Mark Levine, čelnik Zdravstvenog odbora američke savezne države New York, kaže da svakoga dana u Velikoj jabuci oko dvjesta ljudi umre od koronavirusa po kućama i stanovima, koje nitko ne broji u službenu statistiku, jer ih jedva stignu odnijeti, a kamo li da ih post mortem testiraju. U samom velegradu počinju se kopati rake u parkovima, a umire sada, kad se epidemija tek rasplamsala, u cijeloj državi oko tisuću građana dnevno.
Kada bismo tamošnju situaciju imali u nas, brojali bismo danas trideset tisuća registriranih koronaša, naraslih od jučer za dvije tisuće, umrlo bi dvjesta ljudi, a za polovicu kovidaša u kritičnom stanju ne bismo već sad imali ni kreveta niti respiratora. I ne bismo znali što nas čeka sutra.
Događa se dakle u New Yorku mračan scenarij toliko puta viđen u povijesti, toliko plastično opisan u ovdje trajno spominjanom Dekameronu – ljudi umiru sami, masovno, nema ih tko ni obići, ni pokopati, ili ih ne želi obići, iz straha od bolesti.
Opća metafora za užas koji se u New Yorku rodio jest "srednji vijek", a nas asocira na mnogo kasnija vremena. Tako su se kopali grobovi u opkoljenom ratnom Sarajevu, u parkovima, na igralištima, tako su se kopali grobovi i u opkoljenom, ratnom Vukovaru i sve se također dogodilo preko noći. Još jučer grad je vrio od ljudi i prometa, a već sutra ulice su puste a mrtvačnice pune.
Uoči nadolazeće katastrofe, stotine i tisuće medicinskih sestara s provincijskog juga zaputile su se u Veliku jabuku privučene satnicom od stotinu dolara. Mnoge su ostavile stalne poslove u bolnicama, gdje su radile za kojih 25 dolara po satu, e da bi prihvatile ugovore na trinaest tjedana u Gradu Katastrofe, gdje će eto zarađivati i tisuću, ako ne i više, dolara dnevno.
Moja je generacija odrasla čitajući takozvane velike američke romane. Nema ni jednoga koji bi se bavio epidemijom i posljedicama španjolske gripe otprije stotinu godina. Moguće je da će tako biti i s ovom epidemijom.
No, za nju se nazire glavni krivac - predsjednik narcis. Među tim velikim romanopiscima, nekim se predsjednikom, koliko znam, bavio jedino John Dos Passos, koji je u svojoj "Američkoj trilogiji" portretirao Woodrowa Wilsona, no kao usputan lik.
Američki roman nikad ne spori vrhovnu vlast, od Hermana Melvillea i Jamesa Fenimorea Coopera do Francisa Scotta Fitzgeralda, od Nathaniela Hawthornea do Johna Steinbecka. Čak ni Mark Twain nema takvih radova.
No, Amerika je sad dobila svojega Kralja Ubua, svojega ubojicu, naoko bezazlenog, koji se naspram virusa postavio kao dijete naspram lopte u graničaru. Ako si dovoljno vješt, uvijek se možeš izmaći. Ima li u SAD-u velikog pera da portretira predsjednika Donalda Trumpa? Ili će se pisati samo storije o medicinskim sestrama iz provincije?
Ima li, usput rečeno, i neka nova Harriet Beecher Stowe (napisala Čiča Tominu kolibu), odlučna da se pozabavi eto činjenicom da je 72 posto preminulih kovidaša u SAD-u crne boje kože?