sarajevu, pa u Beogradu, i o kojima se u posljednje dvije-tri godine pričalo u kulturnim krugovima bivše Jugoslavije, ali ni to previše. Danon je imao čudesan život, ali njegova narav i osjećaj za socijalnu mjeru toliko su različiti od onoga što je činilo maticu vremena, da je i ta diskrecija koja ga prati u posljednjih petnaestak godina u skladu s njegovim proživljenim životom.
Osim toga, ono za što se borio ovaj glazbeni prosvjetitelj širokih narodnih masa navodno je doživjelo svoj historijski poraz, pa je Oskar Danon, kao i toliki drugi umjetnici, izgubio svoj kulturni i politički kontekst. No, je li to baš tako?
1946. Susret s Hruščovom
"Ja sam napisao niz prigodnih pjesama za koje se kasnije vjerovalo da su narodne. Recimo 'Ide Tito preko Romanije', pa 'Preko gore Romanije crveni se barjak vije', a 1942. sam, na tekst Vladimira Nazora, komponirao 'Uz maršala Tita junačkoga sina'. Istina, prvobitno se pjevalo 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina', ali na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, kada je Josip Vidmar predložio da se Titu dodijeli čin maršala, publika je spontano promijenila tekst. Krivo se misli da je do promjene došlo 1948, nakon Rezolucije Informbiroa. Potom, moja je i pjesma 'Drug Tito'. Sjećate je se? To je ono: Sve što je bilo pod pepelom našim skrito, u vatru je razbuktao drug nam Tito, Tito, Tito.
Svaku od tih pjesama komponirao sam na narodnu kajdu, pa se zato i mislilo da su narodne. Osim toga, te pjesme su u značajnoj mjeri bile moj život. Recimo, ona: Romanijo, visokoga visa, gdje ono Čiča vojnike popisa, posvećena Slaviši Vajneru Čiči, koji je dizao narodni ustanak u Bosni. Pa, ja sam bio onaj koji je njegove vojnike popisivao. Za vrijeme rata pisao sam nešto što nisu bile ozbiljne kompozicije. Bile su to spontane pjesme, koje čovjek piše zato što mu je u prirodi da pjeva, spontano, onako kako doživljava svijet oko sebe. Moglo bi se reći i tako da sam bio onaj koji je zapisivao ono što su borci pjevali, kao na primjer 'Ide Tito preko Romanije'."
Samo dvije ili tri godine kasnije Danon je obnavljao operu u oslobođenom Beogradu, dirigirao Šostakovičevu Sedmu, Lenjingradsku, simfoniju i radio na uključivanju u glazbeni život onih koji su, dok je on ratovao u partizanima, pjevali i svirali okupatoru i domaćim izdajnicima. Iz perspektive onoga vremena, a pogotovu iz perspektive ljudi koje umjetnička glazba baš i nije zanimala, bio je to težak društveni prijestup i zločin prema revoluciji.
Ali Danon se držao toga kako njegov posao nije da optužuje i sudi, nego je na njemu da pomogne onima koji će narednih godina i desetljeća stvarati zvučnu sliku cijeloga jednog doba. Pritom, imao je dara za gubitnike i autsajdere. Tako je u studenome 1944. u Beogradu organizirao prvu audiciju za operne soliste koji, iz različitih razloga, nisu pjevali za vrijeme rata. Među njima se našao i bas-bariton Evgenij Marijašec, kojega su 1941. potjerali iz Opere jer nije imao dovoljno glasa, ali i zato što je bio Slovenac.
"Dok je Marijašec pjevao na audiciji, svojim izgledom, figurom, vlažnim očima melankoličnog pogleda i slabašnim, od nikotina oštećenim glasom, neodoljivo me podsjećao na mog oca kada je pun tuge govorio i čitao kadiš, molitvu za mrtve, na pogrebu mog djede Elijasa Baruha. Mi unučad nismo znali šta se to stvarno dešava i obuzeo nas je strah od udaranja rukama po grudima i klaćenja tijela za vrijeme pjevanja kadiša, ali i od polaganja kovčega u raku." Marijašec nije prošao na audiciji, ali sredili su mu invalidsku penziju.
U to vrijeme po Zagrebu i drugdje skrivali su se pred novom vlašću neki od najvećih glazbenih umjetnika svoga vremena. Ili se nisu na vrijeme uspjeli ukrcati na vlakove i kamione koji su 1945. vozili prema zapadu, ili naprosto nisu htjeli ići, premda su imali razloge za bijeg pred nastupajućom revolucionarnom pravdom.
Recimo, veliki Lovro Matačić, koji je do 6. travnja 1941. dirigirao u Beogradu, vodio zbor Obilić i gradio svoju veliku karijeru, da bi se samo nekoliko mjeseci kasnije, u odori domobranskog potpukovnika, pojavio kao jedna od rijetkih autentičnih kulturnih ikona Nezavisne Države Hrvatske. Gostovao je diljem Trećega Reicha i satelitskih zemalja, pronoseći slavu hrvatske kulture, i bio je poprilično hladan i ravnodušan prema stradanjima pojedinih svojih kolega u Zagrebu. Neki mu, recimo Krešimir Baranović, nikada nisu oprostili ono što je u to vrijeme radio. Ili bolje rečeno - što nije radio. Kada je Baranovića u svibnju 1941. uhitilo zagrebačko redarstvo, u pitanje je došao koncert na Veliki petak, kada se tradicionalno izvodio Wagnerov "Parsifal".
Spremao se veliki skandal, jer je na koncert trebala doći cjelokupna ustaška i njemačka zagrebačka elita, ali je stvar spasio baš Lovro Matačić, koji se ponudio da dirigira, tako da je Baranović slobodno mogao ostati u zatvoru.
Nakon što su ga pustili, pobjegao je u inozemstvo, u Bratislavu, gdje je do poslije kraja rata ostao direktor Opere. A Oskaru Danonu sudbina je namijenila da se u poslijeratno vrijeme, na određen način, pobrine za obojicu svojih velikih kolega.
1964. Miroslav Čangalović i Denon u razgovoru s Šostakovičem
Sudjelovao je u Matačićevoj političkoj, građanskoj i umjetničkoj rehabilitaciji, a Krešimira Baranovića je vraćao u Jugoslaviju i pokušavao ga namjestiti u beogradskoj Operi, ali on je na kraju, ipak, otišao u Zagreb. Za njega će reći da mu je zauvijek ostao najbolji suradnik, od kojega je najviše i naučio, a na proljeće 1993, u povodu sedamdesete godišnjice Beogradske filharmonije, odabrao je da dirigira Baranovićevu uvertiru "Striženo košeno". U toj elegantnoj gesti naravno da su istovremeno postojali i privatni, i umjetnički razlozi, ali i oni treći, politički, koje Danon tako rado naziva prosvjetiteljskim. U to mračno doba po Beograd, našao se netko tko će, na obljetnicu tako važne nacionalne institucije, izvesti djelo hrvatskoga kompozitora.
No, Danonova priča s Lovrom Matačićem vjerojatno je još zanimljivija. Čim je utihnulo oružje, počeo se raspitivati za njega, ali nitko nije ništa znao. Čak se govorkalo da više nije među živima. Istina je bila ta da ga je glumac Dubravko Dujšin sakrio u svome stanu, dok se situacija malo ne smiri i dok se ne uspostavi nekakav red u državi. Matačiću je nuđeno da skupa s političkim vrhom NDH bježi u inozemstvo, ali odlučio je ostati i odgovarati ako je za nešto kriv.
Kada je saznao za njega, Danon je tražio da se o Matačiću razgovara s Vladimirom Bakarićem, a zatim je Vladislav Ribnikar, predratni suvlasnik beogradske Politike, sakupljao pozitivna mišljenja o Matačiću, pa je s njima išao pojedinim članovima Agitpropa i Centralnog komiteta, koji su se onda obraćali Oskaru Danonu i pitali ga bi li, da je kojim slučajem živ, primio Lovru Matačića na službu u beogradsku Operu. On je, naravno, odgovarao pozitivno, ističući kako bi to bilo izvanredno za kulturni i muzički život Beograda. Tako se, malo pomalo, situacija razmekšavala. U međuvremenu Matačić je izvukao živu glavu, nije završio na nekim velikim robijama, nego je po kazni poslan u Makedoniju, u Skoplje, gdje je osnovao Operu i bio pionir glazbenoga života u toj zemlji.
Međutim, ubrzo je dobio jugoslavenski pasoš, i bio jedini umjetnik s odobrenim neograničenim izlascima iz zemlje, nakon čega su ponovo započele njegove europske turneje. Danon govori da su njegovi nastupi u Njemačkoj i Austriji bili, u Jugoslaviji nenaklonjenim medijima, popraćeni konstatacijama kako je slavni dirigent pobjegao ispod Titovih vješala. To je ustvari bila otvorena ponuda Lovri Matačiću da zatraži politički azil i da u vrijeme hladnoga rata stvori fantastičnu disidentsku karijeru. Ali on to nije učinio, nego se uvijek vraćao kući.
Danon o njemu govori s poštovanjem i uvijek blagonaklono, iako u memoarima ispisuje i ovo: "Od kolega sam čuo da Lovro o meni nema dobro mišljenje i da me ne smatra bogznakakvim dirigentom. Ne znam da li je ovo tačno, jer se nisam trudio da provjerim. U svom dirigentskom radu uvijek sam nastojao da radim najbolje što umijem i mogu, a moje mišljenje o kolegama i njihovim profesionalnim i umjetničkim kvalitetima nikada, pa ni danas, nije zavisilo od toga šta oni o meni misle." Ali naravno, znatiželja mu nije dala da Matačića ne upita za aferu s Baranovićem i dirigiranjem "Parsifala" na Veliki petak 1941.
Maestro mu je odgovorio: "A kaj sam mogao? Pozvao me Poglavnik i pitao poznajem li "Parsifala", a ja ga imam u malom prstu! Bio sam uvjeren da moje prihvaćanje predstave ne može škoditi Baranoviću. Znao sam da umjetnika njegovog kalibra moraju kad-tad pustiti!" Danonu nije ni na kraj pameti da komentira riječi velikoga Lovre Matačića, niti njegov moralno ambivalentni stav. Ne čini to ni kada govori o manje važnim ljudima. Radije će cijelu stvar pretvoriti u anegdotu i u bezazlenu šalu, uglavnom na vlastiti račun, nego što će ikada ikome suditi.
"Nisam se vratio iz rata da budem osvetnik ili sudija, nego sam došao kao borac, koji je u rat otišao dobrovoljno, da se bori protiv fašizma. Uvijek kada me ljudi pitaju zašto sam pobjegao u partizane, ja im odgovaram da nisam bježao, nego sam išao iz uvjerenja. Niti sam bježao u šumu pred ustaškim progonom, zato što sam Jevrejin, nego sam išao po svome slobodnom izboru. Unaprijed sam znao što će se događati, upozoravao sam svoje bližnje na to, i mogao sam i sam pobjeći i skloniti se negdje. Ali to nisam htio, iako nisam išao u nešto što bi bilo prethodno pripremljeno. Tek je trebalo dići ustanak. Nismo mi tada ni imali predstavu o tome kako se organizira vojska. Išli smo da budemo diverzanti, da onemogućimo snabdjevanje grada i spriječimo komunikacije, bilo ljudske, bilo tehničke, kako se to teorijski govorilo."
Bilo je to 16. srpnja 1941, a Danon u šumu nije odlazio bilo kako, nego taksijem. Vozili su se, s lažnim dokumentima, četiri druga: Slobodan Princip, Slaviša Vajner, Hasan Brkić i Oskar Danon. Njih trojica postat će narodni heroji, po Principu će biti nazvana jedna tvornica i najveće sarajevsko kulturno-umjetničko društvo, a po Vajneru i Brkiću ulice u brojnim bosanskim gradovima. Danon je jedini putnik iz taksija za Romaniju koji je preživio rat.
Provezli su se pokraj nekih poznatih tadašnjih sarajevskih izletišta, zaustavila ih je ustaška patrola, kojoj su pokazali krivotvorene dokumente, ali oni ih nisu puno provjeravali, jer im se žurilo natrag u grad, na sastanak s djevojkama. Bilo je to vrijeme prividnoga mira, dok se još biralo tko će na koju stranu. U Sarajevu, i oko grada, vladao je teror Pavelićevih vlasti. Danonovima su, kao i drugim Jevrejima, već rekvirirali dućan, ali partizanski ustanak će u Bosni započeti tek za jedanaest dana. U Sarajevu je ostavio djevojku Vjeru, s kojom je prohodao dvije godine ranije, a ljubav im je prolazila kroz različite faze, pa su više puta i prekidali. Ona je bila Hrvatica, iz tradicionalne katoličke obitelji, podrijetlom iz Dalmacije. Otac joj je bio HSS-ovac i predratni direktor Finansijske uprave. Nije teško zamisliti kako se Vjerinim roditeljima činila zamisao da im se kći uda za muzikanta, koji je još i komunist, a povrh svega i Jevrejin.
"Zaprositi lijepu, inteligentnu i obrazovanu djevojku iz istaknute katoličke porodice, a biti tambur major, kako je Vjerina majka nazivala moju profesiju, i još gore, biti Jevrejin čija će djeca uvijek biti obilježena - bila je slaba preporuka za blagoslov Vjerinih roditelja."
Sarajevo je oslobođeno 6. travnja 1945, a već dva dana kasnije Oskar Danon bio je u sovjetskome vojnom avionu, letio je po svoju drugaricu Vjeru, da je zaprosi i vodi u Beograd. Tog trenutka nije znao ni je li uopće živa, a kamoli to je li se u četiri strašne i krvave godine ohladila njezina ljubav. U razrušenom i opustošenom gradu dočekao ga je predratni prijatelj,
psihijatar Nedo Zec, po kojem će jednoga dana ponijeti ime sarajevska psihijatrijska bolnica, pa ga je poveo kod Vjerinih roditelja, s kojima je Zec također prijateljevao. Vjerinoj majci mora da je mrak na oči pao kad je ugledala svoga budućeg zeta. Odmah mu je rekla da Vjera nije doma, ali nije pomoglo. Doktor Nedo Zec je, skoro i mimo njezine volje, uveo Danona u dom Bonačićevih i sproveo ga u jednu pokrajnju sobu, rekao mu da tu čeka, a on je otišao razgovarati s njezinim roditeljima. Posao koji je tada obavljao na Balkanu se zove provodadžisanje.
Dok ga je čekao, Oskar nije znao kud će i što će sa sobom, nego je malo njuškao po sobi, pa je u nekoj otvorenoj ladici ugledao rastavljen pištolj. Stavio ga je pred sebe, pa ga je od duga vremena krenuo čistiti i sastavljati. Šaržer je bio prazan, a ni u ladici nije bilo metaka. Kad ga je sastavio, na vratima se pojavila Vjera, a Oskar se, iznenađen njezinom pojavom i opčinjen ljepotom, u hipu odlučio našaliti.
Viknuo je - Stoj! i uperio pištolj, a onda se, u posljednjem trenu, sjetio pravila kako i prazna puška ubija, pa je spustio Berettu prema podu i povukao otponac. Pištolj je opalio, a Vjera se nije ni pomaknula. Mirno je skinula šešir i kaput, bacila ih na krevet, i rekla: "Kako si? Šteta za perzijski tepih!" Za to vrijeme doktor Zec je Oskaru već nosio vodu i šećer.
Nije to bila jedina prigoda u kojoj je Oskar Danon imao historijsku sreću. Često je i nehotice išao po rubu vlastite propasti, ali mu se svaki put posrećilo. Na dan Anschlussa, dok su nacističke trupe marširale kroz Beč, on se sasvim slučajno zatekao u austrijskoj prijestolnici. Već sutradan je glavom bez obzira bježao u Sarajevo. A tri godine kasnije, 1939. malo mu je nedostajalo da otputuje u Poljsku i da se tamo nađe na dan početka Drugoga svjetskog rata. Šestoga travnja 1992. zatekao se u Sarajevu, usred onih velikih narodnih demonstracija, kada su Karadžićevi snajperisti zapucali po ljudima i kada je počeo još jedan rat. Tada je, nekoliko koraka od njega, jedna žena pala mrtva.
"Nakon toga sam se jedva izvukao iz grada, a kada sam stigao u Beograd i kada sam nekim svojim poznanicima pričao kako je tenk s Grbavice pucao po ljudima, oni su mi rekli da lažem, jer armija ne puca na narod. Tko je vidio da bi armija pucala na narod! Tako su oni meni govorili, a ja sam ih slušao i znao sam da ih više ni u šta ne mogu uvjeriti."
Historijski i ljudski dramatično bilo je i 1948, početkom rujna u Vroclavu, u Poljskoj, na kongresu Intelektualci i mir, na koji je Oskar Danon bio pozvan bez obzira na to što je Tito na Petom kongresu KPJ već izrekao povijesno Ne Staljinu i Rezoluciji Informbiroa. No, još uvijek se Jugoslavene pokušavalo prizvati pameti i pravome putu. Ali s Danonom, i s Ivom Andrićem s kojim je dijelio hotelsku sobu, nitko se nije htio družiti, osim sovjetskog pjesnika Ilje Erenburga.
Uglavnom su okretali glave od njih dvojice, a rijetki bi se udostojili i da ih u prolazu pozdrave. Erenburg je, onako ispotiho, govorio Danonu i Andriću kako je posvuda zavladao partijski dogmatizam i kako mu valja pružiti otpor. Bio je siguran, kao i svi ostali, da će Sovjeti sa saveznicima izvršiti vojnu intervenciju u Jugoslaviji. Razgovaralo se i drmalo po votki, samo je Ivo Andrić pio limunadu. Četiri mjeseca ranije, malo prije Rezolucije Informbiroa, Oskar Danon učinio je grešku koju si neće opraštati ni šezdeset godina kasnije.
Bilo je to u Pragu, na Kongresu muzičkih stvaralaca, u jeku napada strašnoga Andreja Aleksandroviča Ždanova na takozvane "formaliste" u muzičkoj umjetnosti, na Šostakoviča i Prokofjeva, ponajprije. Riječi tog najslavnijeg komesara u povijesti ledile su krv u žilama, pod njima su pucale ljudske kosti, jer je iza tih riječi stajala revolucionarna narodna volja, skupa s vojskom, policijom, logorima za preodgoj i strašnim Staljinom, čiji su striktni stavovi o umjetnosti otkrivali bivšega bogoslova, koji je glazbu htio čuti jedino u svrsi i službi liturgije. Crkvene ili revolucionarne, to ionako dođe na isto.
Miljenko Jergović i Branimir Pofuk u njegovom stanu u Beogradu
E, dok su se, jedan za drugim, sudionici praškoga kongresa opredjeljivali u skladu sa Ždanovljevom partijskom direktivom, Danon je održao govor u kojem se nije suprotstavljao ni socijalističkome realizmu, ni optužbama za formalizam u umjetnosti. Umjesto toga, govorio je kako se od njega očekivalo, ne razlikujući se od revolucionarne matice, koja je vladala praškim kongresom.
No, i to bi prošlo, a vjerojatno se i zaboravilo, da nije bilo varšavske muzikologinje Zofie Lisse, koja se, posve sama, hrabro i čvrsto suprotstavila Ždanovu i ždanovizmu. Kada su je napali, onim riječima pred kojima i danas mrznemo od straha, nitko nije branio Zofiu Lissu. Nije ju branio ni Danon. Tada je šutio.
Nekoliko mjeseci kasnije napisat će, protiv Staljina, još jednu svoju programatsku pjesmu, koja se više nigdje ne pjeva i koja danas ima neko posve drugo značenje. Ali nakon Rezolucije Informbiroa Danonov "Stijeg Partije" branio je onaj komadićak slobode uz koji je stala Zofia Lissa. No, ipak, Danon nije zaboravio čas svoje izdaje, ili onoga što će mu se cijeloga života činiti kao izdaja. Zofiji Lissi je i u svojim memoarima posvetio nekoliko dirljivih stranica, a svoj tihi i uporni obračun s dogmatizmom nastavio je do kraja, u godinama koje su slijedile nakon te prevratničke 1948.
"Zalagao sam se u to vrijeme da umjetnost treba biti prosvjetarska, da se mora boriti protiv nepismenosti, protiv primitivizma. Znači da je to njezin svjesni cilj i da se umjetnost ne treba baviti isključivo elementima vlastitoga izraza, estetskoga proširivanja i produbljavanja svoga jezika. Umjetnost u određenom vremenu znači i postavljanje i podizanje duhovne razine društva. Tako mislim i danas. Naravno, netko će reći da sam ja onda pristalica pop muzike i spuštanja nivoa u umjetnosti. Pa dobro, neka kaže. Ja mislim da postoje različite trase u razvoju umjetnosti, da one idu paralelno i da su sve one važne. Zašto netko misli da pop muzika nije važna? Ali uvijek valja voditi računa da se dosegne umjetnost u izrazu. To nije elitistička privilegija. U tome sam protiv žanrova u umjetnosti. Za mene jednako važna postoji i narodna, pa i ova novokomponovana muzika. Ja ni nju ne odbacujem, ali samo dok drži do kvalitete, i tekstualne i muzičke."
U onim poslijeratnim godinama, pogotovo nakon Staljinove smrti i otopljenja odnosa sa Sovjetskim Savezom, Danon je redom upoznavao neke od najvećih glazbenih umjetnika i kompozitora dvadesetog stoljeća. Dimitrij Šostakovič ga je uzaludno čekao u hotelskom foajeu, ali drug iz Jugoslavije nije se pojavio. Sovjetski organizatori tvrdili su kako se radilo o nesporazumu, no vjerojatnije je kako se netko pobrinuo da se dvojica ljudi ne nađu.
Danon je oštro prosvjedovao, inzistirao je da se cijela stvar razjasni, na što su mu na rastanku na aerodromu sovjetski domaćini na dar uručili malenu bistu - Dimitrija Šostakoviča.
"Sa stvaraocima nisam imao baš toliko ličan odnos da bih smio govoriti o njihovoj privatnoj dimenziji. Ali osjećao sam silnu ljubav prema Sergeju Prokofjevu. I prema njegovoj muzici i prema njemu kao čovjeku. Premda, njega su i Šostakovič i mnogi drugi optuživali da je sisao dvije krave, jednu s istoka a drugu sa zapada, jer je bio voljen i tamo i ovdje. Pitali su se zašto, kad je već bio prebjegao na zapad, nije tamo i ostao. Zašto je uopće bježao, ako se poslije toga vratio? Znate, za svaki ljudski postupak može se pitati - zašto? Svatko na život, svoj vlastiti i one tuđe, gleda iz jednog jedinog, svog ugla. Ali baš zbog toga ja izbjegavam davati oštre sudove o ljudima i njihovim postupcima. Volio sam upoznavati ljude, ulaziti u njihova djela i živjeti s njima.
Uživao sam u probama, tako da je, vrlo često, koncert koji sam dirigirao na mene najmanje djelovao. Volio sam pripreme, ulaženje u djelo, uživljavanje, oduševljavanje načinom na koji je kompozitor vodio neku ideju i kako ju je stvarao. I kako sam sve bolje upoznavao druge autore, tako sam sve manje bivao autor. S vremenom je rasla samokritika, zbog koje sam sve ono što bih napisao smatrao prošlim, i zato sam kao kompozitor i presušio, pa nisam ni pisao ozbiljne stvari."
Dok ga tako sluša kako govori, sugovornik svako malo pomisli: Bože dragi, kako sretan čovjek, kako divan život! Koliko god bilo i blesavo i lakomisleno, to je doista nešto čemu se ne možeš oteti. Istina, netko drugi bi, da mu je darovan isti takav život, mislio da se zatekao u paklu. Danon je doživio i rađanje antisemitizma u Srednjoj Europi, osjetio je holokaust i tisuću i jedan naš sitni kućni, domaći, obiteljski fašizam, koji je tinjao i nakon što je onaj veliki 1945. pobijeđen. Bez imalo ljutnje i jeda ispričao je i priču o Zagrepčanki koja je 1946. bjesnjela pred njegovom ženom Vjerom, ne znajući s kime razgovara. Bjesnjela je, jer se iz logora vratila Židovka koja joj je ostavila srebrninu na čuvanje, pa sad traži da joj se vrati.
"Od tada, uvijek kada bi Vjera došla u društvo u kojemu je bilo njoj nepoznatih ljudi, na samom početku razgovora bi naglasila kako je njen suprug Jevrejin i partizan, a ona Hrvatica, Dalmatinka."
Netko drugi bi se usred takvoga života spakirao i otišao, ili bi mu se barem poznalo kakvu muku, nesreću i užas na svome životu nosi, ali kod Danona to naprosto nije tako. I s devedeset pet on odaje dojam sretnoga čovjeka, koji živi svoj sretan život. Sasvim podređen glazbi i ljudima koji su je stvarali, on kao da se spasio sveg mraka vremena u kojem je živio. Među tolikim taštim i oholim svijetom dogodi se tako da bude i jedan bez imalo taštine. Ipak je po tome Oskar Danon najsretniji.
1. U Tuzli je 17. rujna 2004. bila proslava godišnjice oslobođenja grada, a ne godišnjica rođenja slikara Ismeta Mujezinovića, koja je bila 1. prosinca 2007.
2. Uhićenje Krešimira Baranovića od strane zagrebačkog redarstva kojim je spriječeno njegovo dirigiranje Wagnerove opere Parsifal na Veliki petak u HNK, nije se dogodilo 1941., nego 1942. godine.
3. Lovro Matačić bio je obaviješten da Baranović tradicionalno dirigira Parsifala na Veliki petak i bio je zamoljen od Baranovićevih prijatelja da ne prihvati taj nastup.
4. Poslije rata, nakon dolaska u Beograd iz Bratislave, Baranović nije otišao u Zagreb već je ostao živjeti i raditi u Beogradu do kraja života.
5. Na opisanoj priredbi u Otočcu nije bio prisutan Rodoljub Čolaković, a Nazoru je pravi identitet Oskara Danona otkrio dr. Ivan Ribar.
6. Od četvorice navedenih koji su taksijem iz Sarajeva zajedno otišli u partizane, rat je, osim Oskara Danona, preživio i Hasan Brkić.
Zbog nenamjernog propusta ispričavamo se maestru Oskaru Danonu i čitateljima.
Branimir Pofuk i Miljenko Jergović
Branimir Pofuk i Miljenko Jergović
Danonove ruke su mirne, nema u njima staračkog tremora, geste su mu hitre i precizne, sluh kao u mladog čovjeka. Prošlo je petnaestak godina otkako je prestao dirigirati, ali čini se kao da bi, evo, sad mogao nastaviti.
S pozornice je sišao 1993. Supruga mu je dugo bolovala, a nakon što je umrla bio je kraj.
"To je bilo krajnje dramatično. Vraćao sam se s njezinog pogreba i nekoliko dana kasnije ovdje, u Beogradu, sreo sam njezine rođake iz Mostara. Sve im je bilo bombardirano, došli ljudi kao izbjeglice, i ja sam ih tada primio na stan. Bilo je to užasno vrijeme, i definitivno sam bio odlučio da svoj beogradski stan ostavim kćerki, a da ja odem na Krk. Od tog vremena više nisam dirigirao. Dok je supruga bolovala, želio sam biti uz nju, a pogotovo je nisam htio napuštati 1991. i 1992, pa sam otkazivao sva gostovanja. A nisam se mogao ni koncentrirati na muziku. Meni su moje dirigiranje i čitava moja karijera - iako riječ karijera ne volim! - bili radost i uživanje. Taj posao bio mi je kao hobi, a ne kao profesija, uvijek povezan s nečim pozitivnim. Kada je tog pozitivnog nestalo, bio je kraj s dirigiranjem. Istina, stao sam još jednom za dirigentski pult, onako više iz šale. Bilo je to u Tuzli 2004, gdje me je pozvao gradonačelnik Jasmin Imamović, da govorim o velikom slikaru, mom ratnom drugu i prijatelju Ismetu Mujezinoviću.
- Dogodilo se tako da je u isto vrijeme gostovala Sarajevska filharmonija. Bio sam na koncertu, i odjednom, dirigent se diže i govori publici: Evo, ovaj Oskar Danon, vidite ga, on vam je sa Sarajevskom filharmonijom trebao nastupiti u aprilu 1941, na Mozartovu godišnjicu, ali je koncert otkazan zbog rata. Ostao nam je tada dužan, pa evo mu sad palica i neka dirigira. Ja sam tada izišao i onako bez probe dirigirao Malu noćnu muziku."
Nakon što se 1993. preselio u svoju malu kuću u Baškoj, na Krku, Danon je živio skoro neprimijećen od hrvatske kulturne javnosti, iako je posjećivao koncerte u Rijeci, odlazio u Varaždin na Barokne večeri, družio se sa svojom glazbeničkom ekipom, ali način na koji je nosio svoju biografiju naprosto je bio takav da se od njega nije mogao načiniti slučaj. Čovjek koji je u poslijeratnoj Jugoslaviji stvarao kulturne paradigme, sam nikada nije bio paradigma.
Godinama je, uz pomoć novinarke Svjetlane Hribar, pisao memoare, koji su na kraju izašli u Sarajevu, pa u Beogradu, i o kojima se u posljednje dvije-tri godine pričalo u kulturnim krugovima bivše Jugoslavije, ali ni to previše. Danon je imao čudesan život, ali njegova narav i osjećaj za socijalnu mjeru toliko su različiti od onoga što je činilo maticu vremena, da je i ta diskrecija koja ga prati u posljednjih petnaestak godina u skladu s njegovim proživljenim životom.
Osim toga, ono za što se borio ovaj glazbeni prosvjetitelj širokih narodnih masa navodno je doživjelo svoj historijski poraz, pa je Oskar Danon, kao i toliki drugi umjetnici, izgubio svoj kulturni i politički kontekst. No, je li to baš tako?
1946. Susret s Hruščovom
"Ja sam napisao niz prigodnih pjesama za koje se kasnije vjerovalo da su narodne. Recimo 'Ide Tito preko Romanije', pa 'Preko gore Romanije crveni se barjak vije', a 1942. sam, na tekst Vladimira Nazora, komponirao 'Uz maršala Tita junačkoga sina'. Istina, prvobitno se pjevalo 'Uz Tita i Staljina, dva junačka sina', ali na Drugom zasjedanju AVNOJ-a, kada je Josip Vidmar predložio da se Titu dodijeli čin maršala, publika je spontano promijenila tekst. Krivo se misli da je do promjene došlo 1948, nakon Rezolucije Informbiroa. Potom, moja je i pjesma 'Drug Tito'. Sjećate je se? To je ono: Sve što je bilo pod pepelom našim skrito, u vatru je razbuktao drug nam Tito, Tito, Tito.
Svaku od tih pjesama komponirao sam na narodnu kajdu, pa se zato i mislilo da su narodne. Osim toga, te pjesme su u značajnoj mjeri bile moj život. Recimo, ona: Romanijo, visokoga visa, gdje ono Čiča vojnike popisa, posvećena Slaviši Vajneru Čiči, koji je dizao narodni ustanak u Bosni. Pa, ja sam bio onaj koji je njegove vojnike popisivao. Za vrijeme rata pisao sam nešto što nisu bile ozbiljne kompozicije. Bile su to spontane pjesme, koje čovjek piše zato što mu je u prirodi da pjeva, spontano, onako kako doživljava svijet oko sebe. Moglo bi se reći i tako da sam bio onaj koji je zapisivao ono što su borci pjevali, kao na primjer 'Ide Tito preko Romanije'."
Samo dvije ili tri godine kasnije Danon je obnavljao operu u oslobođenom Beogradu, dirigirao Šostakovičevu Sedmu, Lenjingradsku, simfoniju i radio na uključivanju u glazbeni život onih koji su, dok je on ratovao u partizanima, pjevali i svirali okupatoru i domaćim izdajnicima. Iz perspektive onoga vremena, a pogotovu iz perspektive ljudi koje umjetnička glazba baš i nije zanimala, bio je to težak društveni prijestup i zločin prema revoluciji.
Ali Danon se držao toga kako njegov posao nije da optužuje i sudi, nego je na njemu da pomogne onima koji će narednih godina i desetljeća stvarati zvučnu sliku cijeloga jednog doba. Pritom, imao je dara za gubitnike i autsajdere. Tako je u studenome 1944. u Beogradu organizirao prvu audiciju za operne soliste koji, iz različitih razloga, nisu pjevali za vrijeme rata. Među njima se našao i bas-bariton Evgenij Marijašec, kojega su 1941. potjerali iz Opere jer nije imao dovoljno glasa, ali i zato što je bio Slovenac.
"Dok je Marijašec pjevao na audiciji, svojim izgledom, figurom, vlažnim očima melankoličnog pogleda i slabašnim, od nikotina oštećenim glasom, neodoljivo me podsjećao na mog oca kada je pun tuge govorio i čitao kadiš, molitvu za mrtve, na pogrebu mog djede Elijasa Baruha. Mi unučad nismo znali šta se to stvarno dešava i obuzeo nas je strah od udaranja rukama po grudima i klaćenja tijela za vrijeme pjevanja kadiša, ali i od polaganja kovčega u raku." Marijašec nije prošao na audiciji, ali sredili su mu invalidsku penziju.
U to vrijeme po Zagrebu i drugdje skrivali su se pred novom vlašću neki od najvećih glazbenih umjetnika svoga vremena. Ili se nisu na vrijeme uspjeli ukrcati na vlakove i kamione koji su 1945. vozili prema zapadu, ili naprosto nisu htjeli ići, premda su imali razloge za bijeg pred nastupajućom revolucionarnom pravdom.
Recimo, veliki Lovro Matačić, koji je do 6. travnja 1941. dirigirao u Beogradu, vodio zbor Obilić i gradio svoju veliku karijeru, da bi se samo nekoliko mjeseci kasnije, u odori domobranskog potpukovnika, pojavio kao jedna od rijetkih autentičnih kulturnih ikona Nezavisne Države Hrvatske. Gostovao je diljem Trećega Reicha i satelitskih zemalja, pronoseći slavu hrvatske kulture, i bio je poprilično hladan i ravnodušan prema stradanjima pojedinih svojih kolega u Zagrebu. Neki mu, recimo Krešimir Baranović, nikada nisu oprostili ono što je u to vrijeme radio. Ili bolje rečeno - što nije radio. Kada je Baranovića u svibnju 1941. uhitilo zagrebačko redarstvo, u pitanje je došao koncert na Veliki petak, kada se tradicionalno izvodio Wagnerov "Parsifal".
Spremao se veliki skandal, jer je na koncert trebala doći cjelokupna ustaška i njemačka zagrebačka elita, ali je stvar spasio baš Lovro Matačić, koji se ponudio da dirigira, tako da je Baranović slobodno mogao ostati u zatvoru.
Nakon što su ga pustili, pobjegao je u inozemstvo, u Bratislavu, gdje je do poslije kraja rata ostao direktor Opere. A Oskaru Danonu sudbina je namijenila da se u poslijeratno vrijeme, na određen način, pobrine za obojicu svojih velikih kolega.
1964. Miroslav Čangalović i Denon u razgovoru s Šostakovičem
Sudjelovao je u Matačićevoj političkoj, građanskoj i umjetničkoj rehabilitaciji, a Krešimira Baranovića je vraćao u Jugoslaviju i pokušavao ga namjestiti u beogradskoj Operi, ali on je na kraju, ipak, otišao u Zagreb. Za njega će reći da mu je zauvijek ostao najbolji suradnik, od kojega je najviše i naučio, a na proljeće 1993, u povodu sedamdesete godišnjice Beogradske filharmonije, odabrao je da dirigira Baranovićevu uvertiru "Striženo košeno". U toj elegantnoj gesti naravno da su istovremeno postojali i privatni, i umjetnički razlozi, ali i oni treći, politički, koje Danon tako rado naziva prosvjetiteljskim. U to mračno doba po Beograd, našao se netko tko će, na obljetnicu tako važne nacionalne institucije, izvesti djelo hrvatskoga kompozitora.
No, Danonova priča s Lovrom Matačićem vjerojatno je još zanimljivija. Čim je utihnulo oružje, počeo se raspitivati za njega, ali nitko nije ništa znao. Čak se govorkalo da više nije među živima. Istina je bila ta da ga je glumac Dubravko Dujšin sakrio u svome stanu, dok se situacija malo ne smiri i dok se ne uspostavi nekakav red u državi. Matačiću je nuđeno da skupa s političkim vrhom NDH bježi u inozemstvo, ali odlučio je ostati i odgovarati ako je za nešto kriv.
Kada je saznao za njega, Danon je tražio da se o Matačiću razgovara s Vladimirom Bakarićem, a zatim je Vladislav Ribnikar, predratni suvlasnik beogradske Politike, sakupljao pozitivna mišljenja o Matačiću, pa je s njima išao pojedinim članovima Agitpropa i Centralnog komiteta, koji su se onda obraćali Oskaru Danonu i pitali ga bi li, da je kojim slučajem živ, primio Lovru Matačića na službu u beogradsku Operu. On je, naravno, odgovarao pozitivno, ističući kako bi to bilo izvanredno za kulturni i muzički život Beograda. Tako se, malo pomalo, situacija razmekšavala. U međuvremenu Matačić je izvukao živu glavu, nije završio na nekim velikim robijama, nego je po kazni poslan u Makedoniju, u Skoplje, gdje je osnovao Operu i bio pionir glazbenoga života u toj zemlji.
Međutim, ubrzo je dobio jugoslavenski pasoš, i bio jedini umjetnik s odobrenim neograničenim izlascima iz zemlje, nakon čega su ponovo započele njegove europske turneje. Danon govori da su njegovi nastupi u Njemačkoj i Austriji bili, u Jugoslaviji nenaklonjenim medijima, popraćeni konstatacijama kako je slavni dirigent pobjegao ispod Titovih vješala. To je ustvari bila otvorena ponuda Lovri Matačiću da zatraži politički azil i da u vrijeme hladnoga rata stvori fantastičnu disidentsku karijeru. Ali on to nije učinio, nego se uvijek vraćao kući.
Danon o njemu govori s poštovanjem i uvijek blagonaklono, iako u memoarima ispisuje i ovo: "Od kolega sam čuo da Lovro o meni nema dobro mišljenje i da me ne smatra bogznakakvim dirigentom. Ne znam da li je ovo tačno, jer se nisam trudio da provjerim. U svom dirigentskom radu uvijek sam nastojao da radim najbolje što umijem i mogu, a moje mišljenje o kolegama i njihovim profesionalnim i umjetničkim kvalitetima nikada, pa ni danas, nije zavisilo od toga šta oni o meni misle." Ali naravno, znatiželja mu nije dala da Matačića ne upita za aferu s Baranovićem i dirigiranjem "Parsifala" na Veliki petak 1941.
Maestro mu je odgovorio: "A kaj sam mogao? Pozvao me Poglavnik i pitao poznajem li "Parsifala", a ja ga imam u malom prstu! Bio sam uvjeren da moje prihvaćanje predstave ne može škoditi Baranoviću. Znao sam da umjetnika njegovog kalibra moraju kad-tad pustiti!" Danonu nije ni na kraj pameti da komentira riječi velikoga Lovre Matačića, niti njegov moralno ambivalentni stav. Ne čini to ni kada govori o manje važnim ljudima. Radije će cijelu stvar pretvoriti u anegdotu i u bezazlenu šalu, uglavnom na vlastiti račun, nego što će ikada ikome suditi.
|
|
|
1953. Danon čestita balerini Margot Fontaine nakon nastupa
|
1966. Oskar sa omiljenim pjevačem Miroslavom Čangalovićem
|
"Nisam se vratio iz rata da budem osvetnik ili sudija, nego sam došao kao borac, koji je u rat otišao dobrovoljno, da se bori protiv fašizma. Uvijek kada me ljudi pitaju zašto sam pobjegao u partizane, ja im odgovaram da nisam bježao, nego sam išao iz uvjerenja. Niti sam bježao u šumu pred ustaškim progonom, zato što sam Jevrejin, nego sam išao po svome slobodnom izboru. Unaprijed sam znao što će se događati, upozoravao sam svoje bližnje na to, i mogao sam i sam pobjeći i skloniti se negdje. Ali to nisam htio, iako nisam išao u nešto što bi bilo prethodno pripremljeno. Tek je trebalo dići ustanak. Nismo mi tada ni imali predstavu o tome kako se organizira vojska. Išli smo da budemo diverzanti, da onemogućimo snabdjevanje grada i spriječimo komunikacije, bilo ljudske, bilo tehničke, kako se to teorijski govorilo."
Bilo je to 16. srpnja 1941, a Danon u šumu nije odlazio bilo kako, nego taksijem. Vozili su se, s lažnim dokumentima, četiri druga: Slobodan Princip, Slaviša Vajner, Hasan Brkić i Oskar Danon. Njih trojica postat će narodni heroji, po Principu će biti nazvana jedna tvornica i najveće sarajevsko kulturno-umjetničko društvo, a po Vajneru i Brkiću ulice u brojnim bosanskim gradovima. Danon je jedini putnik iz taksija za Romaniju koji je preživio rat.
Provezli su se pokraj nekih poznatih tadašnjih sarajevskih izletišta, zaustavila ih je ustaška patrola, kojoj su pokazali krivotvorene dokumente, ali oni ih nisu puno provjeravali, jer im se žurilo natrag u grad, na sastanak s djevojkama. Bilo je to vrijeme prividnoga mira, dok se još biralo tko će na koju stranu. U Sarajevu, i oko grada, vladao je teror Pavelićevih vlasti. Danonovima su, kao i drugim Jevrejima, već rekvirirali dućan, ali partizanski ustanak će u Bosni započeti tek za jedanaest dana. U Sarajevu je ostavio djevojku Vjeru, s kojom je prohodao dvije godine ranije, a ljubav im je prolazila kroz različite faze, pa su više puta i prekidali. Ona je bila Hrvatica, iz tradicionalne katoličke obitelji, podrijetlom iz Dalmacije. Otac joj je bio HSS-ovac i predratni direktor Finansijske uprave. Nije teško zamisliti kako se Vjerinim roditeljima činila zamisao da im se kći uda za muzikanta, koji je još i komunist, a povrh svega i Jevrejin.
"Zaprositi lijepu, inteligentnu i obrazovanu djevojku iz istaknute katoličke porodice, a biti tambur major, kako je Vjerina majka nazivala moju profesiju, i još gore, biti Jevrejin čija će djeca uvijek biti obilježena - bila je slaba preporuka za blagoslov Vjerinih roditelja."
Sarajevo je oslobođeno 6. travnja 1945, a već dva dana kasnije Oskar Danon bio je u sovjetskome vojnom avionu, letio je po svoju drugaricu Vjeru, da je zaprosi i vodi u Beograd. Tog trenutka nije znao ni je li uopće živa, a kamoli to je li se u četiri strašne i krvave godine ohladila njezina ljubav. U razrušenom i opustošenom gradu dočekao ga je predratni prijatelj,
psihijatar Nedo Zec, po kojem će jednoga dana ponijeti ime sarajevska psihijatrijska bolnica, pa ga je poveo kod Vjerinih roditelja, s kojima je Zec također prijateljevao. Vjerinoj majci mora da je mrak na oči pao kad je ugledala svoga budućeg zeta. Odmah mu je rekla da Vjera nije doma, ali nije pomoglo. Doktor Nedo Zec je, skoro i mimo njezine volje, uveo Danona u dom Bonačićevih i sproveo ga u jednu pokrajnju sobu, rekao mu da tu čeka, a on je otišao razgovarati s njezinim roditeljima. Posao koji je tada obavljao na Balkanu se zove provodadžisanje.
Dok ga je čekao, Oskar nije znao kud će i što će sa sobom, nego je malo njuškao po sobi, pa je u nekoj otvorenoj ladici ugledao rastavljen pištolj. Stavio ga je pred sebe, pa ga je od duga vremena krenuo čistiti i sastavljati. Šaržer je bio prazan, a ni u ladici nije bilo metaka. Kad ga je sastavio, na vratima se pojavila Vjera, a Oskar se, iznenađen njezinom pojavom i opčinjen ljepotom, u hipu odlučio našaliti.
Viknuo je - Stoj! i uperio pištolj, a onda se, u posljednjem trenu, sjetio pravila kako i prazna puška ubija, pa je spustio Berettu prema podu i povukao otponac. Pištolj je opalio, a Vjera se nije ni pomaknula. Mirno je skinula šešir i kaput, bacila ih na krevet, i rekla: "Kako si? Šteta za perzijski tepih!" Za to vrijeme doktor Zec je Oskaru već nosio vodu i šećer.
Nije to bila jedina prigoda u kojoj je Oskar Danon imao historijsku sreću. Često je i nehotice išao po rubu vlastite propasti, ali mu se svaki put posrećilo. Na dan Anschlussa, dok su nacističke trupe marširale kroz Beč, on se sasvim slučajno zatekao u austrijskoj prijestolnici. Već sutradan je glavom bez obzira bježao u Sarajevo. A tri godine kasnije, 1939. malo mu je nedostajalo da otputuje u Poljsku i da se tamo nađe na dan početka Drugoga svjetskog rata. Šestoga travnja 1992. zatekao se u Sarajevu, usred onih velikih narodnih demonstracija, kada su Karadžićevi snajperisti zapucali po ljudima i kada je počeo još jedan rat. Tada je, nekoliko koraka od njega, jedna žena pala mrtva.
"Nakon toga sam se jedva izvukao iz grada, a kada sam stigao u Beograd i kada sam nekim svojim poznanicima pričao kako je tenk s Grbavice pucao po ljudima, oni su mi rekli da lažem, jer armija ne puca na narod. Tko je vidio da bi armija pucala na narod! Tako su oni meni govorili, a ja sam ih slušao i znao sam da ih više ni u šta ne mogu uvjeriti."
Historijski i ljudski dramatično bilo je i 1948, početkom rujna u Vroclavu, u Poljskoj, na kongresu Intelektualci i mir, na koji je Oskar Danon bio pozvan bez obzira na to što je Tito na Petom kongresu KPJ već izrekao povijesno Ne Staljinu i Rezoluciji Informbiroa. No, još uvijek se Jugoslavene pokušavalo prizvati pameti i pravome putu. Ali s Danonom, i s Ivom Andrićem s kojim je dijelio hotelsku sobu, nitko se nije htio družiti, osim sovjetskog pjesnika Ilje Erenburga.
Uglavnom su okretali glave od njih dvojice, a rijetki bi se udostojili i da ih u prolazu pozdrave. Erenburg je, onako ispotiho, govorio Danonu i Andriću kako je posvuda zavladao partijski dogmatizam i kako mu valja pružiti otpor. Bio je siguran, kao i svi ostali, da će Sovjeti sa saveznicima izvršiti vojnu intervenciju u Jugoslaviji. Razgovaralo se i drmalo po votki, samo je Ivo Andrić pio limunadu. Četiri mjeseca ranije, malo prije Rezolucije Informbiroa, Oskar Danon učinio je grešku koju si neće opraštati ni šezdeset godina kasnije.
Bilo je to u Pragu, na Kongresu muzičkih stvaralaca, u jeku napada strašnoga Andreja Aleksandroviča Ždanova na takozvane "formaliste" u muzičkoj umjetnosti, na Šostakoviča i Prokofjeva, ponajprije. Riječi tog najslavnijeg komesara u povijesti ledile su krv u žilama, pod njima su pucale ljudske kosti, jer je iza tih riječi stajala revolucionarna narodna volja, skupa s vojskom, policijom, logorima za preodgoj i strašnim Staljinom, čiji su striktni stavovi o umjetnosti otkrivali bivšega bogoslova, koji je glazbu htio čuti jedino u svrsi i službi liturgije. Crkvene ili revolucionarne, to ionako dođe na isto.
Miljenko Jergović i Branimir Pofuk u njegovom stanu u Beogradu
E, dok su se, jedan za drugim, sudionici praškoga kongresa opredjeljivali u skladu sa Ždanovljevom partijskom direktivom, Danon je održao govor u kojem se nije suprotstavljao ni socijalističkome realizmu, ni optužbama za formalizam u umjetnosti. Umjesto toga, govorio je kako se od njega očekivalo, ne razlikujući se od revolucionarne matice, koja je vladala praškim kongresom.
No, i to bi prošlo, a vjerojatno se i zaboravilo, da nije bilo varšavske muzikologinje Zofie Lisse, koja se, posve sama, hrabro i čvrsto suprotstavila Ždanovu i ždanovizmu. Kada su je napali, onim riječima pred kojima i danas mrznemo od straha, nitko nije branio Zofiu Lissu. Nije ju branio ni Danon. Tada je šutio.
Nekoliko mjeseci kasnije napisat će, protiv Staljina, još jednu svoju programatsku pjesmu, koja se više nigdje ne pjeva i koja danas ima neko posve drugo značenje. Ali nakon Rezolucije Informbiroa Danonov "Stijeg Partije" branio je onaj komadićak slobode uz koji je stala Zofia Lissa. No, ipak, Danon nije zaboravio čas svoje izdaje, ili onoga što će mu se cijeloga života činiti kao izdaja. Zofiji Lissi je i u svojim memoarima posvetio nekoliko dirljivih stranica, a svoj tihi i uporni obračun s dogmatizmom nastavio je do kraja, u godinama koje su slijedile nakon te prevratničke 1948.
"Zalagao sam se u to vrijeme da umjetnost treba biti prosvjetarska, da se mora boriti protiv nepismenosti, protiv primitivizma. Znači da je to njezin svjesni cilj i da se umjetnost ne treba baviti isključivo elementima vlastitoga izraza, estetskoga proširivanja i produbljavanja svoga jezika. Umjetnost u određenom vremenu znači i postavljanje i podizanje duhovne razine društva. Tako mislim i danas. Naravno, netko će reći da sam ja onda pristalica pop muzike i spuštanja nivoa u umjetnosti. Pa dobro, neka kaže. Ja mislim da postoje različite trase u razvoju umjetnosti, da one idu paralelno i da su sve one važne. Zašto netko misli da pop muzika nije važna? Ali uvijek valja voditi računa da se dosegne umjetnost u izrazu. To nije elitistička privilegija. U tome sam protiv žanrova u umjetnosti. Za mene jednako važna postoji i narodna, pa i ova novokomponovana muzika. Ja ni nju ne odbacujem, ali samo dok drži do kvalitete, i tekstualne i muzičke."
U onim poslijeratnim godinama, pogotovo nakon Staljinove smrti i otopljenja odnosa sa Sovjetskim Savezom, Danon je redom upoznavao neke od najvećih glazbenih umjetnika i kompozitora dvadesetog stoljeća. Dimitrij Šostakovič ga je uzaludno čekao u hotelskom foajeu, ali drug iz Jugoslavije nije se pojavio. Sovjetski organizatori tvrdili su kako se radilo o nesporazumu, no vjerojatnije je kako se netko pobrinuo da se dvojica ljudi ne nađu.
Danon je oštro prosvjedovao, inzistirao je da se cijela stvar razjasni, na što su mu na rastanku na aerodromu sovjetski domaćini na dar uručili malenu bistu - Dimitrija Šostakoviča.
"Sa stvaraocima nisam imao baš toliko ličan odnos da bih smio govoriti o njihovoj privatnoj dimenziji. Ali osjećao sam silnu ljubav prema Sergeju Prokofjevu. I prema njegovoj muzici i prema njemu kao čovjeku. Premda, njega su i Šostakovič i mnogi drugi optuživali da je sisao dvije krave, jednu s istoka a drugu sa zapada, jer je bio voljen i tamo i ovdje. Pitali su se zašto, kad je već bio prebjegao na zapad, nije tamo i ostao. Zašto je uopće bježao, ako se poslije toga vratio? Znate, za svaki ljudski postupak može se pitati - zašto? Svatko na život, svoj vlastiti i one tuđe, gleda iz jednog jedinog, svog ugla. Ali baš zbog toga ja izbjegavam davati oštre sudove o ljudima i njihovim postupcima. Volio sam upoznavati ljude, ulaziti u njihova djela i živjeti s njima.
Uživao sam u probama, tako da je, vrlo često, koncert koji sam dirigirao na mene najmanje djelovao. Volio sam pripreme, ulaženje u djelo, uživljavanje, oduševljavanje načinom na koji je kompozitor vodio neku ideju i kako ju je stvarao. I kako sam sve bolje upoznavao druge autore, tako sam sve manje bivao autor. S vremenom je rasla samokritika, zbog koje sam sve ono što bih napisao smatrao prošlim, i zato sam kao kompozitor i presušio, pa nisam ni pisao ozbiljne stvari."
Dok ga tako sluša kako govori, sugovornik svako malo pomisli: Bože dragi, kako sretan čovjek, kako divan život! Koliko god bilo i blesavo i lakomisleno, to je doista nešto čemu se ne možeš oteti. Istina, netko drugi bi, da mu je darovan isti takav život, mislio da se zatekao u paklu. Danon je doživio i rađanje antisemitizma u Srednjoj Europi, osjetio je holokaust i tisuću i jedan naš sitni kućni, domaći, obiteljski fašizam, koji je tinjao i nakon što je onaj veliki 1945. pobijeđen. Bez imalo ljutnje i jeda ispričao je i priču o Zagrepčanki koja je 1946. bjesnjela pred njegovom ženom Vjerom, ne znajući s kime razgovara. Bjesnjela je, jer se iz logora vratila Židovka koja joj je ostavila srebrninu na čuvanje, pa sad traži da joj se vrati.
"Od tada, uvijek kada bi Vjera došla u društvo u kojemu je bilo njoj nepoznatih ljudi, na samom početku razgovora bi naglasila kako je njen suprug Jevrejin i partizan, a ona Hrvatica, Dalmatinka."
Netko drugi bi se usred takvoga života spakirao i otišao, ili bi mu se barem poznalo kakvu muku, nesreću i užas na svome životu nosi, ali kod Danona to naprosto nije tako. I s devedeset pet on odaje dojam sretnoga čovjeka, koji živi svoj sretan život. Sasvim podređen glazbi i ljudima koji su je stvarali, on kao da se spasio sveg mraka vremena u kojem je živio. Među tolikim taštim i oholim svijetom dogodi se tako da bude i jedan bez imalo taštine. Ipak je po tome Oskar Danon najsretniji.
1. U Tuzli je 17. rujna 2004. bila proslava godišnjice oslobođenja grada, a ne godišnjica rođenja slikara Ismeta Mujezinovića, koja je bila 1. prosinca 2007.
2. Uhićenje Krešimira Baranovića od strane zagrebačkog redarstva kojim je spriječeno njegovo dirigiranje Wagnerove opere Parsifal na Veliki petak u HNK, nije se dogodilo 1941., nego 1942. godine.
3. Lovro Matačić bio je obaviješten da Baranović tradicionalno dirigira Parsifala na Veliki petak i bio je zamoljen od Baranovićevih prijatelja da ne prihvati taj nastup.
4. Poslije rata, nakon dolaska u Beograd iz Bratislave, Baranović nije otišao u Zagreb već je ostao živjeti i raditi u Beogradu do kraja života.
5. Na opisanoj priredbi u Otočcu nije bio prisutan Rodoljub Čolaković, a Nazoru je pravi identitet Oskara Danona otkrio dr. Ivan Ribar.
6. Od četvorice navedenih koji su taksijem iz Sarajeva zajedno otišli u partizane, rat je, osim Oskara Danona, preživio i Hasan Brkić.
Zbog nenamjernog propusta ispričavamo se maestru Oskaru Danonu i čitateljima.
Branimir Pofuk i Miljenko Jergović
| Zbog nesporazuma oko rokova za autorizaciju intervjua, u ovaj tekst nisu unesene sljedeće ispravke maestra Oskara Danona.
|
Branimir Pofuk i Miljenko Jergović
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....