Dodik dobiva poene na onome što jako razjaruje niske strasti

Pokrivanje glave pred Bogom karakteristično je za mnoge mediteranske religije, i mnogobožačke (od egipatske do rimskih prvosvećenika), i za sve tri abramitske jednobožačke: židovsku, kršćansku i muslimansku.

Katolički prelati kaldejskog obreda nose fes i čalmu, malo se razlikujući od sunitskih imama s ahmedijom oko fesa.

Frapantna sličnost

Stariji među nama pamte da su sve do druge polovice prošlog stoljeća i redovnici i mnogi svećenici hodali s kapicom (kalotom, soli Deo) kakvu i danas nose biskupi (i od koje se malo razlikuje židovska kipaa), da su svećenici u crkvu ulazili s biretom na glavi, da su do Koncila sve katoličke redovnice (a i danas mnoge, kao i pravoslavne monahinje) nosile veo iz kojega viri samo lice, da su i ine katolkinje kosu pokrivale velom za pričest, vjenčanje i izlazak pred papu, da se Bogorodica ni ne prikazuje bez iste takve marame, koju na muslimankama arapski zovu hidžab (pokrivalo, zaklon), a mi smo je po bošnjačkom običaju zvali feredžom. Uz feredžu je znao ići i zar (polumjesec), po arapskome nikab, uobičajen u arapskim zemljama blizu Perzijskog zaljeva. Zar, koji pokriva lice od očiju do vrata, tek je potkraj pretprošlog stoljeća u Bosni i Hercegovini, kao modna novotarija, počeo potiskivati prethodno rabljeni jačmak.

U Iranu muslimanke nose čador (šator), tj. feredžu koja se širi u plašt i pokriva odjeću i tijelo, ali ostavlja lice otkrivenim, a u Paštunki i Afganki je i lice pokriveno gustim vezom, a takav se čador zove burka.

Kur'an kaže da se valja pokriti, ali ne propisuje precizno što sve. Ni burka ni zar nisu propisani islamom, nego pripadaju u predislamske tradicije. Da islam ne zahtijeva pokrivanje ženskog lica opetovano je potvrdio i zagrebački muftija Ševko Omerbašić. Kur'an propisuje žensku odjeću veoma općenito, a iz hadisâ se razabire što je hidžab, dakle ženska odjeća u kojoj se vide samo lice i ruke, dovoljno široka da se ostatak tijela samo nazire.

Ako je vjerovati židovskoj Genezi (koju prihvaćaju i kršćani i muslimani), Adam/Adem i Eva/Hava nisu ni primijetili da su goli dok nisu sagriješili. Kad bi bilo samo po tome - reklo bi se da se pokriva više onaj kome je savjest subjektivno nečistija.

Naravno - nije to posrijedi.

Posrijedi su običaji, koji mogu imati veze s potrebom da se ritualizacijom održi strah i zajamči podvrgavanje (znaju to u medicini, bez obzira na ine religije, a još i više u vojskama, Bože sačuvaj i sakloni).

Zakon iz 1950. godine

I evo nas još jednom, sve ispočetka. Samo što je prošlo svih 60 (mojih) godina. I što se više ne govori o feredži, nego o hidžabu, te o nikabu. I što se ne potpisuje Vlado Šegrt, kao predsjednik Prezidijuma Narodne skupštine BiH, nego to zahtijeva Milorad Dodik od parlamenta BiH.

Evo kako je počinjao 1950 Zakon o zabrani nošenja zara i feredže:

Čl. 1: “Izražavajući želje narodnih masa, radnih kolektiva i masovnih organizacija, a u cilju da se otkloni vjekovna oznaka potčinjenosti i zaostalosti žene muslimanke, da se olakša ženi muslimanki puno korištenje prava izvojevanih u Narodno-oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj izgradnji zemlje i da joj se obezbijedi puna ravnopravnost i šire učešće u družtvenom, kulturnom i privrednom životu zemlje zabranjuje se nošenje zara i feredže i svako pokrivanje lica žene;” Čl. 2: “Zabranjuje se prisiljavanje ili nagovaranje žene da nosi zar i feredžu, odnosno pokriva lice, kao i svaka druga radnja usmjerena na podržavanje nošenja zara i feredže i pokrivanja lica žene;” Čl. 3: “Kazniće se do 3 mjeseca lišenja slobode ili novčanom kaznom do 20000 dinara: a) ko nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice, b) ko od svojih ukućana zahtijeva da nosi zar ili feredžu, odnosno pokriva lice;” Čl. 4: “Kazniće se lišenjem slobode sa prinudnim radom do 2 godine ili novčanom kaznom do 50000 dinara: a) ko silom, prijetnjom, ucjenom ili drugim sličnim sredstvima nastoji da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene, b) ko, zloupotrebljavajući vjerska osjećanja, koristeći predrasude i zaostalost ili na bilo koji drugi način, vrši propagandu da se nosi zar i feredža, odnosno pokriva lice žene;”. Itd. Bilo je žena koje, poslije donošenja ovog zakona, do smrti nisu izašle u čaršiju. A došle su i nove generacije. Došla su i vremena kada se opet moglo nagovarati na hidžab, pa sam bio u emisiji s mualimom koja je ondje došla s mahramom - ali sam je, vala, vidio i bose kose negdje u gradu.

Sloboda individue

Bila su to vremena kada su i supruge dvojice arapskih monarha koji se smatraju izravnim potomcima Muhammeda A. S. - maročkoga i jordanijskoga - hodale svijetom otkrivene kose, a i njih dvojica su se slikala otkrivene glave, čak i onaj u čijem je Fezu nastao fes.

Igrom povijesnog slučaja, zbivalo se to u ista doba kada su, poslije Koncila, i neke redovnice ostale gole glave, a mnogima se habit skratio na “duljinu Chanel”. I kad su neki “ujaci”, fratri, po Bosni hodali u trapericama. Tipično je što se svi koji nešto nameću - u ovom slučaju i pobornici i protivnici bilo hidžaba, bilo nikaba - pozivaju na slobodu.

Ključno pitanje zaista jest sloboda, ali ne sloboda krda - nego sloboda svake individue, što podrazumijeva slobodu da nosi ili ne nosi vjerski obilježene simbole, uključujući i odjeću, bez pritiska obitelji, okoline, a kamoli države.

U mnogim drugim članicama Evropske unije, bez ikakva ulaženja u terminologiju vjerske odjeće, naprosto je propisano da se osobe na javnim mjestima moraju nalaziti otkrivena lica, tako da ih se može identificirati. Nedopustiva je, u tom slučaju, integralna kaciga jednako kao i integralni veo, bila posrijedi burka ili nikab odnosno zar. I nema lošeg mirisa diskriminacije.

Umjesto toga stalno nam se nude - od Sarajeva do Haaga i od Kopenhagena do Rima - rasprave “o burki” (namjerno se spominje najintegralnije pokrivalo čak i kad je posrijedi tek hidžab, kao što se u Homejnijevo doba stalno valjalo “o čadoru” - a nisam siguran gdje tu završava ignorancija i gdje počinje propaganda).

Instrumentalizirano pitanje

Zbog svega toga sve sam uvjereniji da ta rasprava najmanje ima veze s meritumom, kamoli sa slobodom, nego da se zapravo sporedno pitanje instrumentalizira, kako bi se na nečemu što razjaruje strasti dobili poeni za vlastitu stranku, oslabljenu na nekom drugom području, bližemu svakodnevnici. Vrijedi to za Sarkozyja, vrijedi i za Dodika.