U nedjelju 16. ožujka u Srbiji će se održati prijevremeni parlamentarni izbori. To su prvi izbori od 2000. koji nisu ni neizvjesni niti se unaprijed čine kao prijelomni. Gledano iz Zagreba, drame nema: prvi put nije stvoren dojam o sudbinskom srazu demokrata i nacionalista, naprednih i nazadnih, mirotvoraca i ratnih huškača, Europe i Rusije, niti katastrofična slika izbora kao dana D, sudnjeg dana o kojem presudno ovisi kamo će se zaputiti ta zemlja, s velikim utjecajem na okruženje.
Sve dramatično već se zbilo, prvo na izborima 2000., kad je DOS, Demokratska opozicija Srbije na čelu sa Zoranom Đinđićem i Vojislavom Koštunicom prekinula Miloševićevo krvavo desetljeće, a zatim na posljednjim izborima u svibnju 2012., kad je pobjeda Srpske napredne stranke Tomislava Nikolića i Aleksandra Vučića prekinula gotovo desetljetnu vladavinu Demokratske stranke Borisa Tadića. Progovorile su gladne ulice i dovele na vlast Nikolića i Vučića, disidente Vojislava Šešelja. Njihovoj Srpskoj naprednoj stranci nakon osnivanja u listopadu 2008. nitko nije davao neke izglede. Smatralo se da će im se zbiti ono što se na kraju dogodilo matičnoj im Srpskoj radikalnoj stranci, nekad najjačoj opozicijskoj stranci koja zadnji put nije uspjela prijeći izborni prag, niti itko više računa na nju. Dačić i Nikolić su pokopali Šešelja i u svibnju 2012. osvojili 24 posto glasova, pobijedivši listu Tadićeva DS-a za dva postotna poena. Nije to bila tolika razlika da su baš morali zasjesti na vlast, no psihološki su pobijedili jer je Boris Tadić izgubio od Nikolića i na predsjedničkim izborima. Koliko je to bio dramatičan i neočekivan preokret, pokazuje priča s tjednikom NIN, koji je dva-tri dana prije izbora izašao s Nikolićem na naslovnoj stranici i porukom da se kao višekratni gubitnik mora povući iz politike.
O promjeni vlasti presudio je Ivica Dačić, predsjednik Socijalističke partije Srbije i šef koalicije sa 14,5 posto glasova: razvrgnuo je savez s Tadićem, pored kojeg je bio ministar policije. Dačić je tako postao premijer, a naprednjaci su došli na vlast.
I tako je počela srpska nova era. Ono što je na početku izgledalo kao velik korak unazad za Srbiju i regiju, brzo se prometnulo u iznenađenje. U listopadu 2012. Dačić je otputovao u Bruxelles i sastao se s kosovskim premijerom Hashimom Thacijem. To je bio šok za domaću javnost: nakon povratka morao se braniti kako se s Thacijem nije ni rukovao. Kasnije je sve bilo lakše: mic po mic, spin za spinom, Dačić i Vučić nastavili su s onim što se još jučer činilo nemogućim, s pregovorima s vlastima novoga Kosova, uspješno manevrirajući kroz more bijesa i ogorčenja koje je u toj zemlji ostavio gubitak nekadašnje pokrajine. Zamislite da predsjedniku Tuđmanu kao uvjet za EU nisu postavili izručenja generala, nego normalizaciju odnosa s Milom Martićem i njegovom tvorevinom? Konačno, Dačić je s Thacijem parafirao sporazum o normalizaciji odnosa Srbije i Kosova. To je bilo lani u travnju, a u studenome su na Kosovu održani lokalni izbori, na kojima su prvi put sudjelovali i Srbi sa sjevera. I Srbija je u siječnju konačno počela pregovore o članstvu s Europskom unijom.
Nikolić i Vučić, bivši radikali, uspjeli su ono što su Tadićevi demokrati stalno obećavali i još upornije iznevjeravali: gurnuli su Srbiju prema Europi. Kako bi Tadić rekao, on je izgubio izbore, ali je njegova politika pobijedila. Sada u Srbiji, kao nekad u Sanaderovoj Hrvatskoj, nema ozbiljne stranke koja bi bila protiv Europe. Osim ekstremista tipa Dveri, uporno je protiv Europe samo bivši premijer i predsjednik Vojislav Koštunica, predsjednik Demokratske stranke Srbije. Po anketama, Koštunica dobiva sedam posto, koliko je imao i na prošlim izborima.
Nema više: Nikolić i Vučić uspjeli su u sanaderizaciji i stranke i Srbije, slomili otpore u javnosti i napravili zaokret od radikalnog nacionalizma i iracionalnog inata Europi i svijetu, odričući se one miloševićevske koja je praktično dva desetljeća vodila Srbiju: “jest ćemo travu, ali…” Srbi su shvatili da ne žele jesti travu. U Bruxellesu više ne sjede neprijatelji Srbije, nego saveznici.
Poput Sanadera koji je pacificirao i one najžešće hadezeovce, tako su i Vučić i Nikolić priveli Europi tradicionalno radikalsko biračko tijelo. Isti su to ljudi, nije se narod promijenio, kao što nije ni u Hrvatskoj. Ali su lideri uspjeli promijeniti pravac i opće raspoloženje, što prethodnicima nije uspijevalo.
Neće se Srbija zbog toga odreći tradicionalnog prijateljstva s Rusijom (Nikolić je s Vladimirom Putinom u svibnju u Sočiju potpisao deklaraciju o strateškom partnerstvu, Naftna industrija Srbije prodana je Gazpromu), ali nema više ideološke magle niti provala niskih strasti koje bi im priječile pragmatičan savez s EU. Neće tu biti nikakvih brzih ni radikalnih reformi: uostalom, nema ih ni u Hrvatskoj, svak putuje svojom brzinom.
Ali nema nazad, i to je najvažnije, nema povratka u vrijeme mitinga, ekstremizma i ratova, u vrijeme huškačke, neprijateljske retorike prema susjedima i zatvaranja prema van. U ovo nestabilno vrijeme krize, to je velika stvar.
Ovi su izbori dosadni jer unaprijed znamo pobjednika: to su Vučić i njegova stranka. Nakon opće zatravljenosti mladim liderom, u Srbiji se tek javljaju prvi glasovi koji govore da za demokraciju i za Srbiju možda i nije najbolja stvar što će nakon izbora ogromna moć biti koncentrirana u rukama Aleksandra Vučića, jer SNS-u ankete daju od 40 do 45 posto, pa se prava bitka odvija tek za drugo mjesto. No, Vučić ni sa 20 ni sa 45 posto ne šalje dragovoljce na Krim niti zvecka oružjem prema Kosovu ili BiH pa taj strah od prevelike moći koncentrirane u rukama jednog čovjeka (ah, opet asocijacija na Sanadera!) zasad ne prelazi granice Srbije. A o tome što će biti za šest mjeseci ili za godinu dana, ne znate ni za Sloveniju, a kamoli za Srbiju.
Velika je stvar već i to što nam je istočni susjed došao u fazu neke dosadne europske zemlje, gdje se s izborima ništa radikalno ne mijenja. Pravac je zadan, razlika je tek u nijansama.