Postoje neki trenuci kad se gotovo opipljivo u društvu dogodi pomak, kad se na istoj frekvenciji spoje svi razlomljeni valovi i kad se, nakon godina uzaludnog guranja, stvari počnu kretati. Takav se trenutak, kad je u pitanju zaštita od nasilja u obitelji, u Hrvatskoj dogodio 28. veljače ove godine, u rano jutro, na otoku Pagu, kad je jedan 54-godišnjak iznio na balkon svoje četvero djece i, jedno po jedno, pobacao ih sa šest metara visine. Fotografije krvavih pločica pod balkonom, uplakani susjed, vidno uznemireni policajci - to je dočekalo građane dok su pili jutarnju kavu i surfali.
I baš toga jutra nešto se dogodilo.
Brutalno nasilje događalo se i prije. Ubojstva djece, žena, brutalna. Ali kao da je baš toga jutra većina to primijetila.
Ostalo je povijest. Spontano se formirala grupa #spasime, više tisuća ljudi izašlo je na ulice i prosvjedovalo, stotine žrtava odlučile su progovoriti, objaviti svoje priče, tražiti pomoć. Premijer prima stručnjakinje i aktivistice, u javnu se raspravu pušta novi protokol, najavljuje se postroženje kazni, konačna primjena međunarodnih konvencija, kazneno tretiranje nasilja u obitelji. Dogodio se trenutak - onaj u kojem trebamo validirati i konkretizirati sve ono što aktivistice i stručnjakinje pokušavaju već desetljećima.
Naime, prije 20 godina nasilje u obitelji u Hrvatskoj službeno nije ni postojalo - ni kao prekršajno, ni kao kazneno djelo. Bila je to privatna stvar i, ako ženi nije bila slomljena kralježnica, o tome se nije pričalo. Ako su muž i žena baš bili jako glasni, došla bi policija i kaznila i jedno i drugo zbog remećenja javnog reda i mira. Odlazak liječniku nakon premlaćivanja bila je sramota. Ženina. Kad se sredinom 90-ih radio novi Kazneni zakon, aktivistice su glasno zahtijevale - a njihove zahtjeve prenijele su i neke članice radne skupine za izradu zakona - da nasilničko ponašanje u obitelji, barem ono najteže, postane kazneno djelo.
Ugledni profesor kaznenog prava, kao najveći autoritet u toj skupini, odmahnuo je rukom. Kaj bi to stavljali u Kazneni zakon, Pepek je uvijek tukel Pepicu i uvijek ju bu tukel, rekao je.
I tako je i bilo.
Nasilničko ponašanje ušlo je par godina poslije u Kazneni zakon, ali kao i da nije. Onda je dio aktivistica i stručnjakinja 2003. godine iskamčio Zakon o nasilju u obitelji, prekršajni zakon koji, mahom novčanim kaznama, kažnjava nasilje u obitelji. Na taj način počelo se kako-tako kažnjavati i prijavljivati. Nadale su se da će to biti prvi korak prema ozbiljnom shvaćanju nasilja u obitelji, da će kazne biti sve rigidnije, da će zaštita žrtve biti sve ozbiljnija, da će se društvo probuditi.
Ali nije. Petnaestak godina poslije pretući ženu je i dalje najčešće prekršaj, kao da se voziš bez karte u tramvaju ili krivo parkiraš automobil. I kažnjava se vrlo slično. Kao kazneno djelo tretira se tek - 5% nasilja. Ugledni profesor kaznenog prava sredinom 90-ih precizno je artikulirao ono što je većina društva mislila, a velik dio jednako misli i danas - i to onaj kojem je dužnost i posao da prevenira, otkriva i sankcionira nasilje u obitelji.
U protekle tri godine najmanje devet žena to je platilo životom. Naime, dvije trećine žena koje je od početka 2016. do 2018. ubio partner upozoravale su sustav - centre za socijalnu skrb, policiju i sudove - na nasilje koje trpe. Tražile su pomoć, konkretnu. I nisu je dobile - čak ni onakvu kakvu hrvatski zakoni propisuju. Često je ono što je sustav za njih učinio bilo sramotno.
Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić napravila je analizu samo dijela ubojstava žena koja su se dogodila u tom periodu. Od njih 17, kod devet ubijenih žena, kao i u slučaju jednog muškarca kojeg je ubila žena nakon što je prije toga zvala policiju zbog nasilja, pronašla je propuste u postupanju službi. I to ne male propuste, nego propuste koje zdrav razum teško može shvatiti.
Na primjer, u jednom slučaju policija nije znala da je muškarac koji je pretukao ženu ranije osuđen za 28 (!) pretežno nasilničkih djela, pa je onda privela i nasilnika i žrtvu jer ga je žrtva opsovala! Mjesec dana poslije ubio je partnericu. Opet ga je opsovala.
U drugom slučaju žena je javila policiji da joj je muž stavio pušku pod vrat nakon što mu je rekla da će se rastati od njega. Nije bilo reakcije. Ubio ju je kad je pokrenula razvod. Supruga koji je pred djetetom izbacivao majčine stvari iz kuće uz povike “moram nekoga ubiti” sud je kaznio kaznom od 467 kuna. Ubio ju je tri mjeseca poslije.
Službenim osobama je pomalo muka od tih Pepeka i Pepica. Jer im se ne da s tim zafrkavati. Jer ipak većina Pepeka ne ubije Pepicu, samo je malo dovede u red da ne kvoca. I čemu onda gubiti vrijeme na njih?
Udruge, aktivistice, pravobraniteljice viču, pokazuju, upiru, objašnjavaju. I nitko ih ne čuje: one su postale dio folkolora. Sve do ovih dana, kad se čini da ih slušaju svi. No, pitanje je koliko će ih dugo slušati. I koliko će vremena trebati da se fokus javnosti, a time i politike, preseli na nešto drugo.
Jer, glas uglednog profesora kaznenog prava i njegovi Pepek i Pepica i dalje glasno odzvanjaju Hrvatskom, svim edukacijama, protokolima, zakonima i konvencijama unatoč. Iskoristimo trenutak da ga ušutkamo.