Kad su godine 1911. arhitekt Fabijan Kaliterna i skupina knjizi očito manje sklonih praških studenata osnovali nogometni klub Hajduk, u tada majušnom, provincijskom Splitu za britansku je novotariju s kožnim mijehom trebalo pronaći primjerenu tratinu. Za novu sportsku igru splitska je komuna mjesto pronašla na mjestu koje su Splićani zvali "Krajeva njiva" ili "Krajičina livada" jer su na njemu nekoć učili korak carsko-kraljevski soldati. Na mjestu francjozefinskog vojnog špancira te je 1911. nikao nogometni stadion, sagrađen dragovoljnim radom. U mitologiji moje obitelji ostalo je upamćeno da je u gradnji buduće Plinare sudjelovao i moj djed, velovaroško težačko dijete i budući građevinski poduzetnik.
On i desetine drugih članova splitske komune te su 1911. svojim rukama dragovoljno sagradili nogometni plac, ali i ne samo plac. Gotovo u isto vrijeme splitska je komuna dragovoljnim radom i novčanim prinosom sagradila dva kazališta, pošumila Marjan i sazidala Bajamontijevu fontanu koju sada neki idioti ne žele obnoviti jer navodno nije "košer" hrvatska. Ali, Splićani u tom komunalnom sebedavanju nisu bili unikum. U ta vremena diljem Dalmacije i ostatka Hrvatske nebrojeni su gradovi i gradići komunalnom solidarnošću gradili vatrogasne domove, gradske ure, trgove, škole i čitaonice (na otocima bi rekli "čitovnice"). To je ona atmosfera komunalne samosvijesti koju će dekadu kasnije prijekorno zazivati Mato Lovrak u "Družbi Pere Kvržice". U slavnom školskom klasiku djeca su ta koja samožive odrasle podsjećaju da trebaju obnoviti zadružni mlin umjesto da melju kod privatnika. Lovrak je kao radićevski socijalist podsjećao čitatelje da javno mora biti ispred privatnog. Što ćete, kad je bio tako primitivan i nedoučen da nije poznavao neoliberalnu dogmatiku i nije čuo za Gordona Gekka, "greed is good" ("lakomost je dobra") i čikašku školu.
Privatizacija kao fetiš
Nije mi poznato što se događalo preko bračkog kanala u ono doba kad je moj djed građanin Paško gradeći nogometni stadion prinosio toj mrskoj, crvenoj riječi komuna. Ali, i tamo preko kanala, u gradiću Supetru na Braču, neki su ljudi u neka vremena udružili novce i rad da bi izgradili nogometni stadion. Pitanje je bi li to napravili da su znali da će njihovih truda djelo jednog dana ući u "temeljni kapital" jedne privatne firme i otklizati od javnog dobra u privatno vlasništvo. A upravo se to dogodilo u Supetru, gradu koji će ući u neslavne anale hrvatske tranzicije po tome što su mu ukrali - stadion!
Priča o tome kako je stadion NK Jadran iz Supetra postao vlasništvo stanovitog kapitalista Mariona Duzicha duga je i, nažalost, neoprostivo banalna. Svojedobno, u vrijeme komunističkog nemara spram vlasništva i papira, stadion je trebalo preurediti za turnir u streličarstvu Mediteranskih igara. Nakon što je teren uređen, općina je s (tada javnim) Popili smo prijevaru zvanu kapitalizam i sad imamo što imamo
hotelskim poduzećem sklopila ugovor o upravljanju terenima. Godine 1992., u ona "dična" vremena kad ste, čitatelji, urlali "nema vam više socijalizma" i fetišizirali privatizaciju, hotelsko se poduzeće uknjižilo na teren, a potom je i samo privatizirano. Tijekom devedesetih u priču se pak uključuju dva prezimena koja ćemo kasnije nalaziti po crnim kronikama. Godine 1998. zahtjev općine za uknjižbu odbit će sutkinja Ljiljana Domić (žena koje je sudskim smicalicama ukrala pola Brača). Pravni savjetnik novog vlasnika Duzicha je, pak, Ivica Markusović, čovjek koji je s mračnim repovima otišao iz ACI-ja, a kojeg se spominjalo i u slučaju sutkinje Domić kao inspiratora lupeštine. Najpoznatija hrvatska sutkinja sad je pod kaznenim progonom, ali, kako vidimo, Markusoviću dobro ide i rabotu nastavlja dalje.
Pouke Mate Lovraka
I dok Supetrani nemoćno gledaju kako im općinski stadion (mogli bi ga - poput Torineza - zvati "Comunale") klizi iz ruku, mogli bi se osvrnuti i pogledati desetak kilometara istočno uz sjevernu bračku obalu. Vidjet će, naime, da i nisu prošli najgore. Umjesto tričave tratine za nogomet mogli su, recimo, izgubiti i nešto vrjednije - recimo, školu: jer, upravo se to dogodilo njihovim susjedima iz Povlja. U Povljima se vlasnica lokalnog hotela Lucija Vlahović (navodno bliska HNS-u) uspjela uknjižiti na sto godina staru komunalnu školsku zgradu. Pokušavam zamisliti što su osjećali povaljski mještani dok su prošlog tjedna na TV gledali kako na zapadnoj strani otoka Sanader ponosno otvara obnovljenu školu u Nerežišću. Istodobno, povaljska djeca u školu putuju autobusom u Selca, a njihova je škola u "temeljnom kapitalu" neke bjelosvjetske protuhe. Jer, u Povljima škola, hotel i škver - sve spomenici bračkog rada i javnog novca - vlasništvo su iste gospođe Vlahović. Ona je turizam ugasila, hotel iznajmljuje SFOR-u, u škveru se ne radi, a bjelosvjetska poduzetnica tužaka se s Povljima, radnicima, susjedima…
Iz Splita gledam preko kanala taj Brač, otok koji po ovakvim privatizacijskim divotama nije gori ni bolji od bilo koje hrvatske male sredine. Gledam taj otok - glasovit po svom komunalnom statutu - i pokušavam zamisliti što bi na sve to rekli brački, splitski i hrvatski građani koji su pred mnoga desetljeća žulje i novac ulagali u komunalna dobra. Hoće li nakon ovog užasa, nakon egoističkog delirija kroz koji prolazimo, ikad više doći generacija koja će htjeti udružiti rad i novce u nešto što nije njihova privatna prćija? Hoćemo li ikad više biti zajednica, a ne gomila sebičnih protuha koji se uzajamno varaju i potkupljuju?
Ali - tako nam i treba. Čitali smo Matu Lovraka, ali ga nismo dočitali. Povjerovali smo da je bolji privatni mlin nego zadružni, povjerovali smo u Gekkove parole i mit o primatu privatnog vlasništva. Popili smo prijevaru zvanu kapitalizam i sad imamo što imamo. U školi će nam hotel skladištiti suncobrane, djeca će nam u školu ići busom, stadion će nam hotelijer iznajmljivati turistima, a djeca će nam, umjesto da se istrče na travi, sjediti na zidiću pred trgovinom, piti pive i duvati ljepilo. Nemojte se zgražavati, gospodo. To je baš ono što ste cijelo vrijeme željeli, za što ste glasovali i što ste odabrali.
Jurica Pavičić
On i desetine drugih članova splitske komune te su 1911. svojim rukama dragovoljno sagradili nogometni plac, ali i ne samo plac. Gotovo u isto vrijeme splitska je komuna dragovoljnim radom i novčanim prinosom sagradila dva kazališta, pošumila Marjan i sazidala Bajamontijevu fontanu koju sada neki idioti ne žele obnoviti jer navodno nije "košer" hrvatska. Ali, Splićani u tom komunalnom sebedavanju nisu bili unikum. U ta vremena diljem Dalmacije i ostatka Hrvatske nebrojeni su gradovi i gradići komunalnom solidarnošću gradili vatrogasne domove, gradske ure, trgove, škole i čitaonice (na otocima bi rekli "čitovnice"). To je ona atmosfera komunalne samosvijesti koju će dekadu kasnije prijekorno zazivati Mato Lovrak u "Družbi Pere Kvržice". U slavnom školskom klasiku djeca su ta koja samožive odrasle podsjećaju da trebaju obnoviti zadružni mlin umjesto da melju kod privatnika. Lovrak je kao radićevski socijalist podsjećao čitatelje da javno mora biti ispred privatnog. Što ćete, kad je bio tako primitivan i nedoučen da nije poznavao neoliberalnu dogmatiku i nije čuo za Gordona Gekka, "greed is good" ("lakomost je dobra") i čikašku školu.
Privatizacija kao fetiš
Nije mi poznato što se događalo preko bračkog kanala u ono doba kad je moj djed građanin Paško gradeći nogometni stadion prinosio toj mrskoj, crvenoj riječi komuna. Ali, i tamo preko kanala, u gradiću Supetru na Braču, neki su ljudi u neka vremena udružili novce i rad da bi izgradili nogometni stadion. Pitanje je bi li to napravili da su znali da će njihovih truda djelo jednog dana ući u "temeljni kapital" jedne privatne firme i otklizati od javnog dobra u privatno vlasništvo. A upravo se to dogodilo u Supetru, gradu koji će ući u neslavne anale hrvatske tranzicije po tome što su mu ukrali - stadion!
Priča o tome kako je stadion NK Jadran iz Supetra postao vlasništvo stanovitog kapitalista Mariona Duzicha duga je i, nažalost, neoprostivo banalna. Svojedobno, u vrijeme komunističkog nemara spram vlasništva i papira, stadion je trebalo preurediti za turnir u streličarstvu Mediteranskih igara. Nakon što je teren uređen, općina je s (tada javnim) Popili smo prijevaru zvanu kapitalizam i sad imamo što imamo
|
Pouke Mate Lovraka
I dok Supetrani nemoćno gledaju kako im općinski stadion (mogli bi ga - poput Torineza - zvati "Comunale") klizi iz ruku, mogli bi se osvrnuti i pogledati desetak kilometara istočno uz sjevernu bračku obalu. Vidjet će, naime, da i nisu prošli najgore. Umjesto tričave tratine za nogomet mogli su, recimo, izgubiti i nešto vrjednije - recimo, školu: jer, upravo se to dogodilo njihovim susjedima iz Povlja. U Povljima se vlasnica lokalnog hotela Lucija Vlahović (navodno bliska HNS-u) uspjela uknjižiti na sto godina staru komunalnu školsku zgradu. Pokušavam zamisliti što su osjećali povaljski mještani dok su prošlog tjedna na TV gledali kako na zapadnoj strani otoka Sanader ponosno otvara obnovljenu školu u Nerežišću. Istodobno, povaljska djeca u školu putuju autobusom u Selca, a njihova je škola u "temeljnom kapitalu" neke bjelosvjetske protuhe. Jer, u Povljima škola, hotel i škver - sve spomenici bračkog rada i javnog novca - vlasništvo su iste gospođe Vlahović. Ona je turizam ugasila, hotel iznajmljuje SFOR-u, u škveru se ne radi, a bjelosvjetska poduzetnica tužaka se s Povljima, radnicima, susjedima…
Iz Splita gledam preko kanala taj Brač, otok koji po ovakvim privatizacijskim divotama nije gori ni bolji od bilo koje hrvatske male sredine. Gledam taj otok - glasovit po svom komunalnom statutu - i pokušavam zamisliti što bi na sve to rekli brački, splitski i hrvatski građani koji su pred mnoga desetljeća žulje i novac ulagali u komunalna dobra. Hoće li nakon ovog užasa, nakon egoističkog delirija kroz koji prolazimo, ikad više doći generacija koja će htjeti udružiti rad i novce u nešto što nije njihova privatna prćija? Hoćemo li ikad više biti zajednica, a ne gomila sebičnih protuha koji se uzajamno varaju i potkupljuju?
Ali - tako nam i treba. Čitali smo Matu Lovraka, ali ga nismo dočitali. Povjerovali smo da je bolji privatni mlin nego zadružni, povjerovali smo u Gekkove parole i mit o primatu privatnog vlasništva. Popili smo prijevaru zvanu kapitalizam i sad imamo što imamo. U školi će nam hotel skladištiti suncobrane, djeca će nam u školu ići busom, stadion će nam hotelijer iznajmljivati turistima, a djeca će nam, umjesto da se istrče na travi, sjediti na zidiću pred trgovinom, piti pive i duvati ljepilo. Nemojte se zgražavati, gospodo. To je baš ono što ste cijelo vrijeme željeli, za što ste glasovali i što ste odabrali.
Jurica Pavičić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....