Rusija se uzbunila otkako je broj registriranih koronaša porastao na više od deset tisuća. Više od osamdeset posto njih pronađeno je u Moskvi. Počinje se uvoditi zabrana putovanja, zatvaraju se dućani, uvodi se policijski sat.
Rusija se uzbunila otkako je broj registriranih koronaša porastao na više od deset tisuća. Više od osamdeset posto njih pronađeno je u Moskvi. Počinje se uvoditi zabrana putovanja, zatvaraju se dućani, uvodi se policijski sat.
Zaraza kako se širi, tako se širi i panika među Moskovljanima, pa su se, osobito imućni, već mnogi, i prije uvođenja ikakvih mjera, razbježali iz svoje sad već ozbiljno uznemirene metropole u svoje podmoskovske i dalje kuće, dvorce, imanja, ukratko, po ruski, u svoje dače.
Opet putuju trojke, samo ovaj put BMW-i, što kao kakve Tolstojeve likove prevoze zlatnu mladež u provinciju i vjerojatno će se barem u Rusiji naći pera da opiše to gibanje.
Neki se tu zacijelo krije i Raskoljnikov, otprije rastrojen i načetog imuniteta, pa se zarazio koronavirusom od gospođe koju je umorio i sad u potaji izdiše u dači jednog pijanog poduzetnika. Pero slično Dostojevskom našlo bi i kakvog nesretnog kockara zaraženog virusom što je zaglavio u jednom zamrlom njemačkom gradiću, kao jedini gost za ruletom…
Sad možda više Čehovljeve tri sestre, Olga, Maša i Irina, i ne čeznu toliko za Moskvom, osobito otkako je potpukovnik Veršinjin donio iz nje koronu, od koje se Kuligin zbilja ozbiljno razbolio, a svi su mislili da se prehladio gaseći požar...
Tu bi dobro došao i jedan Gogoljev putujući trgovac, ljekarnik, koji "ispod žita" dila čudotvorni napitak protiv korone, a službeno se predstavlja kao glavni sanitarni inspektor…
Provincijalci su ovih dana često uvjereni da Moskovljani šire koronavirus diljem Rusije goleme zapravo namjerno, bahato, da su i oni sami neka vrst virusa. Bit će da su u igri i neke klasne razlike, neka društveno uvjetovana, čovjek bi rekao, zavist, za koju je potrebno i jedno pero slično Maksimu Gorkom.
A ta moskovska zlatna mladež ista je ona kakvu dakle opisuje Boccaccio u Dekameronu, jedino što danas Pampinea, Emilija, Panfilo, Filostrato i ostali likovi, tada plemići, danas influenseri, ne pričaju priče, nego se naslikavaju za Instagram, prće guzice, napinju mišiće, sve u luksuznim interijerima ili naslonjeni na krupne terence ispred bazenčeta.
Naš stalni vodič, Braudel, bilježi: "Čim se bolest ukaže, bogati hrle, ako to mogu, u naglom bijegu, prema svojim ladanjskim kućama. Svatko misli samo na sebe. (…) Što se tiče siromaha, oni su ostajali sami, zadržavajući se u zaraženom gradu gdje ih država hrani, izolira, blokira, nadzire." Braudel piše o sedamnaestom stoljeću, no slično je i u 21.
Naša je prednost, pa i moralna, što nismo toliko socijalno raslojeni da jedni bježe a drugi ostaju, i što socijalne razlike među nama općenito nisu tolike da bi se u jednom siromašnom kvartu umiralo deset puta više nego li u nekom bogatom, a kako je sad u New Yorku, a možda će sutra biti i u Moskvi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....