Svaki hrvatski zaljubljenik u košarku, pa i onaj najpovršniji, kao najsvjetliji trenutak hrvatske košarke izabrat će finale Olimpijskih igara u Barceloni 1992. u kojem je reprezentacija Hrvatske izgubila od američkog "Dream teama" i osvojila srebrnu medalju.
Nitko ne pamti da je krajnji rezultat bio 33 poena prednosti za Magica, Jordana, Birda i društvo, svi se sjećaju vodstva hrvatske reprezentacije u prvoj četvrtini, zakucavanja Franje Arapovića ili trice, pa ukradene lopte i ponovno trice iz dotrčavanja kojima je Dražen Petrović u samo desetak sekundi navukao blijede poglede na lica igrača iz jedinog pravog "Dream teama".
Pobjednički karakter
Možda bi pripovijedanje o Draženu Petroviću valjalo započeti na početku, s drvenim šibenskim košem. Ili možda na kraju s teškom automobilskom nesrećom na autocesti kraj njemačkog Daggendorfa na kojoj se ugasnuo život Dražena Petrovića. Postoji mogućnost kako je pravi početak ove drugačijeg pogleda na život i karijeru Dražena Petrovića u Springfieldu gdje je Dražen posthumno primljen u košarkašku Kuću slavnih, u Basketball Hall of fame.
Ipak, početak ove priče o Draženu Petroviću je upravo finale Olimpijskih igara u Barceloni. Draženov suigrač i njegov veliki prijatelj Stojko Vranković prisjeća se tih olimpijskih dana.
- Dražen nam je prije utakmice protiv strašnog 'Dream teama' uporno govorio kako ih možemo pobijediti u finalu. Iako smo ga gledali blijedo i u nevjerici, on nas je još upornije pokušavao uvjeriti da smo u stanju pobijediti reprezentaciju SAD-a. Kada smo u prvoj četvrtini došli do vodstva nad tom zastrašujućom momčadi i kada je pozvana minuta odmora, Dražen mi je dotrčao i počeo mi se derati u uho: 'Vidiš! Vidiš li! Dobit ćemo ih. Dobit ćemo ih'.
Moguće je da bi tek ova crtica Stojka Vrankovića o Draženu bila dovoljna da bi se shvatili barem obrisi pobjedničkog duha i karaktera Dražena Petrovića. Ali i danas trinaest i pol godina nakon njegove smrti taj njegov osebujni duh živi. Kada se razglaba o krizi hrvatske košarke, na stol se baca niz argumenata, razloga i teza. Ipak, možda je najbliži odgovoru jedan moj grčki kolega i prijatelj kada tvrdi: "Problem hrvatske košarke je u tome što vi Hrvati još uvijek prije svake utakmice očekujete da će na parket u vašoj momčadi nekim čudom ipak istrčati Dražen Petrović".
Wroclaw je omanji grad u Poljskoj koji na svakom koraku predstavlja oličenje poljske provincije, ali taj grad ima čvrstu poveznicu s Draženom Petrovićem. Kako i zašto? Na službenom ulazu u košarkašku dvoranu u Wroclawu visi velika fotografija Dražena Petrovića. Kako i zašto? Jednostavno, u toj je dvorani on odigrao svoju posljednju utakmicu i ubacio svoje posljednje koševe.
Privilegiran i kao dječak
Ta je činjenica bila dovoljna Poljacima i oni su se odlučili obilježiti dio svoje lokalne košarkaške povijesti kada se na trenutak spojila s Draženom Petrovićem. Nekoliko dana nakon Wroclawa i posljednje Draženove košarkaške utakmice, došao je nesretni 7. lipnja 1993. godine. Dražen Petrović tada je nastradao u automobilskoj nesreći kada se Golf zabio pod tegljač koji je prešao na suprotnu stranu autoceste zbog neprilagođene brzine i kišnog kolnika. Za upravljačem je bila Draženova tadašnja djevojka, njemačka manekenka Clara Szalatzy, a u automobilu se nalazila i njezina majka. Poginuo je samo Dražen. Dražena i Claru upoznala je zajednička prijateljica, kada su njih dvije bile u New Yorku i kada su nazvale Dražena i molile ga da im nabavi ulaznice za utakmicu njegovih New Jersey Netsa. On im je nabavio ulaznice i nakon nje odveo ih na večeru. Vrlo brzo Dražen i Clara postali su par. Nekoliko godina nakon Draženove pogibije Clara Szalatzy udala se za njemačkog nogometnog centarfora Olivera Bierhoffa.
Naravno, sve je počelo u rodnom mu Šibeniku. Draženov prijatelj Neven Spahija, bivši izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, danas trener Maccabi Tel Aviva, prisjeća se tih dana njihova dječjeg prijateljstva iz Šibenika, prijateljstva koje je trajalo sve do kraja prekratkog Draženova života.
- Već tada je bilo jasno da je nešto posebno u njemu. Dražen je uvijek bio, na neki način, privilegiran. U tim danima djetinjstva u Šibeniku, stariji dečki stalno su gnjavili i tukli nas mlađe. Međutim, Dražena nikada nisu niti taknuli. I ne samo to, branili su ga i pazili kao kakvog mezimca. Dražen je bio izuzetno bistar i pametan i bio je svjestan takvog statusa koji je imao kod starijih dečki - prisjeća se Neven Spahija.
Kada govori o Draženu košarkašu, Spahija ne priziva u sjećanje sve medalje, priznanja, rekorde i koševe. Prisjeća se Draženova karaktera koji mu je vjerojatno puno pomogao da dosegne upravo te i takve igračke uspjehe.
- Porazi, porazi... Dražen jednostavno nije dobro podnosio poraze. Mrzio je poraze. Kada bi Dražen izgubio na košarkaškom igralištu, satima nakon toga nije razgovarao ni s kim. Mrzio je gubiti čak i na kartama, u nekoj nevinoj prijateljskoj igri - tvrdi Neven Spahija te dodaje: - Nakon svake izgubljene utakmice dok je igrao za Šibenku, Dražen bi ostajao u dvorani nakon utakmice i šutirao do iznemoglosti.
Fanatizam Dražena Petrovića u pristupu treninzima od samih košarkaških početaka već je dovoljno "opjevan", ali nikada neće biti do kraja. Kada se Dražen svojedobno u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije susreo s još jednim trening fanatikom, došlo je do zanimljive situacije. Taj drugi trening fanatik bio je Velimir Perasović, nekada proslavljeni član Jugoplastike i reprezentacije, a danas trener španjolskog košarkaškog velikana Tau Ceramice.
Na treninzima te juniorske reprezentacije prednjačili su naravno njih dvojica, Dražen i Peras. No, treninzi im nisu bili dovoljni, pa bi nakon njih ostajali odšutirati dodatni broj šuteva. Obojica s natjecateljskim porivom, nakon nekoliko takvih treninga došlo je do svojevrsnog natjecanja između njih dvojice.
Silno su željeli uputiti veći broj lopti prema košu od onog drugog, pa je dolazilo do komičnih situacija. Tako bi se nakon odlaska u svlačionicu s izjednačenim brojem šuteva Velimir Perasović ponovno iskrao iz svlačionice u dvoranu kako bi još dva puta natjerao loptu kroz mrežicu, za dva šuta više od Dražena. Ali, nakon toga bi se Dražen vratio i ubacio još tri lopte, pa ponovno Peras i tako još pola sata do 45 minuta.
Bez popuštanja za brata
S 18 godina Dražen Petrović je, u sezoni 1982./1983., osvojio naslov prvaka bivše države, u poznatom finalu protiv Bosne koje su "glavonje" iz Beograda kasnije poništile, ali je Dražen uvijek taj naslov držao svojim i Šibenkinim. Mnogo je tinte potrošeno na tu utakmicu, ali je malo toga napisano o utakmici s kojom je počeo pohod Dražena Petrovića i Šibenke prema naslovu prvaka. Sezonu prije naslov je osvojila Cibona u kojem je jedna od glavnih igračkih karika bio Draženov stariji brat Aco.
Ždrijeb za prvenstvo sezone 1982/1983. poigrao se i u prvom kolu je odredio gostovanje Cibone u Šibeniku, odredio je utakmicu brata protiv brata. Aleksandar Petrović i danas pamti tu utakmicu, ali i sve ono što se događalo prije nje.
- Bili smo veliki favoriti u toj utakmici - prisjeća se Aco i dodaje: - Svi su očekivali da ćemo lako pobijediti Šibenku bez obzira na to što se igralo na Baldekinu. Kada smo doputovali iz Zagreba u Šibenik, ja sam naravno krenuo posjetiti roditelje i brata, jer naš stan je bio nekih 150 metara udaljen od dvorane. Bilo je to sasvim razumljivo...
Loptu kroz noge Aci
Pa, normalno je da idem posjetiti oca, majku i malog... Ali, kada sam stigao pred vrata stana, imao sam što vidjeti. Na vratima je bio nalijepljen veliki natpis na kojem je pisalo: 'Zabranjen ulaz igračima Cibone. Nema bodova. Dražen'. Jako sam se naljutio i onako uvrijeđen pokupio sam se i vratio do dvorane. Jako sam se napalio na utakmicu, ali Šibenka nas je, predvođena Draženom, naprosto pomela. I da bude još gore, Dražen mi je tijekom utakmice dva puta gurnuo loptu kroz noge. Poludio sam, ali to je bio Dražen. Bez obzira na to je li dolazila bolja momčad, pa tako i Cibona, to je morala pokazati na parketu. Bez obzira je li igrao protiv rođenog brata, za Dražena nije bilo popuštanja, ni pedlja.
Jedanaest trica Rusima
Takav Draženov stav, taj gard na košarkaškom terenu, kao oličenje njegova karaktera, nije ga napuštao do posljednje utakmice koju je odigrao, a odigrao ju je u dresu košarkaške reprezentacije Hrvatske protiv reprezentacije Slovenije u Wroclawu na kvalifikacijskom turniru za Europsko prvenstvo. Svjedočenje o karakteru Dražena Petrovića kao sportaša pobjednika ponudio je i Dino Rađa.
- Sjećam se jedne utakmice reprezentacije koju smo igrali na Tenerifima i taj primjer puno govori o tome kakav je Dražen bio kao košarkaš. Bila je to neka prijateljska utakmica. Mislim da smo igrali protiv Rusa. Ali, neka nebitna utakmica, u koju smo ušli onako bez potrebnog naboja i do poluvremena je već bilo 20-ak razlike za Ruse.
Veza s Novoselom
U poluvremenu nas je Dražen sve redom izvrijeđao u svlačionici i na kraju nam je rekao: 'Dosta mi vas je. Dajte mi loptu i ja ću to riješiti'. U posljednje dvije četvrtine gurali smo loptu samo Draženu i on im je ubacio nekih 11 ili 12 trica. Naravno, na kraju smo pobijedili bez problema - pripovijeda Dino Rađa.
Proslavljeni centar Jugoplastike i reprezentacije Hrvatske Dino Rađa bio je dio priče koju je Mirko Novosel, trener Dražena Petrovića u Ciboni i reprezentaciji, često pričao generacijama košarkaša koji su dolazili nakon Dražena Petrovića i Dina Rađe, pa je čak i ponavljao generaciji za generacijom.
Novosel bi naime u svakoj generaciji hrvatske košarke pronašao jednog beka i jednog centra, po svojoj staroj teoriji velikih i malih po kojoj su u njegovim momčadima sobe dijelili uvijek po jedan visoki i jedan niži košarkaš, te bi im uporno govorio: "Vas dvojica morate igrati kao Dražen i Rađa". Mirko Novosel bio je ključni čovjek prilikom prelaska Dražena Petrovića iz Šibenke u Cibonu, ali i iz Cibone u Real Madrid.
No, bez obzira na to što se Draženova karijera često križala s Mirkom Novoselom, i to u vrlo bitnim trenucima za Dražena Petrovića, ipak Mirko Novosel nije odolio nerijetko uspoređivati nove hrvatske košarkaške talente s talentom Dražena Petrovića te mu se znalo neoprezno dogoditi da izjavljuje o pojedinim hrvatskim, tada još golobradim, košarkašima: "Ovaj će biti bolji od Dražena".
Damir Klekar
Nitko ne pamti da je krajnji rezultat bio 33 poena prednosti za Magica, Jordana, Birda i društvo, svi se sjećaju vodstva hrvatske reprezentacije u prvoj četvrtini, zakucavanja Franje Arapovića ili trice, pa ukradene lopte i ponovno trice iz dotrčavanja kojima je Dražen Petrović u samo desetak sekundi navukao blijede poglede na lica igrača iz jedinog pravog "Dream teama".
Pobjednički karakter
Možda bi pripovijedanje o Draženu Petroviću valjalo započeti na početku, s drvenim šibenskim košem. Ili možda na kraju s teškom automobilskom nesrećom na autocesti kraj njemačkog Daggendorfa na kojoj se ugasnuo život Dražena Petrovića. Postoji mogućnost kako je pravi početak ove drugačijeg pogleda na život i karijeru Dražena Petrovića u Springfieldu gdje je Dražen posthumno primljen u košarkašku Kuću slavnih, u Basketball Hall of fame.
Ipak, početak ove priče o Draženu Petroviću je upravo finale Olimpijskih igara u Barceloni. Draženov suigrač i njegov veliki prijatelj Stojko Vranković prisjeća se tih olimpijskih dana.
- Dražen nam je prije utakmice protiv strašnog 'Dream teama' uporno govorio kako ih možemo pobijediti u finalu. Iako smo ga gledali blijedo i u nevjerici, on nas je još upornije pokušavao uvjeriti da smo u stanju pobijediti reprezentaciju SAD-a. Kada smo u prvoj četvrtini došli do vodstva nad tom zastrašujućom momčadi i kada je pozvana minuta odmora, Dražen mi je dotrčao i počeo mi se derati u uho: 'Vidiš! Vidiš li! Dobit ćemo ih. Dobit ćemo ih'.
| Dražen je uvjeravao suigrače kako će pobijediti 'Dream team' |
Wroclaw je omanji grad u Poljskoj koji na svakom koraku predstavlja oličenje poljske provincije, ali taj grad ima čvrstu poveznicu s Draženom Petrovićem. Kako i zašto? Na službenom ulazu u košarkašku dvoranu u Wroclawu visi velika fotografija Dražena Petrovića. Kako i zašto? Jednostavno, u toj je dvorani on odigrao svoju posljednju utakmicu i ubacio svoje posljednje koševe.
Privilegiran i kao dječak
| Donosimo vam feljton u dva nastavka o Draženu Petroviću, jednom od najvećih hrvatskih sportaša svih vremena, o košarkašu koji je prošli tjedan dobio spomenik na obnovljenom Trgu Dražena Petrovića, ispred Košarkaškog centra koji nosi njegovo ime i netom otvorenog muzeja u slavu i sjećanje na njegovu veličanstvenu košarkašku karijeru. Pokušaj je to, bez uobičajene patetike ili pukog pobrojavanja odličja, uspjeha i rekorda koje je Dražen Petrović nagomilao kroz svoju karijeru, predstaviti vam osobu i sportaša kroz ne svima poznate detalje njegova života i sportske karijere, kroz priče i događaje koje pamte i znaju samo oni koji su živjeli uz njega ili igrali s njim. Takav pristup nametnuo se sam po sebi, ne samo zbog toga kako bi se izbjeglo ponavljanje svega onoga što je od Draženu napisano, već prije svega zbog toga kako se osobnost Dražena Petrovića ne bi pretvorila samo i isključivo u legendu. S vremenom legende neumitno postaju mit. A Dražen Petrović je bio više, ali i manje od legende i mita. |
Naravno, sve je počelo u rodnom mu Šibeniku. Draženov prijatelj Neven Spahija, bivši izbornik hrvatske košarkaške reprezentacije, danas trener Maccabi Tel Aviva, prisjeća se tih dana njihova dječjeg prijateljstva iz Šibenika, prijateljstva koje je trajalo sve do kraja prekratkog Draženova života.
- Već tada je bilo jasno da je nešto posebno u njemu. Dražen je uvijek bio, na neki način, privilegiran. U tim danima djetinjstva u Šibeniku, stariji dečki stalno su gnjavili i tukli nas mlađe. Međutim, Dražena nikada nisu niti taknuli. I ne samo to, branili su ga i pazili kao kakvog mezimca. Dražen je bio izuzetno bistar i pametan i bio je svjestan takvog statusa koji je imao kod starijih dečki - prisjeća se Neven Spahija.
Kada govori o Draženu košarkašu, Spahija ne priziva u sjećanje sve medalje, priznanja, rekorde i koševe. Prisjeća se Draženova karaktera koji mu je vjerojatno puno pomogao da dosegne upravo te i takve igračke uspjehe.
- Porazi, porazi... Dražen jednostavno nije dobro podnosio poraze. Mrzio je poraze. Kada bi Dražen izgubio na košarkaškom igralištu, satima nakon toga nije razgovarao ni s kim. Mrzio je gubiti čak i na kartama, u nekoj nevinoj prijateljskoj igri - tvrdi Neven Spahija te dodaje: - Nakon svake izgubljene utakmice dok je igrao za Šibenku, Dražen bi ostajao u dvorani nakon utakmice i šutirao do iznemoglosti.
Fanatizam Dražena Petrovića u pristupu treninzima od samih košarkaških početaka već je dovoljno "opjevan", ali nikada neće biti do kraja. Kada se Dražen svojedobno u juniorskoj reprezentaciji Jugoslavije susreo s još jednim trening fanatikom, došlo je do zanimljive situacije. Taj drugi trening fanatik bio je Velimir Perasović, nekada proslavljeni član Jugoplastike i reprezentacije, a danas trener španjolskog košarkaškog velikana Tau Ceramice.
Na treninzima te juniorske reprezentacije prednjačili su naravno njih dvojica, Dražen i Peras. No, treninzi im nisu bili dovoljni, pa bi nakon njih ostajali odšutirati dodatni broj šuteva. Obojica s natjecateljskim porivom, nakon nekoliko takvih treninga došlo je do svojevrsnog natjecanja između njih dvojice.
Silno su željeli uputiti veći broj lopti prema košu od onog drugog, pa je dolazilo do komičnih situacija. Tako bi se nakon odlaska u svlačionicu s izjednačenim brojem šuteva Velimir Perasović ponovno iskrao iz svlačionice u dvoranu kako bi još dva puta natjerao loptu kroz mrežicu, za dva šuta više od Dražena. Ali, nakon toga bi se Dražen vratio i ubacio još tri lopte, pa ponovno Peras i tako još pola sata do 45 minuta.
Bez popuštanja za brata
1. nastavakU prvom nastavku feljtona o Draženu Petroviću govori se o djetinjstvu u Šibeniku i prvom pravom profesionalnom nadmetanju protiv brata Ace i Cibone na košarkaškom parketu. Iznose se sjećanja njegovih prijatelja i suigrača. Što je govorio reprezentativcima pred utakmicu finala Olimijskih igara u Barceloni protiv 'Dream teama', ali i na utakmici proti Rusa. Tko je bila Clara Szalatzy, djevojka koja je vozila automobil tragičnog 7. lipnja 1993., kada je Dražen poginuo? |
Ždrijeb za prvenstvo sezone 1982/1983. poigrao se i u prvom kolu je odredio gostovanje Cibone u Šibeniku, odredio je utakmicu brata protiv brata. Aleksandar Petrović i danas pamti tu utakmicu, ali i sve ono što se događalo prije nje.
- Bili smo veliki favoriti u toj utakmici - prisjeća se Aco i dodaje: - Svi su očekivali da ćemo lako pobijediti Šibenku bez obzira na to što se igralo na Baldekinu. Kada smo doputovali iz Zagreba u Šibenik, ja sam naravno krenuo posjetiti roditelje i brata, jer naš stan je bio nekih 150 metara udaljen od dvorane. Bilo je to sasvim razumljivo...
Loptu kroz noge Aci
| 'Zabranjen ulaz igračima Cibone. Nema bodova', taj je natpis dočekao Acu na vratima roditeljskog doma u Šibeniku |
Jedanaest trica Rusima
Takav Draženov stav, taj gard na košarkaškom terenu, kao oličenje njegova karaktera, nije ga napuštao do posljednje utakmice koju je odigrao, a odigrao ju je u dresu košarkaške reprezentacije Hrvatske protiv reprezentacije Slovenije u Wroclawu na kvalifikacijskom turniru za Europsko prvenstvo. Svjedočenje o karakteru Dražena Petrovića kao sportaša pobjednika ponudio je i Dino Rađa.
- Sjećam se jedne utakmice reprezentacije koju smo igrali na Tenerifima i taj primjer puno govori o tome kakav je Dražen bio kao košarkaš. Bila je to neka prijateljska utakmica. Mislim da smo igrali protiv Rusa. Ali, neka nebitna utakmica, u koju smo ušli onako bez potrebnog naboja i do poluvremena je već bilo 20-ak razlike za Ruse.
Veza s Novoselom
U poluvremenu nas je Dražen sve redom izvrijeđao u svlačionici i na kraju nam je rekao: 'Dosta mi vas je. Dajte mi loptu i ja ću to riješiti'. U posljednje dvije četvrtine gurali smo loptu samo Draženu i on im je ubacio nekih 11 ili 12 trica. Naravno, na kraju smo pobijedili bez problema - pripovijeda Dino Rađa.
Proslavljeni centar Jugoplastike i reprezentacije Hrvatske Dino Rađa bio je dio priče koju je Mirko Novosel, trener Dražena Petrovića u Ciboni i reprezentaciji, često pričao generacijama košarkaša koji su dolazili nakon Dražena Petrovića i Dina Rađe, pa je čak i ponavljao generaciji za generacijom.
Novosel bi naime u svakoj generaciji hrvatske košarke pronašao jednog beka i jednog centra, po svojoj staroj teoriji velikih i malih po kojoj su u njegovim momčadima sobe dijelili uvijek po jedan visoki i jedan niži košarkaš, te bi im uporno govorio: "Vas dvojica morate igrati kao Dražen i Rađa". Mirko Novosel bio je ključni čovjek prilikom prelaska Dražena Petrovića iz Šibenke u Cibonu, ali i iz Cibone u Real Madrid.
No, bez obzira na to što se Draženova karijera često križala s Mirkom Novoselom, i to u vrlo bitnim trenucima za Dražena Petrovića, ipak Mirko Novosel nije odolio nerijetko uspoređivati nove hrvatske košarkaške talente s talentom Dražena Petrovića te mu se znalo neoprezno dogoditi da izjavljuje o pojedinim hrvatskim, tada još golobradim, košarkašima: "Ovaj će biti bolji od Dražena".
Damir Klekar
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....