Priča
Novaka Đokovića ne razlikuje se mnogo od onih kojima smo svjedočili u usponu hrvatskih tenisača do svjetskog teniskog vrha. Golema želja za uspjehom i glad za pobjedama vodili su i Novaka Đokovića prema naprijed. Oni koji su sudjelovali u njegovu sportskom razvoju dovoljno su rano shvatili od kakvog je materijala napravljen.
Uspinjao se meteorski brzo. Kroz juniorski tenis prošao je bez velikih rezultata, jer se nije zadržao dovoljno dugo. Već je sa 16 godina osvojio prvi Futures, za 17. rođendan darovao si je naslov na Challengeru. U 2005. kvalificirao se za prva tri Grand Slama, na US Open ušao je izravno. Završio je godinu u Top 100 (83.), sa 18 godina i pet mjeseci bio je najmlađi u tom društvu. Već 2006. završio je kao 16., odigrao prvi četvrtfinale na Grand Slamu (Roland Garros).
U Montrealu mu se dogodilo prvi put. Nakon što je pobijedio Rogera Federera u finalu, na dodjeli trofeja voditelj svečanosti prozvao ga je Hrvatom. Tada je rekao "nisam ljut, to je isto". Službeni spiker u Marseilleu ponovio je pogrešku kad je Novak najavio kao Hrvata pri izlasku na dvoboj protiv Ivana Dodiga.
- Čudi me što je on pogriješio, jer me već godinama poznaje. Nema veze, naravno da mu nisam zamjerio.
U prošloj je godini postao glavna i jedina prava prijetnja
Federeru i
Nadalu. Danas njegovo ime piše na trofeju pobjednika Australian Opena i mnogi ga smatraju ozbiljnijim kandidatom od Nadala za Federerovo prijestolje. Sve je to uspio napraviti prije 21. rođendana.
"Sve se događa neočekivano brzo. Iskreno, ušao sam u ovu sezonu s velikim očekivanjima i željom za osvajanjem jednog Grand Slam naslova. To sam uspio napraviti već na početku sezone i ostvario svoj cilj za 2008. Mislim da imam dovoljno kvalitete za nastavak borbe i utrke s prva dva igrača svijeta. Sad sam i bodovno prilično blizu Federeru i Nadalu".
• Ljestvica za 2008. kaže da je Novak Đoković 'broj 1'. Osjećate li se kao najbolji tenisač svijeta u ovom trenutku?
Sigurno sad ljudi mnogo očekuju od mene, poslije Australian Opena i igara u posljednjih nekoliko mjeseci. Svjestan sam da sam tu, da sam blizu, ali ne želim previše razmišljati o tim stvarima jer bih dodatno stvorio pritisak, a to mi ne treba.
• Nakon osvajanja naslova u Melbourneu mnogo ste puta izjavili da ste vrtjeli film svega što ste prošli, zajedno sa svojom obitelji, kako biste došli tu gdje ste danas. No, nikad niste spominjali neke određene situacije, sjećanje na prve udarce, treninge na Kopaoniku...
Puno je to sjećanja. Stalno mi se vrti film pred očima. I dalje mi je slika u glavi kad je Sampras podignuo pobjednički pehar u Wimbledonu, kad sam imao šest godina. Ta me slika motivirala, tu sam dobio želju da i ja jednog dana osvojim Wimbledon. Zato mi je to i omiljeni Grand Slam. Normalno je da vrtiš film, jer se sve tako brzo dogodilo. Još prije tri, četiri godine igrao sam na turnirima niže kategorije, borio se za svaku paru, za svaki poen. Jedan je poen bio premija. Evo, danas sam treći na svijetu i Grand Slam pobjednik, ali zapravo toga još nisam svjestan.
• U tom procesu teniskog razvoja morali ste donositi mnogo važnih, brzih odluka. Stvari su se mijenjale iz mjeseca u mjesec; mijenjali ste trenere, rješavali zdravstvene probleme... Koliko su to bile isključivo odluke oca Srđana, koliko obiteljske? Koliko ste vi osobno imali utjecaja?
- Iskreno, najvažnije odluke u mom životu donosio je otac. Da nije bilo njega i njegova stava, ja ne bih bio sada ovdje, to je potpuno sigurno. Međutim, sad kad sam sazrio, odluke donosimo zajednički. Sada je i mnogo lakša situacija, i financijska i životna. Tada, kad je bilo kritično, kad nismo znali gdje ići, što napraviti, kad je financijska situacija bila loša, kad tenis u Srbiji nije bio toliko popularan, imao sam veliku sreću što sam bio blizu rijetkih ljudi, stručnjaka koji nešto znače u tenisu, kao što su J elena Genčić, Bogdan Obradović i na kraju Nikola Pilić koji mi je mnogo pomogao u životu. Imao sam sreću trenirati s Jelenom Genčić od šeste do 11 godine, a ona je velik prijatelj s Nikom
Pilićem. Na njezinu preporuku otišao sam u njegovu akademiju. Od tada su stvari krenule uzlaznom putanjom.
• Koliko ste u tim godinama mogli razmišljati samo o tenisu, a sve ostalo ostaviti po strani?
Otac me pokušavao poštedjeti, izolirati od svega koliko god je mogao.
• Jeste li znali koliko se novca troši za vaš teniski razvoj?
Imao sam neku sliku, ali je on puno toga uspio sakriti od mene. I dandanas sam mu jako zahvalan na tome. Da sam znao te stvari, ne bih se mogao koncentrirati na tenis, razmišljao bih o tom novcu... Svih tih godina bio je jako nervozan, ali svi koji su bili uz nas, koji su pratili moju karijeru, shvaćaju zašto je to bilo tako. On se borio za svoju obitelj, za mene i moj uspjeh. Puno je tu povijesti, priča, mnogo smo puta bili na rubu. Na kraju je uspio svojim agresivnim stavom i željom za uspjehom. Uspio me slati tamo gdje sam mogao napredovati, gdje sam imao bolje uvjete za rad i život.
• Pratio sam Ivaniševića, znao sve o Piliću i Prpiću. Volio sam i pratio naše susjede. Hrvatska je teniska tradicija znatno dulja od srpske, ali povezuje nas sličan mentalitet, želja za uspjehom.
Kakva je bila uloga majke Dijane u tim godinama?
Majku nismo mnogo viđali, ali je bila tu, stup svega. Da nije bila takva, ne bi bilo ni takvog oca. Sve je povezano. Majci je bilo jako teško. Morala se brinuti za četiri muškarca, u stanu od 75 kvadrata nas petero, s onolikim stvarima. Žena je žrtvovala mnogo stvari i slobodnog vremena. Nisu išli na more, nigdje, samo da bi ona bila tu, odgajala nas na pravi način. Uza sve, imali smo restoran na Kopaoniku gdje je ona radila svake zime, svakog ljeta. Nije uopće bilo lako.
• Koliko je današnji uspjeh srpskog tenisa djelomično vezan i uz dugačku povijest, tradiciju i uspjehe hrvatskog tenisa?
- Mislim da je hrvatski tenis imao utjecaja, barem kod mene je bilo tako. Nisam gledao samo Samprasa, pratio sam i Gorana Ivaniševića. Znao sam sve o Nikoli Piliću i Goranu Prpiću. Volio sam i pratio naše susjede. Hrvatska je teniska tradicija znatno dulja od srpske, ali povezuje nas sličan mentalitet, želja za uspjehom. Cijeli se svijet čudi toj želji, gladi za uspjehom. Uvjeren sam da nam takav mentalitet puno pomaže.
• Kakav je bio doček u Beogradu nakon Melbournea?
Ne želim da ovo zvuči arogantno, ali imam dojam da je moglo biti bolje. Nemojte me krivo shvatiti. Nije bilo uopće loše, bilo je fenomenalno, deset, petnaest tisuća ljudi. Međutim, ta je euforija prošla. Da sam se odmah vratio nakon što sam osvojio naslov, sigurno bi bilo više ljudi. Nisam došao odmah zbog nekih političkih razloga. Došao sam tek u subotu, a mnogi nisu došli jer su kasno obaviješteni. Nisam o tome razmišljao, želio sam samo uživati u tom trenutku i na taj se način zahvaliti ljudima koju su probdjeli mnoge noći, gledali me i podržavali me.
• Jeste li stjecanjem popularnosti postali predmetom političkih manipulacija, što nije neuobičajena praksa kad su u pitanju sportaši s ovih prostora?
Svugdje se to događa i to se smatra normalnim. Ja sam oduvijek bio apolitičan. Imam taj stav, ne želim se opredijeliti ni za koga. Čim se opredijelite, to je kraj. Moja stranka je Srbija, moja zemlja. Nemam političku stranku, niti me to zanima. Nažalost, nakon što sam osvojio Australian Open dobili smo mnogo poziva u Melbourne, savjetovali su nas da se ne vraćamo odmah kako ne bih bio iskorišten u predizborne svrhe.
'U Umagu sam primljen fenomenalno'
Novak Đoković je jedan dio teniskog razvoja prošao igrajući na hrvatskim ATP turnirima. U Umagu 2004. prošao je kvalifikacije i odigrao prvi meč na ATP turnirima, na PBZ Zagreb Indoorsu 2006. odigrao je prvi polufinale. Možda bi i prvi naslov osvojio u Umagu da nije "požurio" i to napravio tjedan ranije u nizozemskom Amersfoortu. Kad ćemo ga opet imati prilike gledati u Hrvatskoj?
- Četiri godine zaredom igrao sam u Umagu i taj mi je turnir stvarno prirastao srcu. Ljudi su me fenomenalno primili. Htio sam igrati i ove godine, ali ne mogu. Raspored je težak, a sad sam u situaciji kad moram pažljivo birati turnire. No, želim ponovno igrati u Hrvatskoj.
Gordan Gabrovec
Uspinjao se meteorski brzo. Kroz juniorski tenis prošao je bez velikih rezultata, jer se nije zadržao dovoljno dugo. Već je sa 16 godina osvojio prvi Futures, za 17. rođendan darovao si je naslov na Challengeru. U 2005. kvalificirao se za prva tri Grand Slama, na US Open ušao je izravno. Završio je godinu u Top 100 (83.), sa 18 godina i pet mjeseci bio je najmlađi u tom društvu. Već 2006. završio je kao 16., odigrao prvi četvrtfinale na Grand Slamu (Roland Garros).
U Montrealu mu se dogodilo prvi put. Nakon što je pobijedio Rogera Federera u finalu, na dodjeli trofeja voditelj svečanosti prozvao ga je Hrvatom. Tada je rekao "nisam ljut, to je isto". Službeni spiker u Marseilleu ponovio je pogrešku kad je Novak najavio kao Hrvata pri izlasku na dvoboj protiv Ivana Dodiga.
- Čudi me što je on pogriješio, jer me već godinama poznaje. Nema veze, naravno da mu nisam zamjerio.
|
Ne smeta mi kad me prozovu Hrvatom'
|
"Sve se događa neočekivano brzo. Iskreno, ušao sam u ovu sezonu s velikim očekivanjima i željom za osvajanjem jednog Grand Slam naslova. To sam uspio napraviti već na početku sezone i ostvario svoj cilj za 2008. Mislim da imam dovoljno kvalitete za nastavak borbe i utrke s prva dva igrača svijeta. Sad sam i bodovno prilično blizu Federeru i Nadalu".
• Ljestvica za 2008. kaže da je Novak Đoković 'broj 1'. Osjećate li se kao najbolji tenisač svijeta u ovom trenutku?
Sigurno sad ljudi mnogo očekuju od mene, poslije Australian Opena i igara u posljednjih nekoliko mjeseci. Svjestan sam da sam tu, da sam blizu, ali ne želim previše razmišljati o tim stvarima jer bih dodatno stvorio pritisak, a to mi ne treba.
• Nakon osvajanja naslova u Melbourneu mnogo ste puta izjavili da ste vrtjeli film svega što ste prošli, zajedno sa svojom obitelji, kako biste došli tu gdje ste danas. No, nikad niste spominjali neke određene situacije, sjećanje na prve udarce, treninge na Kopaoniku...
Puno je to sjećanja. Stalno mi se vrti film pred očima. I dalje mi je slika u glavi kad je Sampras podignuo pobjednički pehar u Wimbledonu, kad sam imao šest godina. Ta me slika motivirala, tu sam dobio želju da i ja jednog dana osvojim Wimbledon. Zato mi je to i omiljeni Grand Slam. Normalno je da vrtiš film, jer se sve tako brzo dogodilo. Još prije tri, četiri godine igrao sam na turnirima niže kategorije, borio se za svaku paru, za svaki poen. Jedan je poen bio premija. Evo, danas sam treći na svijetu i Grand Slam pobjednik, ali zapravo toga još nisam svjestan.
• U tom procesu teniskog razvoja morali ste donositi mnogo važnih, brzih odluka. Stvari su se mijenjale iz mjeseca u mjesec; mijenjali ste trenere, rješavali zdravstvene probleme... Koliko su to bile isključivo odluke oca Srđana, koliko obiteljske? Koliko ste vi osobno imali utjecaja?
- Iskreno, najvažnije odluke u mom životu donosio je otac. Da nije bilo njega i njegova stava, ja ne bih bio sada ovdje, to je potpuno sigurno. Međutim, sad kad sam sazrio, odluke donosimo zajednički. Sada je i mnogo lakša situacija, i financijska i životna. Tada, kad je bilo kritično, kad nismo znali gdje ići, što napraviti, kad je financijska situacija bila loša, kad tenis u Srbiji nije bio toliko popularan, imao sam veliku sreću što sam bio blizu rijetkih ljudi, stručnjaka koji nešto znače u tenisu, kao što su J elena Genčić, Bogdan Obradović i na kraju Nikola Pilić koji mi je mnogo pomogao u životu. Imao sam sreću trenirati s Jelenom Genčić od šeste do 11 godine, a ona je velik prijatelj s Nikom
Pilićem. Na njezinu preporuku otišao sam u njegovu akademiju. Od tada su stvari krenule uzlaznom putanjom.
• Koliko ste u tim godinama mogli razmišljati samo o tenisu, a sve ostalo ostaviti po strani?
Otac me pokušavao poštedjeti, izolirati od svega koliko god je mogao.
• Jeste li znali koliko se novca troši za vaš teniski razvoj?
Imao sam neku sliku, ali je on puno toga uspio sakriti od mene. I dandanas sam mu jako zahvalan na tome. Da sam znao te stvari, ne bih se mogao koncentrirati na tenis, razmišljao bih o tom novcu... Svih tih godina bio je jako nervozan, ali svi koji su bili uz nas, koji su pratili moju karijeru, shvaćaju zašto je to bilo tako. On se borio za svoju obitelj, za mene i moj uspjeh. Puno je tu povijesti, priča, mnogo smo puta bili na rubu. Na kraju je uspio svojim agresivnim stavom i željom za uspjehom. Uspio me slati tamo gdje sam mogao napredovati, gdje sam imao bolje uvjete za rad i život.
• Pratio sam Ivaniševića, znao sve o Piliću i Prpiću. Volio sam i pratio naše susjede. Hrvatska je teniska tradicija znatno dulja od srpske, ali povezuje nas sličan mentalitet, želja za uspjehom.
|
Majku nismo mnogo viđali, ali je bila tu, stup svega. Da nije bila takva, ne bi bilo ni takvog oca. Sve je povezano. Majci je bilo jako teško. Morala se brinuti za četiri muškarca, u stanu od 75 kvadrata nas petero, s onolikim stvarima. Žena je žrtvovala mnogo stvari i slobodnog vremena. Nisu išli na more, nigdje, samo da bi ona bila tu, odgajala nas na pravi način. Uza sve, imali smo restoran na Kopaoniku gdje je ona radila svake zime, svakog ljeta. Nije uopće bilo lako.
• Koliko je današnji uspjeh srpskog tenisa djelomično vezan i uz dugačku povijest, tradiciju i uspjehe hrvatskog tenisa?
- Mislim da je hrvatski tenis imao utjecaja, barem kod mene je bilo tako. Nisam gledao samo Samprasa, pratio sam i Gorana Ivaniševića. Znao sam sve o Nikoli Piliću i Goranu Prpiću. Volio sam i pratio naše susjede. Hrvatska je teniska tradicija znatno dulja od srpske, ali povezuje nas sličan mentalitet, želja za uspjehom. Cijeli se svijet čudi toj želji, gladi za uspjehom. Uvjeren sam da nam takav mentalitet puno pomaže.
• Kakav je bio doček u Beogradu nakon Melbournea?
Ne želim da ovo zvuči arogantno, ali imam dojam da je moglo biti bolje. Nemojte me krivo shvatiti. Nije bilo uopće loše, bilo je fenomenalno, deset, petnaest tisuća ljudi. Međutim, ta je euforija prošla. Da sam se odmah vratio nakon što sam osvojio naslov, sigurno bi bilo više ljudi. Nisam došao odmah zbog nekih političkih razloga. Došao sam tek u subotu, a mnogi nisu došli jer su kasno obaviješteni. Nisam o tome razmišljao, želio sam samo uživati u tom trenutku i na taj se način zahvaliti ljudima koju su probdjeli mnoge noći, gledali me i podržavali me.
• Jeste li stjecanjem popularnosti postali predmetom političkih manipulacija, što nije neuobičajena praksa kad su u pitanju sportaši s ovih prostora?
Svugdje se to događa i to se smatra normalnim. Ja sam oduvijek bio apolitičan. Imam taj stav, ne želim se opredijeliti ni za koga. Čim se opredijelite, to je kraj. Moja stranka je Srbija, moja zemlja. Nemam političku stranku, niti me to zanima. Nažalost, nakon što sam osvojio Australian Open dobili smo mnogo poziva u Melbourne, savjetovali su nas da se ne vraćamo odmah kako ne bih bio iskorišten u predizborne svrhe.
'U Umagu sam primljen fenomenalno'
Novak Đoković je jedan dio teniskog razvoja prošao igrajući na hrvatskim ATP turnirima. U Umagu 2004. prošao je kvalifikacije i odigrao prvi meč na ATP turnirima, na PBZ Zagreb Indoorsu 2006. odigrao je prvi polufinale. Možda bi i prvi naslov osvojio u Umagu da nije "požurio" i to napravio tjedan ranije u nizozemskom Amersfoortu. Kad ćemo ga opet imati prilike gledati u Hrvatskoj?
- Četiri godine zaredom igrao sam u Umagu i taj mi je turnir stvarno prirastao srcu. Ljudi su me fenomenalno primili. Htio sam igrati i ove godine, ali ne mogu. Raspored je težak, a sad sam u situaciji kad moram pažljivo birati turnire. No, želim ponovno igrati u Hrvatskoj.
|
Gordan Gabrovec