Dražen Dalipagić: Treneri su najveći krivci za smrt europske košarke

U vrijeme kad je on harao parketima i svake večeri bio spreman ubaciti 30 i više koševa na ovim se prostorima igrala najbolja košarka u Europi. Draženu Dalipagiću, prvom Mostarcu koji je lebdio zrakom kad su svi ostali padali, danas je 56 godina. Iza njega je košarkaška karijera koja mu je prije tri godine donijela mjesto u Kući slavnih u Springfieldu.



Tamo će mu se u rujnu pridružiti i Mirko Novosel, treći, sigurno ne i posljednji Hrvat u košarkaškom Hall of Fameu. Dalipagić je pod Mirkovim vodstvom osvojio nekoliko od 12 medalja s najvećih natjecanja - tri zlata s europskih prvenstava, jedan svjetski naslov i zlatno olimpijsko odličje s Igara 1980. u Moskvi. Kad ga pitate koja mu je medalja najdraža, u šali će reći da "mu nijedna nije draga jer ništa od njih nije mogao zaraditi". Istina je da bi igrač poput Dalipagića danas vrijedio milijune, mogao birati hoće li igrati u Europi ili u NBA ligi. Uostalom, Dalipagić je imao taj izbor i prije više od 30 godina, kad je NBA još bio zatvoren za Europljane.



Ponuda iz Bostona



- Imao sam ponudu iz Bostona. Tek sam iz Mostara stigao u Beograd, počeo se privikavati na veliki grad. Nije bilo lako donijeti odluku o odlasku. Što ako ne uspijem? Gdje bih onda bio? Ne bih mogao igrati za reprezentaciju. Profesionalci onda nisu mogli.



Dalipagić je ozbiljnu košarku počeo igrati tek sa 19 godina. Prvih je sedam sportskih godina proveo u nogometu, tamo je pokupio i nadimak koji ga i danas prati - Praja.



- Velež je onda u Mostaru bio sve. Igrao sam centarhalfa, na poziciji na kojoj je nekad igrao i Dane Prajo. Valjda smo bili slični po načinu igre pa su mi po njemu dali nadimak. U Beogradu su Prajo pretvorili u Praja i to mi je ostalo do danas.



Živio u Italiji



Iz nogometa je otišao u rukomet, dvije godine proveo u istoj momčadi s Nokom Serdarušićem. Brat ga je usmjerio prema košarci. Mostarska Lokomotiva ubrzo je postala premali klub za ubojitog strijelca. Beogradski Partizan bio je najbrži. Preko Partizana je u dvije godine bavljenja košarkom stigao do reprezentacije koja je osvojila sve što je mogla. Tada se nastupi nisu otkazivali.



- Svi su trčali u reprezentaciju. Kroz reprezentaciju smo se prodavali. Bježali smo u reprezentaciju da bismo zaradili koju kintu.



Dalipagić do 29. godine nije mogao u inozemstvo. Tek je u Italiji i madridskom Realu uspio naplatiti svoje košarkaško umijeće.



- Do 40. godine sam lupao loptu.



U Italiji je živio do 1996., kad se vratio u Srbiju. Trebao je odmor od košarke, pet godina je bio izoliran od svega. Onda se vratio kao menadžer u Atlasu, malom beogradskom klubu . Odbio je mjesto generalnog tajnika Košarkaškog saveza SCG-a. Danas je uključen u rad Stručnog savjeta, stručni je suradnik u Radničkom iz Kragujevca, a novac mu donosi predstavništvo jedne tvrtke koja je specijalizirana za proizvodnju košarkaške opreme. Ima i državnu mirovinu kao zaslužni sportaš. U Srbiji su se izborili za to.



- Dobivam tri prosječne srpske plaće, nešto više od tisuću eura.



O današnjoj košarci nema baš previsoko mišljenje. Uživa u utakmicama Eurolige. Za smrt košarke kakva se igrala nekad prstom će uperiti prema trenerima.



- Oni su uništili košarku. Slušao sam jednom razgovor dvojice trenera u kojem se jedan hvalio: 'Jesi vidio kako sam te ubio zonom.' Kažem mu: 'Hej čovječe, kako si ga ti ubio zonom? Jesi li ti bio na terenu ili igrači?' Nekad su igrači bili zvijezde, danas su to treneri. Radi se samo na taktici i u teretani, nema kreativnosti. Nitko ne smije pucati preko čovjeka. Meni nitko nikada nije zabranio takav šut.



Hrvatska iskusnija



Naravno, nisu samo treneri krivi. Krivnje ima i na igračima koji nisu spremni dodatno raditi na sebi kao što je to činila njegova generacija ili ona koja je došla poslije njih predvođena Draženom Petrovićem, Kukočem, Rađom, Divcem...



- Jednom sam bio na odmoru na Zlarinu. Dogovorio sam se naći na Baldekinu s Draženom, koji je bio 13 godina mlađi od mene. Bili smo u dvorani u osam ujutro, igrali basket i šutirali. Bili smo fanatici košarke. Nakon treninga smo ispucavali po 500 lopti. Danas ih toliko ispucaju u tjedan dana.



Prema Dalipagićevu mišljenju, srpska i hrvatska košarka danas pate od iste bolesti.



- Nema zvijezda, ekstra klasa. Sve su to dobri igrači, ali nisu ekstra. Španjolci imaju Gasola, Nijemci Nowitzkog. Takvih igrača nema kod nas. Talent je na niskoj razini. Sve što vrijedi bježi put Amerike ili Europe čim dođe prva dobra ponuda.



Kao član Stručnog savjeta u srpskom savezu upoznat je sa svom problematikom oko otkaza nastupa na Europskom prvenstvu. Nakon što su imali svjetske i europske prvake Srbi su također upali u krizu rezultata. Krahirali su na tri posljednja velika natjecanja. U skladu s tim i sa sastavom koji će otići u Španjolsku Srbi su skresali ambicije.



- Uspjehom bi tretirali plasman do 7. mjesta, što donosi kvalifikacije za Olimpijske igre.



Dakle, cilj je isti kao i Hrvatskoj.



- Tu smo negdje. Hrvati možda imaju iskusnije igrače. U Mokinoj (op. p. nadimak izbornika Zorana Slavnića) reprezentaciji iskusniji su samo Jarić i Gurović.

Dalipagić je u Španjolskoj 1986. odigrao posljednji SP u dresu Jugoslavije. Krešimir Ćosić vodio je reprezentaciju čija je glavna zvijezda bio Dražen Petrović, a Praju je zvao da mu pomogne svojim iskustvom. Jugoslavija je završila na trećem mjestu, a u košarkaškim krugovima kružila je priča da je Dalipagić odbio ući u igru na kraju utakmice jer je do tada ušao samo jednom umjesto ozlijeđenog Sunare kako bi izveo slobodna bacanja.



- Ne, Ćosi nikad ne bih mogao ništa odbiti. Previše sam ga volio... (gg)

Nisam odbio ući protiv SSSR-a

Kad govori o zlatnim generacijama košarke u bivšoj Jugoslaviji, reći će da je njegova bila talentirana, ali da je ona u kojoj su igrali Dražen Petrović, Toni Kukoč, Dino Rađa, Vlade Divac, itd. bili talentiraniji.



- Kod njih je svih 12 bilo vrhunskih. Kod nas je znalo biti onih koji su po ključu bili u reprezentaciji.



No, kod izbora najboljeg nema nikakve dileme.



- Ćoso. Krešimir Ćosić je bio najbolji svih vremena, čisti genij. Neće se takav više nikada roditi. Nije bilo važno hoće li zabiti ili dodati. S loptom je sve znao i sve je vidio. Dražen i ja smo bili košgeteri, realizatori, a Ćoso je bio sve. Kukoč mu se najviše približio. On je bio drugi Ćoso. (gg)

Ćoso je najbolji svih vremena

Za razliku od nekih zagovornika, Dražen Dalipagić nije zagovornik Jadranske lige.



- Nema tu neke velike kvalitete, a nema ni gledatelja. Kroz tu ligu se dolazi do Uleb kupa, ali to nije to. Kad bi pobjednik išao u Euroligu, onda bi liga imala smisla. Ovako, ja svrhu ne vidim. (gg)

Jadranska liga nema smisla

- Najčešće sam u kontaktu sa Zoranom Slavnićem, nađem se s Draganom Kićanovićem.



O navodnom sukobu s Kićanovićem će reći da nikad nije postojao neki ozbiljniji.



- Znalo bi biti iskrenja na treninzima, jer smo bili užasno konkurenti. Treninzi su često bili jači od utakmica koje smo igrali. To je bilo pozitivno rivalstvo. (gg)

Nisam u sukobu s Kićanovićem Dalipagić je zadržao kontakt s mnogim suigračima iz reprezentacije. Neki su prerano napustili ovaj svijet. Mirzi Delibašiću je bio na smrtnoj postelji, Kreši Ćosiću je došao na ispraćaj, Rajka Žižića je sreo par dana prije smrti.

Razgovarao Gordan Gabrovec