U svijetloj, zračnoj, prostranoj, besprijekorno dekoriranoj i nadasve urednoj dvorani britanskog Ministarstva kulture koči se uz široki višekrilni prozor Michelangelov David. Na suprotnom zidu, po cijeloj dužini, Picassova Guernica. Ti spašeni originali, preneseni iz Italije i Španjolske, rese ministrovu sobu.
Civilizacija koja se dičila kulturom i umjetnošću uspjela je isfabricirati jedino vlastito izumiranje. U zatrovanom i ratovima uništenom okolišu, kojim haraju vojska, ludi emigranti i naoružani pobunjenici, čovječanstvo se više ne može razmnažati. Naša priča počinje objavom smrti najmlađeg stanovnika planeta koji je upravo trebao navršiti 18 godina. Gubi se svaka nada za produžetak ljudske vrste, a ljudi, apatični i prepušteni konačnom izumiranju, bauljaju razrušenim Londonom. Na snazi je diktatura koja nastoji sačuvati Britanske otoke od stanovnika ostatka svijeta. Emigranti su tako više stoka koja se skuplja po kavezima i tretira (i doslovno) kao na najstrašnijim fotografijama iz zatvora Guantanamo, a lokalni živalj, između terorističkih bombi i policijskog nasilja, gubi interes i za što, osim da odradi posao kojemu, kao i svemu ostalome, ne vidi nikakav smisao. Baš kao što nikakva smisla nema ni u čuvanju Davida i Guernice u nekdašnjoj elektrani Battersea koja postaje art-centar, a u filmu, korak dalje, Britansko ministarstvo kulture.
Prasac na žici
V. Britanija, 2006.
Režija: Alfonso Cuarón
Scenarij: Cuaron, po romanu P.D. James
Uloge: Clive Owen, Julianne Moore, Gary Oldman, Charlie Hunnam, Chiwetel Ejiofor
Prasac na žici među dimnjacima te elektrane prizvat će iz sjećanja omot albuma The Animals Pink Floyda, kao da je redatelj i doslovno htio pokazati na što su se ljudi u ovom stadiju razvoja sveli. Taj sposobni i prilagodljivi, Alfonso Cuaron, u svijet se otisnuo briljantnim filmom ceste "I tvoju majku također", nakon čega je uspio dobiti režiju za, prema mnogima najbolji, a svakako najmračniji nastavak Harryja Pottera, Zatočenika Azkabana.
Roman "Djeca čovječanstva" (1992), P. D. James, svjetski poznate, konzervativne, vrlo popularne britanske autorice krimića, prema kojem je napravijen scenarij, nekarakterističan je za njezin opus. Ne samo da spada u drugi žanr - sf, nego on nudi i sasvim drugačiju sliku svijeta. S tom zastrašujućom pretpostavkom budućnosti koja i nije tako izvan pameti, kad uzmemo u obzir statistike tretmana žena koje danas požele zanijeti, pitanje ideologija prestaje biti sporedno, iako nije u prvom planu.
Kako zamišljamo kraj naše civilizacije? Britancima kao da jako dobro leže te negativne utopije i kad ih pišu i kad ih snimaju, pa i kad nisu Britanci, kao u slučaju Cuarona koji je, eto, Meksikanac. Jer nemoguće je ne povući tu liniju od Huxleyja i Orwella, pa sve do zastrušujuće parodije Guillamova 'Brazila' ili svježije V for Vendetta (O za Osvetu) Jamesa McTeiguea, koji je diktaturi Britanije suprotstavio maskiranog osvetnika.
Budućnost čovječanstva svedena je na zastrašujuće kratak ljudski vijek nakon kojega neće ostati nitko, a tračak nade je moguće pronaći jedino u novom životu.
Slika lišena boja
Tako će zadatak glavnog junaka (nekadašnjeg političkog aktivista) biti da jednu trudnicu, koja ni sama ne zna ni kada ni s kime je zanijela, sprovede kroz niz peripetija, oslobađajući se i policije i pobunjenika, i prijatelja i neprijatelja, do slobodne zone, u kojoj će tada već
rođeno dijete (prihvati li ga brod koji se zove "Tomorrow" - Sutra) pokušati znanstvenicima otkriti tajnu kako je ipak došlo na svijet. Kad još spomenemo da se skupina pobunjenika naziva Riba, religiozna komponenta priče otvorit će se kao sasvim jasna, iako se čini sasvim nepotrebna.
Jer u ovoj avanturističkoj priči, u kojoj su peripetije tako živo i uzbudljivo predočene, glavna se komponenta čini besprijekorna akcija. Tvrdi, naturalistički dokumentarizam, slika lišena boja, briljantni dugi kadrovi uličnih borbi, pokretne kamere, vješto i nadasve uvjerljivo režirani, kao u filmu čistog akcijskog žanra, ostavljaju gledatelja bez daha. Međutim, ovaj film nadrasta akcijski žanr prije svega po tome što nas itekako tjera na razmišljanje.
Saša Drach
Civilizacija koja se dičila kulturom i umjetnošću uspjela je isfabricirati jedino vlastito izumiranje. U zatrovanom i ratovima uništenom okolišu, kojim haraju vojska, ludi emigranti i naoružani pobunjenici, čovječanstvo se više ne može razmnažati. Naša priča počinje objavom smrti najmlađeg stanovnika planeta koji je upravo trebao navršiti 18 godina. Gubi se svaka nada za produžetak ljudske vrste, a ljudi, apatični i prepušteni konačnom izumiranju, bauljaju razrušenim Londonom. Na snazi je diktatura koja nastoji sačuvati Britanske otoke od stanovnika ostatka svijeta. Emigranti su tako više stoka koja se skuplja po kavezima i tretira (i doslovno) kao na najstrašnijim fotografijama iz zatvora Guantanamo, a lokalni živalj, između terorističkih bombi i policijskog nasilja, gubi interes i za što, osim da odradi posao kojemu, kao i svemu ostalome, ne vidi nikakav smisao. Baš kao što nikakva smisla nema ni u čuvanju Davida i Guernice u nekdašnjoj elektrani Battersea koja postaje art-centar, a u filmu, korak dalje, Britansko ministarstvo kulture.
Prasac na žici
V. Britanija, 2006.
Režija: Alfonso Cuarón
Scenarij: Cuaron, po romanu P.D. James
Uloge: Clive Owen, Julianne Moore, Gary Oldman, Charlie Hunnam, Chiwetel Ejiofor
| Children of Men
|
Roman "Djeca čovječanstva" (1992), P. D. James, svjetski poznate, konzervativne, vrlo popularne britanske autorice krimića, prema kojem je napravijen scenarij, nekarakterističan je za njezin opus. Ne samo da spada u drugi žanr - sf, nego on nudi i sasvim drugačiju sliku svijeta. S tom zastrašujućom pretpostavkom budućnosti koja i nije tako izvan pameti, kad uzmemo u obzir statistike tretmana žena koje danas požele zanijeti, pitanje ideologija prestaje biti sporedno, iako nije u prvom planu.
Kako zamišljamo kraj naše civilizacije? Britancima kao da jako dobro leže te negativne utopije i kad ih pišu i kad ih snimaju, pa i kad nisu Britanci, kao u slučaju Cuarona koji je, eto, Meksikanac. Jer nemoguće je ne povući tu liniju od Huxleyja i Orwella, pa sve do zastrušujuće parodije Guillamova 'Brazila' ili svježije V for Vendetta (O za Osvetu) Jamesa McTeiguea, koji je diktaturi Britanije suprotstavio maskiranog osvetnika.
Budućnost čovječanstva svedena je na zastrašujuće kratak ljudski vijek nakon kojega neće ostati nitko, a tračak nade je moguće pronaći jedino u novom životu.
Slika lišena boja
Tako će zadatak glavnog junaka (nekadašnjeg političkog aktivista) biti da jednu trudnicu, koja ni sama ne zna ni kada ni s kime je zanijela, sprovede kroz niz peripetija, oslobađajući se i policije i pobunjenika, i prijatelja i neprijatelja, do slobodne zone, u kojoj će tada već
rođeno dijete (prihvati li ga brod koji se zove "Tomorrow" - Sutra) pokušati znanstvenicima otkriti tajnu kako je ipak došlo na svijet. Kad još spomenemo da se skupina pobunjenika naziva Riba, religiozna komponenta priče otvorit će se kao sasvim jasna, iako se čini sasvim nepotrebna.
Jer u ovoj avanturističkoj priči, u kojoj su peripetije tako živo i uzbudljivo predočene, glavna se komponenta čini besprijekorna akcija. Tvrdi, naturalistički dokumentarizam, slika lišena boja, briljantni dugi kadrovi uličnih borbi, pokretne kamere, vješto i nadasve uvjerljivo režirani, kao u filmu čistog akcijskog žanra, ostavljaju gledatelja bez daha. Međutim, ovaj film nadrasta akcijski žanr prije svega po tome što nas itekako tjera na razmišljanje.
Saša Drach
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....