Domovina, a ne otadžbina

Hrvatska je razvila novu paradigmu patriotizma - ta paradigma uključuje sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe, upravo je rekao predsjednik Vlade Republike Hrvatske dr. Ivo Sanader baš na drevnom prostoru biblijskoga Izraela. Hrvati se, znači, ne dijele po “krvnoj slici”, nego po pripadanju zajedničkoj domovini. To, nažalost, nismo svi prepoznali g. 1941. kad su se mnogi dobronamjerni rodoljubi bili okupili u ustaški pokret, a taj je pokret u svojim načelima već imao zapisano da sva prava u državi pripadaju samo čistokrvnim Hrvatima.

Tko bi onda bio pazio na tu kao usputnu rečenicu! A trebali smo se sjetiti da istinsko hrvatstvo nije u podrijetlu, nego u pripadnosti. Hvalili smo se najhrvatskijim starim političarem dr. Antom Starčevićem, uglavnom prešućujući da mu je majka pravoslavnog, odnosno srpskog podrijetla.



Znali smo da bez romana  Augusta Šenoe ne bismo ni poznavali hrvatsku povijest, a nismo isticali da u tom najvećem Hrvatu nije bilo ni kapi hrvatske krvi, da mu je otac Čeh, a majka Austrijanka.

Jedva smo dočekali proglašenje blaženim dr. Ivana Merza, velikog vođu hrvatske katoličke mladeži - kojem je majka Židovka, a otac Austrijanac.



No, i Vladko Maček je podrijetlom Slovenac, čak su i  Stepinci s tih strana došli. Sve su to iskreni Hrvati bez kojih ne bi bilo suvremene hrvatske nacionalne svijesti. Hrvatska očito nije u krvi, nego u svijesti pripadnosti ovom narodu, ovoj kulturi, ovoj domovini. I nije to fikcija nego najstvarnija stvarnost. Zato nemamo otadžbinu - po podrijetlu - nego domovinu po zajedništvu. Zato je svaki nacizam proklet i bezbožan, a domoljubje Božji blagoslov.



Bilo bi pogrešno omalovažavati podrijetlo, ali je pogubno od domovine praviti otadžbinu u kojoj bi se domovnica davala nakon ispitivanja krvnih zrnaca.