Dragan Despot: Protiv redatelja su se bunili glumci, a ne ja

S Draganom Despotom, prije četiri dana smijenjenim ravnateljem Drame zagrebačkog HNK, našao sam se danas upravo ispred tog kazališta.

BAGOSSY: LEDERER ME NIJE ZAŠTITILA

Miran, bez i jedne loše emocije prema kući i ansamblu kojima kao glumac i dalje pripada, Despot je, najkraće rečeno, ostavljao dojam čovjeka kojem je pao velik kamen sa srca. To je potvrdio i u ovom razgovoru.



• Kako ste saznali da ste smijenjeni s mjesta ravnatelja Drame HNK?



- Tako što me je Ivo Gregurević nazvao u petak i rekao da mu se čini kako mi je intendantica preko televizije dala otkaz.



• Jeste li nakon toga dobili ili čuli o tome išta službeno? 



- Ne poznam proceduru i ne znam koji mi je status.



• Jeste li nakon toga bili u HNK?



- Jesam, ali jučer, u subotu, kada tamo uglavnom nikog nema. Ali sutra idem popiti kavu sa svojom bivšom tajnicom i kolegicom producenticom.



• Kažete bivšom, znači smjena je za vas svršen čin?



- Da. Ja sam to razrješenje primio kao veliko olakšanje, prestanak svih svojih unutarnjih muka koje traju već duže vrijeme.



• Od kada? Pretpostavljam da ste se drukčije osjećali kada ste preuzimali dužnost i to kao jedini izbor upravo Ane Lederer.

Otišao sam u Mostar na službeni put, a kad sam se vratio, intendantica je tražila da dam ostavku. Meni je to bilo ispunjenje sna. Ipak, uvjeren sam da nisam kriv za propadanje ovih projekata



- Prihvatio sam to mjesto jer sam mislio kako je možda vrijeme da se prestanem brinuti samo o sebi i posvetim se i drugima. Osjetio sam se glumački zadovoljen i pun energije koju sam mogao širiti.



• S Anom Lederer ste sigurno prije toga razgovarali o zamislima i koncepcijama čitavog HNK i Drame u njemu?



- Naravno. I ja sam podrazumijevao da me je za ravnatelja Drame odabrala kao umjetnika, a ne birokratsko lice. Ubrzo sam osjetio da mi nije dopušteno misliti svojom glavom, a meni kao glumcu koji je na toj sceni već 25 godina glavni je adut bila upravo sloboda iskazivanja misli.



• U kojem je trenutku počelo to što nazivate svojom mukom?



- Već na samom početku dočekali su me projekti koje nisam dogovorio, a koje sam bio prisiljen provesti do kraja.



• Mislite na one naslijeđene od prethodne uprave?



- Da. Među njima je bila i "Žudnja" Sarah Kane. Već tada sam znao da bih ja, da sam pravi ravnatelj u svojoj kući, tu predstavu skinuo prije premijere. Upravo zato što je bila naslijeđena to nisam učinio i tako se već tada upustio u kompromise. Skinuo sam je što sam brže mogao kasnije jer sam vidio nezadovoljstvo i loš osjećaj kod mnogih glumaca. Alma Prica mi je gotovo svaki dan dolazila u suzama ispovijedajući svoju muku. Da sam skinuo tu predstavu prije premijere vjerojatno bi me intendantica već tada razriješila. Danas smatram svojom krivnjom što to tada nisam učinio. U svakom slučaju, ja sam nakon tih Alminih suza odlučio da neću dopustiti da ijedan glumac tako pati dok sam ja ravnatelj Drame, a sada mi se učinilo da je Danko Ljuština u istoj situaciji u radu s Laszlom Bagossyjem. Nije to bio nikakav sukob ni svađa s mađarskim redateljem, nego razlaz u koncepciji rada.



• Ali Bagossy je bio vaš izbor.



- I moj, ali i Ane Lederer, kao što sam većinu odluka pri izboru i redatelja i naslova uglavnom dogovarao s njom jer od početka nisam mogao raditi samostalno.



• Je li tu možda problem što je intendantica iz iste branše?



- Meni se čini upravo obrnuto, da sam ja došao iz kazališta, a ona od nekud drugdje. Nije imala tu vrstu iskustvu preko kojeg bi pokazala više smisla za komunikaciju s ljudima. Između intendanta i njegovih pomoćnika u kazalištu trebao bi postojati neki ljudski, moralniji i kreativniji odnos. Ako je svaka moja odluka uvjetovana njezinim mišljenjem, onda ja nemam moć odlučivanja, nego samo predlaganja. A stalno misliti na način "a što ako ovo neće moći zbog onoga" jako sputava u razmišljanju i radu. To me užasno umaralo. Bio sam ograničen njezinim privatnim odnosima s nekima od ljudi s kojima sam želio surađivati, ali ih nisam mogao dovesti u kazalište.



• Mislite na redatelje?



- Uglavnom, a ponekad i glumce. Meni je sada jasno da sam od samog početka griješio pristajući na tu vrstu kompromisa. Misleći da i unutar tog prostora mogu nešto napraviti za kolege i poštujući neke već sklopljene dogovore, htio sam izdržati. No, već iza ljeta sam nagovijestio mogućnost odlaska i zapravo sam želio otići jer sam shvatio da ravnateljstvo na taj način nije za mene kao umjetnika. Uvidio sam da bih za to mjesto morao imati i neke druge kvalitete koje nemam, a i sretan sam što ih nemam.



• Na primjer?



- Mađarski redatelj me optužio da sam premekan prema svojim ljudima i u tome apsolutno ima pravo. Nisam pribjegavao represijama, kaznama, prijekorima, jer jednostavno nisam takav čovjek. Previše toga sam podrazumijevao. To sada možda izgleda naivno, no često sam bio zatečen slušajući intendantičina mišljenja o mojim kolegama. Plivati između svega toga bilo je jako teško. Mađarski redatelj me optužio da sam premekan prema svojim ljudima i u tome ima pravo. Nisam pribjegavao represijama, kaznama, prijekorima

 jer jednostavno nisam takav čovjek. Osim toga, Bagossy je otišao zbog povrijeđene taštine • Što se dogodilo s Pandurom? Čiji je on bio izbor?



- Moj. Ja sam ga htio dovesti u Zagreb računajući na naše prijateljstvo iz prijašnjeg vremena, želeći napraviti promjenu u HNK i postići ekskluzivitet dolaskom tog slovenskog redatelja koji u HNK nije nikada režirao. Njegov uvjet da dođe bio je da u predstavi koju bi on režirao igramo moja supruga Anja Šovagović i ja. Premda sam se zbog ravnateljskog mjesta bio spreman i na nekoliko godina odreći glume u HNK, ne želeći izgubiti Pandura, pristao sam da Anja i ja nastupimo, ali u velikom ansamblu. Iako nevoljko, ali zbog istog razloga, na to je pristala i Ana Lederer. U razgovoru s Tomažom dogovorio sam temu nalik de Laclosovim "Opasnim vezama", a dogovorili smo i podjelu i broj glumaca. Ali, pet dana prije prve probe dobio sam na žalost tekst zasnovan na samo tri lica koja bismo morali igrati Anja, Livio Badurina i ja. Tomažu sam rekao da to ne dolazi u obzir, jer nisam mogao zamisliti duo dramu za ravnatelja i njegovu gospođu, a pritom odbiti uloge Nevi Rošić, Luki Dragiću, Zrinki Cvitešić i Vlasti Ramljak. No, on je inzistirao.



• Nije ni došlo do pokusa?



- Ne, niti je potpisan ugovor jer koliko je Tomaž vjerovao meni, toliko sam i ja njemu.



• A kako su išli dogovori s Bagossyjem?



- Moja je zamisao od početka bila da kreiramo repertoar prema ljudima koje imamo u ansamblu. Krenuo sam od Danka Ljuštine, kojeg smatram jednim od velikana našeg glumišta. Bagossy je to znao, a nakon što ga je vidio na pozornici bio je oduševljen Dankom i odlučio da će mu on biti idealan Kralj Lear. S Bagossyjem sam puno razgovarao o kazalištu, u većini smo se stvari slagali i među nama se stvorila, usudio bih se reći, čak i neka bliskost. Nastojao sam uspostaviti komunikaciju još i prije prvih proba, osobito između njega i Ljuštine kao Leara. Na žalost, redatelj nije imao toliko vremena niti je želio produljiti rad na predstavi što sam predlagao. Nakon početka scenskih proba na licima kolega sam uskoro osjetio zbunjenost i nelagodu, a Danko je samo sjedio kao u nekom stuporu i stanju depresivne melankolije. Pitao sam ga u čemu je problem, a on mi se požalio da mu je to što redatelj traži od njega veliki napor i da misli da neće izdržati da neprestano zuri u jednu točku i bude koncentriran na ono što govori i da se boji da će to ispasti prestatično i školski. Pozvao sam Bagossyja na razgovor i skrenuo mu pozornost na otpor glumaca, pa i Danka Ljuštine. On je bio začuđen jer sam tako nešto na probama nije primijetio, a bio je i uvrijeđen što se Danko nije obratio prvo njemu nego meni.



• Jeste li o tome već u toj fazi razgovarali s intendanticom?



- Nisam, zato što mi ni u primisli nije bio prekid projekta. Sljedeći dan je na probi nelagoda postala očita svima, pa i redatelju.



• Što je prelilo njegovu čašu?



- On je očito moju intervenciju osjetio kao direktno uplitanje u njegovu koncepciju i već sam sutradan na probi vidio da je na rubu odlaska i to, meni se čini, najviše zbog povrijeđene taštine. Shvativši to, ja sam se povukao i nastojao spustiti loptu. Međutim, kompromisa kod Ljuštine nije bilo. Shvativši da smo svi vrućih glava, ponudio sam mogućnost dva dana odmora, jer je redatelj ionako preko vikenda trebao otići u Budimpeštu. No, prije svog odlaska je inzistirao na razgovoru s intendanticom, za koji ona nije našla vremena. Bagossy i ja smo je uzalud čekali u bifeu. Rastali smo se s dogovorom da se vidimo u ponedjeljak poslijepodne i razjasnimo situaciju, a ja sam mu dao do znanja da se rad u svakom slučaju nastavlja, s Dankom ili bez njega. No, tijekom vikenda ga je intendantica, bez konzultacije sa mnom, nazvala. Pretpostavljam da ga je dodatno uvrijedilo što mu se ona javlja tek nakon što je otišao. U ponedjeljak se nije pojavio, nego je poslao pismo.



• Ono koje ste čitali glumcima?



- Ne ja, nego Ana Lederer koju je to pismo, kao i sve nas, jako uzrujalo. Ona je spominjala samo vlastitu uvrijeđenost jer se on tamo okomio i na nju zbog toga što čitavih mjesec dana nije našla za shodno s njim se susresti.

• Kako ste vi doživjeli pismo?



- Za mene je njegovo rezoniranje bilo prenaglo, pretašto i premladenačko, bez imalo spremnosti na razgovor s ljudima koji se možda s njim ne slažu i na pronalaženje nekih drugih rješenja. Tako je iznevjerio i naš dogovor da se u ponedjeljak vidimo, a ja sam bio siguran da ću do tada uspjeti uvjeriti Danka da se predomisli i preda njegovom načinu rada.



• Što je bilo nakon toga?



- Ja sam pokušavao doći do njega, ali mi se više nije javljao, a intendantica je odmah pozvala Pavkovića i više mene ništa ne pitajući s njim dogovorila novi naslov. Ja sam otišao u Mostar na službeni put, a kad sam se vratio intendantica je tražila da dam ostavku. Meni je to bilo ispunjenje sna da odem s pozicije za koju nisam i koja me činila nesretnim, ali ipak sam uvjeren da nisam kriv za propadanje ovih projekata. Zbog toga sam je zamolio da me ona razriješi s funkcije. Odgovorila mi je da su ionako svi glumci protiv mene, na što sam ja poželio to čuti od njih samih. Zato sam sazvao ansambl. Želio sam im reći koliko sam posljednjih godinu dana zapravo bio samo nečiji alibi i marioneta.



• Jeste li nakon toga sreli Danka Ljuštinu?



- Čujemo se svaki dan barem deset puta i čini mi se da u svemu ovom zajedno bolujemo.



• Smijem li zaključiti da je po vašem mišljenju problem HNK ponovno komunikacija?



- Na žalost, meni se čini da su doista najveći problem metode komunikacije koje nisu primjerene osobi koja mora imati nadzor nad puno ljudi. To je komunikacija koja stvara atmosferu neprestanog stvaranja i obračunavanja s neprijateljima unutar i izvan kuće. Kao što vidite ni glumci se ne usuđuju ništa reći i javno istupiti.   



• I dalje ste član ansambla Drame. Očekujete li probleme pri povratku na pozornicu?



- Ne. S kolegama sam nakon onog sastanka ponovno sjeo za svoj stol u bifeu i nisam imao osjećaj da mi bilo tko od njih išta predbacuje. A pretpostavljam i da znam što intendantica misli o meni kao glumcu. Ostajem i vraćam se onome što sam bio.

Branimir Pofuk