Evo ti”, kaže mi dvogodišnja Iva stavljajući mi u ruku plastično jaje. “Ooo, skuhala si mi jaje?” pitam. “Ne, pucala sam ti jaje”, odlučno će Iva. Ona je neka vrsta moje neformalne voditeljice po dječjem vrtiću “Mirjam Weiller” u Židovskoj općini u Zagrebu.
Dolepršala je do mene s dva velika smeđa oka, u šarenoj haljinici i spontano me uzela za ruku čim sam ušla u veliku prostoriju šarenih tepiha. Nezainteresirane prolazimo pokraj dva kutka u kojima su na zidu naljepnice s napisima na hebrejskom ‘maspera' (frizeraj) i ‘makolet’ (dućan) i odlazimo u kut gdje je plastična kuhinja. Tko bi se po ovoj vrućini igrao s plastičnim fenom i ‘kupovao’ prazne kutije Twiningsa; pucat ćemo još koje jaje, odlučujemo.
Zajedno o postanku svijeta
Dječji vrtić u Židovskoj općini u Zagrebu osnovan je 1930. Nakon Drugog svjetskog rata, ponovno je na kratko otvoren 1950.-ih, a u kontinuitetu do današnjih dana radi od 1987. Danas u njega ide 25 djece, od kojih većina nema židovsko podrijetlo, nego su ih roditelji odlučili poslati u “Mirjam Weiller” jer im je vrtić bilo u susjedstvu ili blizu posla; a ima i onih koji, iako ne gravitiraju središtu Zagreba, gdje je smješten vrtić, dijete dovode jer silno žele da nešto nauči o drugoj kulturi i običajima. Ponešto će zasigurno naučiti i roditelj nežidov kad ga na ulaznim vratima dočeka jedna od četiri dode (odgojiteljice) pozdravi sa “šalom” i uvede u njihove prostorije.
Petak je i moja Iva s početka priče više nema vremena za igru pucanja s plastičnim jajima, žuri s dodom Leom i društvom, vrijeme je da se umijesi halah, za Šabat. Šestogodišnja Sara, djevojčica iz nežidovske obitelji, nesigurno, uz veliku pomoć dode, objašnjava da je Šabat “kad se prve tri zvijezde pojave na nebu u petak navečer.
Stavimo na stol halahu, svijeće, vino. Molitvu za svijeće izgovara majka, a za vino tata… onda se ide u sinagogu”. Ipak, kad je pitam kako se na hebrejskom kaže subota, Sara dugo razmišlja i teško sriče Jom Šabat.
“Djecu učimo toleranciji i različitostima. Lani smo, u suradnji s Islamskom vjerskom zajednicom i jednim katoličkim dječjim vrtićem, imali poseban projekt”, ravnateljica vrtića Mirna Herman-Baletić objašnjava kako su skupili djecu iz židovskog i katoličkog vrtića te iz Islamskog centra i radili radionice o postanku svijeta. Imaju, kaže, u vrtiću i djecu roditelja koji su praktični vjernici katolici te jednog dječaka koji je osobito ponosan što pjeva u crkvenom zboru.
Kao što je većina djece nežidovskog podrijetla, ni sve dode nisu Židovke. Od njih tri, samo je doda Lea članica Općine. “Židovsko podrijetlo nije bilo uvjet za zapošljavanje ili za upis djeteta u vrtić, ali je dobrodošlo.
Dode koje nisu Židovke vremenom nauče ponešto hebrejskog, kulture i običaja. Baš sad imamo jednu novu tetu, dodu Sandu, koja kroz rad s drugim dodama uči”, kaže ravnateljica. Hrana ovdje nije košer, ali se prije jela “dobar tek” zaželi na hebrejskom, baš kao što se s djecom slave židovski blagdani, pričaju starozavjetne priče o kraljici Esteri, prozorske daske ukrašavaju menorama i hanukijama.
Cjelodnevni boravak stoji 1000 kuna, a djeca borave u mješovitoj skupini, jer tako se, kaže ravnateljica, “veliki uče brinuti o malima, a mali brže uče oponašajući velike”.
Većina nisu evangelici
Za razliku od židovskog dječjeg vrtića čije je dvorište smješteno na umjetnoj travi među zgradama u zagrebačkom Donjem gradu, u evangeličkom dječjem vrtiću pješčanik i plastične kornjače u dubokom su hladu. Djecu ovdje od sunca čuvaju crkvene zidine i grane stare lipe o kojoj godinama brine domarka, gospođa Slavica. I dok po uredu Evangeličke crkvene općine lice Martina Luthera gleda sa svakog drugog zida, u dječjem vrtiću u prizemlju nema ni Luthera ni mnogo znakova da je riječ o kakvoj evangeličkoj instituciji.
Oni se, kažu, više smatraju njemačkim vrtićem negoli evangeličkim. “Dijete koje dođe k nama i nikad nije čulo njemački, za 2-3 godine savlada jezik. Odmah se radi dvojezično i djeca to vrlo brzo prihvate”, kaže Moran Rajković, ravnatelj dječjeg vrtića i župnik u Evangeličkoj crkvenoj općini u Zagrebu.
Njegova dvogodišnja Alegra u vrtić je krenula prije šest mjeseci, a nedavno je u nekom istarskom restoranu već razgovarala s Nijemcima, objašnjava tata. “Većina polaznika nisu evangelici i zato ovdje kad se djeci, primjerice, čitaju priče, čitaju se one iz Starog zavjeta, o ocima vjere, Abrahamu, Mojsiju, zatim o Adamu i Evi, jer se sve monoteističke religije pozivaju na to.
Svake se godine na roditeljskom sastanku dogovara o tomu da djeca, ako roditelji žele, imaju jedan sat tjedno vjerskog odgoja koji ja vodim. Ove godine nije bilo interesa”, objašnjava Rajković.
U Zagrebu ima 570 evangelika i među njima gotovo da je nemoguće naći odgajateljice, pa je za tete u ovom vrtiću mnogo važnije da govore njemački, negoli da su evangelici.
Korizma i dobra djela
U vrtiću sa 30 djece u dvije dobne skupine rade četiri tete. I dok su u židovskom dječjem vrtiću tog dana obrađivali mrave, u evangeličkom su učili o ‡ žabama. Radi se po slikovnici Elisabeth Zink-Pingel “Ein kleines Froschkonzert”. Vrtić polazi i nekoliko djece izvornih njemačkih govornika, a baš su imali probu za završnu svečanost. Roditelji mjesečno plaćaju 1500 kuna.
Katolički dječji vrtić na Jordanovcu koji vode školske sestre franjevke, provincija Presvetog Srca Isusova, trenutno vodi brigu o 102 djece. Iako, kao i židovski i evangelički vrtić, rade po programu Ministarstva prosvjete, ovdje se gotovo svakodnevno obrađuju blagdani i elementi vezani uz crkvenu godinu.
- Iako među roditeljima djece imamo dosta praktičnih vjernika katolika, to nije nikakav uvjet. Mi primamo sve. Neki djecu dovedu ovamo jer i kod kuće žive u katoličkoj vjeri, drugi baš zato što ne žive i žele da djeca ovdje dobiju ono što im sami ne mogu, a treći jer su čuli da je to dobar vrtić - kaže ravnateljica vrtića, pedagoginja, sestra Radoslava Bralo. Ovdje se moli prije obroka i prije spavanja nekoliko puta godišnje djeca imaju zajedničku misu, u korizmi se uči odricanju i činjenju dobrih djela (igračke daruju potrebitima, vježbaju se u odricanju od slatkiša).
Utjecaj djece na roditelje
Vrtić jedanput godišnje organizira duhovnu obnovu za roditelje. Tada časne sestre, djeca i roditelji nekoliko dana provedu na moru. Dok roditelji polaze duhovnu obnovu, časne čuvaju djecu. “Tu se stvaraju prijateljstva koja prerastaju vrtić. Imali smo i slučajeve da netko od roditelja nije bio kršten, pa se kasnije, pod utjecajem vlastitog djeteta krstio i primio sakramente. Jedan mi je otac kazao kako više mora paziti na svoje riječi, jer njegova djevojčica kaže: ‘Tata, reći ću teti u vrtiću da psuješ.’“
Vrtić, koji košta 630 kuna, uglavnom pohađaju djeca iz obližnjih kvartova i mnogo djece medicinara zaposlenih u obližnjim bolnicama ‡ Jordanovac, Rebro, Petrova…
I dok u Zagrebu ne postoji islamski dječji vrtić, u Islamskom centru postoji prostor koji će od ove jeseni konačno biti i iskorišten. “Ako bog da, vrtić počinje raditi od 1. rujna”, kaže Mirsad Srebreniković, predsjednik Islamske zajednice Zagreb. Doduše, vrtić ne otvara Islamski centar, nego oni samo posuđuju prostorije. Neslužbeno doznajemo da vrtić ipak neće imati islamska obilježja, nego će vjerojatno raditi samo po redovnom programu Ministarstva.
Sestra Radoslava s djecom radi više od 30 godina. Radila je i u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Frankfurtu. I tamo su, kao i danas, imali i poneko pravoslavno i muslimansko dijete u vrtiću.
- Jedan me otac pitao: ‘Što ću ako dijete dođe kod babe u Bosnu pa se pred njom prekriži?’ Rekla sam mu da djetetu mora rastumačiti da križanje nije način na koji izražavaju svoju vjeru, da postoje i drugi načini. Imali smo i malu Mirsadu koja je, kad nam je došao biskup i podijelio svetačke sličice, došla do mene i kazala: ‘Teta, meni ovo ne treba.’ Odgovorila sam ‘Dobro Mirsada, ti meni vrati sličicu, a ti ćeš dobiti bombon.’ Nikada nije bilo problema, jer roditelj svoje dijete dovodi svjesno i s voljom”, komentira sestra. Kad ujutro dovode djecu, roditelji nerijetko navrate u kapelicu unutar vrtića, a na klupicama molitvenici literature poput knjiga Phila Bosmansa. - Roditelji nađu neku rečenicu za sebe koja će ih pratiti kroz taj dan - objašnjava sestra.
Karmela Devčić
Dolepršala je do mene s dva velika smeđa oka, u šarenoj haljinici i spontano me uzela za ruku čim sam ušla u veliku prostoriju šarenih tepiha. Nezainteresirane prolazimo pokraj dva kutka u kojima su na zidu naljepnice s napisima na hebrejskom ‘maspera' (frizeraj) i ‘makolet’ (dućan) i odlazimo u kut gdje je plastična kuhinja. Tko bi se po ovoj vrućini igrao s plastičnim fenom i ‘kupovao’ prazne kutije Twiningsa; pucat ćemo još koje jaje, odlučujemo.
Zajedno o postanku svijeta
Dječji vrtić u Židovskoj općini u Zagrebu osnovan je 1930. Nakon Drugog svjetskog rata, ponovno je na kratko otvoren 1950.-ih, a u kontinuitetu do današnjih dana radi od 1987. Danas u njega ide 25 djece, od kojih većina nema židovsko podrijetlo, nego su ih roditelji odlučili poslati u “Mirjam Weiller” jer im je vrtić bilo u susjedstvu ili blizu posla; a ima i onih koji, iako ne gravitiraju središtu Zagreba, gdje je smješten vrtić, dijete dovode jer silno žele da nešto nauči o drugoj kulturi i običajima. Ponešto će zasigurno naučiti i roditelj nežidov kad ga na ulaznim vratima dočeka jedna od četiri dode (odgojiteljice) pozdravi sa “šalom” i uvede u njihove prostorije.
Petak je i moja Iva s početka priče više nema vremena za igru pucanja s plastičnim jajima, žuri s dodom Leom i društvom, vrijeme je da se umijesi halah, za Šabat. Šestogodišnja Sara, djevojčica iz nežidovske obitelji, nesigurno, uz veliku pomoć dode, objašnjava da je Šabat “kad se prve tri zvijezde pojave na nebu u petak navečer.
Stavimo na stol halahu, svijeće, vino. Molitvu za svijeće izgovara majka, a za vino tata… onda se ide u sinagogu”. Ipak, kad je pitam kako se na hebrejskom kaže subota, Sara dugo razmišlja i teško sriče Jom Šabat.
“Djecu učimo toleranciji i različitostima. Lani smo, u suradnji s Islamskom vjerskom zajednicom i jednim katoličkim dječjim vrtićem, imali poseban projekt”, ravnateljica vrtića Mirna Herman-Baletić objašnjava kako su skupili djecu iz židovskog i katoličkog vrtića te iz Islamskog centra i radili radionice o postanku svijeta. Imaju, kaže, u vrtiću i djecu roditelja koji su praktični vjernici katolici te jednog dječaka koji je osobito ponosan što pjeva u crkvenom zboru.
Kao što je većina djece nežidovskog podrijetla, ni sve dode nisu Židovke. Od njih tri, samo je doda Lea članica Općine. “Židovsko podrijetlo nije bilo uvjet za zapošljavanje ili za upis djeteta u vrtić, ali je dobrodošlo.
Dode koje nisu Židovke vremenom nauče ponešto hebrejskog, kulture i običaja. Baš sad imamo jednu novu tetu, dodu Sandu, koja kroz rad s drugim dodama uči”, kaže ravnateljica. Hrana ovdje nije košer, ali se prije jela “dobar tek” zaželi na hebrejskom, baš kao što se s djecom slave židovski blagdani, pričaju starozavjetne priče o kraljici Esteri, prozorske daske ukrašavaju menorama i hanukijama.
Cjelodnevni boravak stoji 1000 kuna, a djeca borave u mješovitoj skupini, jer tako se, kaže ravnateljica, “veliki uče brinuti o malima, a mali brže uče oponašajući velike”.
Većina nisu evangelici
Za razliku od židovskog dječjeg vrtića čije je dvorište smješteno na umjetnoj travi među zgradama u zagrebačkom Donjem gradu, u evangeličkom dječjem vrtiću pješčanik i plastične kornjače u dubokom su hladu. Djecu ovdje od sunca čuvaju crkvene zidine i grane stare lipe o kojoj godinama brine domarka, gospođa Slavica. I dok po uredu Evangeličke crkvene općine lice Martina Luthera gleda sa svakog drugog zida, u dječjem vrtiću u prizemlju nema ni Luthera ni mnogo znakova da je riječ o kakvoj evangeličkoj instituciji.
Oni se, kažu, više smatraju njemačkim vrtićem negoli evangeličkim. “Dijete koje dođe k nama i nikad nije čulo njemački, za 2-3 godine savlada jezik. Odmah se radi dvojezično i djeca to vrlo brzo prihvate”, kaže Moran Rajković, ravnatelj dječjeg vrtića i župnik u Evangeličkoj crkvenoj općini u Zagrebu.
Njegova dvogodišnja Alegra u vrtić je krenula prije šest mjeseci, a nedavno je u nekom istarskom restoranu već razgovarala s Nijemcima, objašnjava tata. “Većina polaznika nisu evangelici i zato ovdje kad se djeci, primjerice, čitaju priče, čitaju se one iz Starog zavjeta, o ocima vjere, Abrahamu, Mojsiju, zatim o Adamu i Evi, jer se sve monoteističke religije pozivaju na to.
Svake se godine na roditeljskom sastanku dogovara o tomu da djeca, ako roditelji žele, imaju jedan sat tjedno vjerskog odgoja koji ja vodim. Ove godine nije bilo interesa”, objašnjava Rajković.
U Zagrebu ima 570 evangelika i među njima gotovo da je nemoguće naći odgajateljice, pa je za tete u ovom vrtiću mnogo važnije da govore njemački, negoli da su evangelici.
Korizma i dobra djela
U vrtiću sa 30 djece u dvije dobne skupine rade četiri tete. I dok su u židovskom dječjem vrtiću tog dana obrađivali mrave, u evangeličkom su učili o ‡ žabama. Radi se po slikovnici Elisabeth Zink-Pingel “Ein kleines Froschkonzert”. Vrtić polazi i nekoliko djece izvornih njemačkih govornika, a baš su imali probu za završnu svečanost. Roditelji mjesečno plaćaju 1500 kuna.
Katolički dječji vrtić na Jordanovcu koji vode školske sestre franjevke, provincija Presvetog Srca Isusova, trenutno vodi brigu o 102 djece. Iako, kao i židovski i evangelički vrtić, rade po programu Ministarstva prosvjete, ovdje se gotovo svakodnevno obrađuju blagdani i elementi vezani uz crkvenu godinu.
|
|
- Iako među roditeljima djece imamo dosta praktičnih vjernika katolika, to nije nikakav uvjet. Mi primamo sve. Neki djecu dovedu ovamo jer i kod kuće žive u katoličkoj vjeri, drugi baš zato što ne žive i žele da djeca ovdje dobiju ono što im sami ne mogu, a treći jer su čuli da je to dobar vrtić - kaže ravnateljica vrtića, pedagoginja, sestra Radoslava Bralo. Ovdje se moli prije obroka i prije spavanja nekoliko puta godišnje djeca imaju zajedničku misu, u korizmi se uči odricanju i činjenju dobrih djela (igračke daruju potrebitima, vježbaju se u odricanju od slatkiša).
Utjecaj djece na roditelje
Vrtić jedanput godišnje organizira duhovnu obnovu za roditelje. Tada časne sestre, djeca i roditelji nekoliko dana provedu na moru. Dok roditelji polaze duhovnu obnovu, časne čuvaju djecu. “Tu se stvaraju prijateljstva koja prerastaju vrtić. Imali smo i slučajeve da netko od roditelja nije bio kršten, pa se kasnije, pod utjecajem vlastitog djeteta krstio i primio sakramente. Jedan mi je otac kazao kako više mora paziti na svoje riječi, jer njegova djevojčica kaže: ‘Tata, reći ću teti u vrtiću da psuješ.’“
Vrtić, koji košta 630 kuna, uglavnom pohađaju djeca iz obližnjih kvartova i mnogo djece medicinara zaposlenih u obližnjim bolnicama ‡ Jordanovac, Rebro, Petrova…
I dok u Zagrebu ne postoji islamski dječji vrtić, u Islamskom centru postoji prostor koji će od ove jeseni konačno biti i iskorišten. “Ako bog da, vrtić počinje raditi od 1. rujna”, kaže Mirsad Srebreniković, predsjednik Islamske zajednice Zagreb. Doduše, vrtić ne otvara Islamski centar, nego oni samo posuđuju prostorije. Neslužbeno doznajemo da vrtić ipak neće imati islamska obilježja, nego će vjerojatno raditi samo po redovnom programu Ministarstva.
Sestra Radoslava s djecom radi više od 30 godina. Radila je i u Hrvatskoj katoličkoj misiji u Frankfurtu. I tamo su, kao i danas, imali i poneko pravoslavno i muslimansko dijete u vrtiću.
- Jedan me otac pitao: ‘Što ću ako dijete dođe kod babe u Bosnu pa se pred njom prekriži?’ Rekla sam mu da djetetu mora rastumačiti da križanje nije način na koji izražavaju svoju vjeru, da postoje i drugi načini. Imali smo i malu Mirsadu koja je, kad nam je došao biskup i podijelio svetačke sličice, došla do mene i kazala: ‘Teta, meni ovo ne treba.’ Odgovorila sam ‘Dobro Mirsada, ti meni vrati sličicu, a ti ćeš dobiti bombon.’ Nikada nije bilo problema, jer roditelj svoje dijete dovodi svjesno i s voljom”, komentira sestra. Kad ujutro dovode djecu, roditelji nerijetko navrate u kapelicu unutar vrtića, a na klupicama molitvenici literature poput knjiga Phila Bosmansa. - Roditelji nađu neku rečenicu za sebe koja će ih pratiti kroz taj dan - objašnjava sestra.
|
Mala Mirsada i svetačke sličice
|
Karmela Devčić
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....