Rusija se uzbunila otkako je broj registriranih koronaša porastao na više od deset tisuća. Više od osamdeset posto njih pronađeno je u Moskvi. Počinje se uvoditi zabrana putovanja, zatvaraju se dućani, uvodi se policijski sat.
Zaraza kako se širi, tako se širi i panika među Moskovljanima, pa su se, osobito imućni, već mnogi, i prije uvođenja ikakvih mjera, razbježali iz svoje sad već ozbiljno uznemirene metropole u svoje podmoskovske i dalje kuće, dvorce, imanja, ukratko, po ruski, u svoje dače.
Opet putuju trojke, samo ovaj put BMW-i, što kao kakve Tolstojeve likove prevoze zlatnu mladež u provinciju i vjerojatno će se barem u Rusiji naći pera da opiše to gibanje.
Neki se tu zacijelo krije i Raskoljnikov, otprije rastrojen i načetog imuniteta, pa se zarazio koronavirusom od gospođe koju je umorio i sad u potaji izdiše u dači jednog pijanog poduzetnika. Pero slično Dostojevskom našlo bi i kakvog nesretnog kockara zaraženog virusom što je zaglavio u jednom zamrlom njemačkom gradiću, kao jedini gost za ruletom…
Sad možda više Čehovljeve tri sestre, Olga, Maša i Irina, i ne čeznu toliko za Moskvom, osobito otkako je potpukovnik Veršinjin donio iz nje koronu, od koje se Kuligin zbilja ozbiljno razbolio, a svi su mislili da se prehladio gaseći požar...
Tu bi dobro došao i jedan Gogoljev putujući trgovac, ljekarnik, koji "ispod žita" dila čudotvorni napitak protiv korone, a službeno se predstavlja kao glavni sanitarni inspektor…
Provincijalci su ovih dana često uvjereni da Moskovljani šire koronavirus diljem Rusije goleme zapravo namjerno, bahato, da su i oni sami neka vrst virusa. Bit će da su u igri i neke klasne razlike, neka društveno uvjetovana, čovjek bi rekao, zavist, za koju je potrebno i jedno pero slično Maksimu Gorkom.
A ta moskovska zlatna mladež ista je ona kakvu dakle opisuje Boccaccio u Dekameronu, jedino što danas Pampinea, Emilija, Panfilo, Filostrato i ostali likovi, tada plemići, danas influenseri, ne pričaju priče, nego se naslikavaju za Instagram, prće guzice, napinju mišiće, sve u luksuznim interijerima ili naslonjeni na krupne terence ispred bazenčeta.
Naš stalni vodič, Braudel, bilježi: "Čim se bolest ukaže, bogati hrle, ako to mogu, u naglom bijegu, prema svojim ladanjskim kućama. Svatko misli samo na sebe. (…) Što se tiče siromaha, oni su ostajali sami, zadržavajući se u zaraženom gradu gdje ih država hrani, izolira, blokira, nadzire." Braudel piše o sedamnaestom stoljeću, no slično je i u 21.
Naša je prednost, pa i moralna, što nismo toliko socijalno raslojeni da jedni bježe a drugi ostaju, i što socijalne razlike među nama općenito nisu tolike da bi se u jednom siromašnom kvartu umiralo deset puta više nego li u nekom bogatom, a kako je sad u New Yorku, a možda će sutra biti i u Moskvi.