Na drugoj strani žice - Kanjiža i Dinamova "šestica" iz osamdeset druge Dragan Bošnjak. Što se događa sa zaboravljenim asom?
- Ne kaže se 'što', nego - kaj!
Iako ga "život nije mazio", smisao za humor nije izblijedio. Nogometaš, kojemu se svaki trag zagubio još 1985. godine, prokrstario je pola svijeta. Igrao je nogomet na sirijskoj granici, 1260 kilometara istočno od Istanbula, da bi ga lopta zatim odvukla u Španjolsku i Belgiju. Danas je trener vojvođanskog trećeligaša Kanjiže, a u tom vojvođanskom gradiću je i predsjednik općinskog sportskog saveza. U njegovoj domeni nije samo nogomet, već i kajak i ostali popularni sportovi...
- Novca nema, uglavnom se prepirem s gradonačelnicima i političarima, kojima je sport zadnja stvar...
Dragan Bošnjak je u Dinamo došao u siječnju 1980. godine, dok je u Maksimiru stolovao Vlatko Marković. - U prosincu 1979. godine Zorislav Srebrić je došao u Novi Sad i odveo me u Zagreb. Te zime su u Dinamo došli i Ismet Hadžić i Marin Kurtela - prisjeća se Bošnjak.
Bio je perspektivni half subotičkog Spartaka i Vojvodine, a kao mladi reprezentativac Jugoslavije, osvojio je 1978. godine i naslov europskog prvaka.
- Bilo je dobrih igrača u toj generaciji. Zajec, Kranjčar, Pavković, Hrstić, Ružić...
U Maksimiru je proveo četiri godine, 1985. je otišao u Vinkovce, ali se tamo zadržao samo šest mjeseci. I tada počinje odisejada Dragana Bošnjaka...
- Dvije godine sam igrao u Turskoj, u klubu Gaziantep, na sirijsko-turskoj granici. Nisu mi ostali u naročitoj uspomeni, ali sam se uspio vratiti u Europu, što je, s obzirom na turske prilike, bio veliki uspjeh. Zatim sam godinu dana igrao u španjolskom drugoligašu Higueresu i 1988. se vratio u Suboticu. Zadnje godine sam bio članom belgijskog Westerloa, ozlijedio sam koljeno i da ne bih morao na operaciju, sa 33 godine sam prestao igrati nogomet...
Kao trener, promijenio je puno vojvođanskih klubova i skrasio se u Kanjiži. San mu je još jednom "pobjeći" u inozemstvo.
- Da mi se dokopati Mađarske, spasio bih se...
Kao i svi stari ljudi, vratili smo se u najljepše godine, u osamdeset drugu: - To se ne zaboravlja. Kakvi igrači, kakav štimung, kakav život.
Koje utakmice su mu se najjače usjekle u pamćenje?
- Finale sa Zvezdom 1980. godine, kada je Drago Dumbović zabio onaj famozni gol u Beogradu. Možda i najbolja utakmica u bivšoj Jugoslaviji odigrana je 1982., također u finalu kupa sa Zvezdom u Zagrebu (2-2). U Beogradu smo, na žalost, izgubili (2-4). Ali znali smo propisno 'ispeglati' Zvezdu. U proljeće osamdeset druge zgazili smo ih 3-0...
Ipak, najdraži meč je odigrao u Splitu:
- Bila je to ključna pobjeda na šampionskom putu (2-1), cijeli Split je bio u plavom. Nezaboravna utakmica, nezaboravna...
Ispred mnogih stvari iz toga doba mogao bi se staviti predznak - nezaboravno.
- Turneje po Americi i Australiji i gos'n Ćira, 'čudovište' od čovjeka i trenera. Kad kažem čudovište, govorim to u pozitivnom smislu, jer on je više od čuda...
S Ćirom se i ratovalo. Sjećam se jedne Bošnjakove izjave u SN Reviji: "Ćiro je pročitana knjiga!" Mr. bijeli šal je vrištao do neba, ali ga nije izbacio iz momčadi, linija Hadžić-Zajec-Bošnjak bila je najčvršća i najpouzdanija u cijeloj ligi.
- Do neba sam zahvalan Vlatku Markoviću, koji me doveo u Zagreb, a nikad neću zaboraviti Đalmu Markovića, Branka Zebeca, Tomislava Ivića, uz Tozu Veselinovića i Branka Stankovića najveće trenere koji su me vježbali...
Bilo je to doba nogometnog romantizma. - Bili smo klapa, uvijek skupa. Zajec je bio institucija, a ja sam se najčešće družio s Bogdanom i Snješkom Cerinom. Gdje je sada Cera?
Cerin se potpuno promijenio, živi penzionerskim životom u Zadru, daleko od nogometnih zbivanja. Svi pitaju za Cerina, koji je možda bio i najtalentiraniji igrač te generacije.
- Hvala Bogu da se smirio, taj je 'brijao' 200 na sat!
Pratite li Dinamo?
- Samo preko satelita. Gledam sve utakmice, drago mi je što su prvaci i čestitam igračima i svim navijačima. Rado bih došao i još jednom pogledao slike svojih najboljih godina, rado bih susreo stare prijatelje. Pratim i Zdravka Mamića, 'rastura'. Pravi Ćirin učenik...
Što je ostalo od negdašnje velike četvorke?
- Zvezda odavno nije ono što je bila, Partizan još manje. Dinamo je danas najbolji klub iz toga kruga. No, nema kruha dok se u ligi 'kolju' samo dva kluba, a ostali su ispod prosjeka...
Na kraju ovog kratkog odlaska u prošlost ponovio je da bi rado došao na susret s uspomenama.
Izdiktirao je adresu na koju ćemo mu poslati novine. U Kanjiži ne prodaju Jutarnji list. Na kraju se politički grubo našalio:
- Kao državu, napišite Autonomna pokrajina Vojvodina. Ni mi više nismo Srbija...
Tomislav Židak
- Ne kaže se 'što', nego - kaj!
Iako ga "život nije mazio", smisao za humor nije izblijedio. Nogometaš, kojemu se svaki trag zagubio još 1985. godine, prokrstario je pola svijeta. Igrao je nogomet na sirijskoj granici, 1260 kilometara istočno od Istanbula, da bi ga lopta zatim odvukla u Španjolsku i Belgiju. Danas je trener vojvođanskog trećeligaša Kanjiže, a u tom vojvođanskom gradiću je i predsjednik općinskog sportskog saveza. U njegovoj domeni nije samo nogomet, već i kajak i ostali popularni sportovi...
- Novca nema, uglavnom se prepirem s gradonačelnicima i političarima, kojima je sport zadnja stvar...
Dragan Bošnjak je u Dinamo došao u siječnju 1980. godine, dok je u Maksimiru stolovao Vlatko Marković. - U prosincu 1979. godine Zorislav Srebrić je došao u Novi Sad i odveo me u Zagreb. Te zime su u Dinamo došli i Ismet Hadžić i Marin Kurtela - prisjeća se Bošnjak.
Bio je perspektivni half subotičkog Spartaka i Vojvodine, a kao mladi reprezentativac Jugoslavije, osvojio je 1978. godine i naslov europskog prvaka.
- Bilo je dobrih igrača u toj generaciji. Zajec, Kranjčar, Pavković, Hrstić, Ružić...
U Maksimiru je proveo četiri godine, 1985. je otišao u Vinkovce, ali se tamo zadržao samo šest mjeseci. I tada počinje odisejada Dragana Bošnjaka...
- Dvije godine sam igrao u Turskoj, u klubu Gaziantep, na sirijsko-turskoj granici. Nisu mi ostali u naročitoj uspomeni, ali sam se uspio vratiti u Europu, što je, s obzirom na turske prilike, bio veliki uspjeh. Zatim sam godinu dana igrao u španjolskom drugoligašu Higueresu i 1988. se vratio u Suboticu. Zadnje godine sam bio članom belgijskog Westerloa, ozlijedio sam koljeno i da ne bih morao na operaciju, sa 33 godine sam prestao igrati nogomet...
Kao trener, promijenio je puno vojvođanskih klubova i skrasio se u Kanjiži. San mu je još jednom "pobjeći" u inozemstvo.
- Da mi se dokopati Mađarske, spasio bih se...
Kao i svi stari ljudi, vratili smo se u najljepše godine, u osamdeset drugu: - To se ne zaboravlja. Kakvi igrači, kakav štimung, kakav život.
Koje utakmice su mu se najjače usjekle u pamćenje?
- Finale sa Zvezdom 1980. godine, kada je Drago Dumbović zabio onaj famozni gol u Beogradu. Možda i najbolja utakmica u bivšoj Jugoslaviji odigrana je 1982., također u finalu kupa sa Zvezdom u Zagrebu (2-2). U Beogradu smo, na žalost, izgubili (2-4). Ali znali smo propisno 'ispeglati' Zvezdu. U proljeće osamdeset druge zgazili smo ih 3-0...
Ipak, najdraži meč je odigrao u Splitu:
- Bila je to ključna pobjeda na šampionskom putu (2-1), cijeli Split je bio u plavom. Nezaboravna utakmica, nezaboravna...
Ispred mnogih stvari iz toga doba mogao bi se staviti predznak - nezaboravno.
- Turneje po Americi i Australiji i gos'n Ćira, 'čudovište' od čovjeka i trenera. Kad kažem čudovište, govorim to u pozitivnom smislu, jer on je više od čuda...
S Ćirom se i ratovalo. Sjećam se jedne Bošnjakove izjave u SN Reviji: "Ćiro je pročitana knjiga!" Mr. bijeli šal je vrištao do neba, ali ga nije izbacio iz momčadi, linija Hadžić-Zajec-Bošnjak bila je najčvršća i najpouzdanija u cijeloj ligi.
- Do neba sam zahvalan Vlatku Markoviću, koji me doveo u Zagreb, a nikad neću zaboraviti Đalmu Markovića, Branka Zebeca, Tomislava Ivića, uz Tozu Veselinovića i Branka Stankovića najveće trenere koji su me vježbali...
Bilo je to doba nogometnog romantizma. - Bili smo klapa, uvijek skupa. Zajec je bio institucija, a ja sam se najčešće družio s Bogdanom i Snješkom Cerinom. Gdje je sada Cera?
Cerin se potpuno promijenio, živi penzionerskim životom u Zadru, daleko od nogometnih zbivanja. Svi pitaju za Cerina, koji je možda bio i najtalentiraniji igrač te generacije.
- Hvala Bogu da se smirio, taj je 'brijao' 200 na sat!
Pratite li Dinamo?
- Samo preko satelita. Gledam sve utakmice, drago mi je što su prvaci i čestitam igračima i svim navijačima. Rado bih došao i još jednom pogledao slike svojih najboljih godina, rado bih susreo stare prijatelje. Pratim i Zdravka Mamića, 'rastura'. Pravi Ćirin učenik...
Što je ostalo od negdašnje velike četvorke?
- Zvezda odavno nije ono što je bila, Partizan još manje. Dinamo je danas najbolji klub iz toga kruga. No, nema kruha dok se u ligi 'kolju' samo dva kluba, a ostali su ispod prosjeka...
Na kraju ovog kratkog odlaska u prošlost ponovio je da bi rado došao na susret s uspomenama.
Izdiktirao je adresu na koju ćemo mu poslati novine. U Kanjiži ne prodaju Jutarnji list. Na kraju se politički grubo našalio:
- Kao državu, napišite Autonomna pokrajina Vojvodina. Ni mi više nismo Srbija...
Tomislav Židak