U subotu, nešto prije podneva, filmski redatelj i publicist Zvonimir Berković već je sjedio na svom uobičajenom mjestu u separeu kavane Dubrovnik. Točno u podne, dolazeći s ulaza u hotel iz Gajeve ulice, pridružio mu se publicist i prevoditelj Marko Grčić.
Iz istog smjera iznikao je filmski publicist i nekadašnji saborski zastupnik Ivo Škrabalo, a ubrzo se društvo povećalo za ekonomista Dražena Kalogjeru, bivšeg ministra gospodarstva u Tuđmanovoj vladi, izdavača i publicista Slavka Goldsteina, ekonomskog novinara Milana Gavrovića, pravnika Tomislava Radočaja te filmskog redatelja Antu Babaju. Najkasnije se pojavio jedan drugi ekonomist, Ante Čičin Šain, bivši guverner Narodne banke i veleposlanik u Londonu i Bruxellesu. O čemu se razgovaralo? Uglavnom o politici, počevši od komentiranja intervjua Ljube Jurčića u Globusu i nastupa Zorana Božića na OTV-u do raspravljanja u kolikoj su mjeri memoari pokojnoga generala Janka Bobetka zahvalno svjedočanstvo Haaškom tribunalu.
U najreprezentativnijoj zagrebačkoj kavani subotom okuplja svoje društvo Dušan Bilandžić, u kojem su, uz Šentiju, i politički ekonomist Rikard Štajner te sociolog Vjekoslav Mikecin. Kavanu danas podjednako posjećuju predstavnici nekadašnje komunističke vlasti, kao i tadašnja oporba.
Iako nije bilo u punom sastavu (nedostajali su politolog i pravnik Neven Šimac, Mate Meštrović, sin velikog kipara Ivana Meštrovića, njegova supruga Rumjana Sedefčeva te još poneko), društvo iz kavane Dubrovnik prolazniku je moralo djelovati impozantno, ponajprije stoga što se takva redovita okupljanja poznatih intelektualaca u Zagrebu, koji u gradskom središtu ima samo dvije reprezentativne kavane gdje se ne morate gurati laktovima s ljudima za susjednim stolom, smatraju nečim što pripada prošlosti.
Da nije Berkovića i Grčića, vjerojatno se ono subotom ne bi niti nalazilo. Njih dvojica isprva su namirivali glad za subotnjim brbljanjem ispred kafića Charlie u Gajevoj ulici, no ubrzo su shvatili da se društvo oko stola za koji oni sjednu pretvara u amorfnu skupinu u kojoj se ne zna o čemu se govori, ni tko plaća čiji račun za kavu. Pobjegli bi zatim u obližnju kavanu hotela Dubrovnik, ispričali se i vratili u Charlie. U međuvremenu su se morali suočiti s činjenicom da je njihov prijatelj Ante Babaja pretvorio kavanu hotela u svoje sjedište, a kako je on preferirao šutnju skakanju s teme na temu, potražili su novi prostor i našli ga stotinjak metara dalje, u separeu koji se nalazi s lijeve strane ulaza u glavnu kavanu, na Trgu bana Jelačića. Poslije više nisu ni odlazili u Charlie jer svi koji su ih zanimali, ionako su dolazili ovamo, pa povremeno i sam Babaja, prije nego što će se otputiti na svoje "dežurstvo" iza ugla, između jedan i dva sata poslijepodne u hotelskoj kavani. Tako je kavana Dubrovnik - u kojoj su tijekom Drugoga svjetskog rata carevali trgovci i šverceri i koja je rijetko kad imala profilirana društva poput ovog - postala poprište najdinamičnijeg zagrebačkog kavanskog intelektualnog kružoka.
Berković i Grčić dio su generacije koja je preživjela agresivno forsiranje kafića, a da nije njih vjerojatno ni nestao i ovaj, posljednji zagrebački intelektualni kružok
Berković je svjedok razdoblja u kojemu Zagreb nije oskudijevao u ugodnim kavanama. U drugoj polovici 40-ih godina prošlog stoljeća, kao student violine na Konzervatoriju u Gundulićevoj ulici (poslije Glazbenoj akademiji), sa zavišću je promatrao kako se živahni kozer Mladen Raukar i njegova supruga Stela - koji su mu po godinama bili bliski - lako uklapaju u društvo za stolom u kavani Corso, za kojim je čelno mjesto držao njegov profesor Stjepan Šulek. Danas zatvorena kavana na uglu Ilice i Gundulićeve, oblijepljena već godinama reklamnim posterima, početkom 20. stoljeća bila je najljepše zagrebačko zdanje takve vrste, ponajprije zbog uređenja u secesijskom stilu. Iako je poslije ponešto promijenila izgled, ipak je i tada kada je Šulek u njoj stolovao, bila mjesto koje se smatralo prestižnim. Za Šulekovim stolom najviše je pažnje izazivao violončelist Antonio Janigro koji je, zahvaljujući talijanskom državljanstvu, mogao putovati kamo je htio. Putovnica je tada bila nedostižna poput američke zelene karte, pa je Janigro put od Zagreba do Rima morao prepričavati detalj po detalj.
Zahvaljujući velikoj terasi koja živahno posluje od travnja do listopada, kafić Charlie, koji u interijeru jedva može primiti dvadesetak gostiju, subotom je elitno okupljalište Zagrepčana svih profila, od političara do umjetnika. Ni kad je postao predsjednik, Stjepan Mesić nije izgubio naviku dolaženja u Charlie.
Kavanski život Berkoviću je postao prijemčiviji kada je 50-ih godina počeo studirati režiju na Kazališnoj akademiji na Trgu maršala Tita. U neposrednoj blizini nalazila se Kazališna kavana koja se još desetih godina prošlog stoljeća etablirala kao okupljalište kazalištaraca, književnika i novinara. Budući da je u blizini bila ne samo Kazališna akademija nego i redakcija Narodnog lista (tada u Massarykovoj ulici, na prostoru današnje Školske knjige), kavana je osiguravala nevjerojatan protok zagrebačkih intelektualaca. Berkovića je najviše fascinirala generacijska demokratičnost: nije mogao niti zamisliti da će sjediti za stolom s bar dvostruko starijim književnikom Slavkom Kolarom i da pred njim neće imati nimalo treme. Društva u kavani (na čiji se tadašnji izgled možemo podsjetiti zahvaljujući filmu "Rondo") nisu bila stalna (Berković: "Bili smo premladi i suviše poletni da bismo se mogli ustaliti na jednom mjestu!"), osim što je legendarni novinar Ive Mihovilović imao svoj stalni stol za koji je sjedao uvijek u isto vrijeme (njegova supruga, naprotiv, radije je bila za Šulekovim stolom u Corsu).
Terasa u Bogovićevoj ulici prima svakovrsne prolaznike, međutim, podjednako je popularan i prostor u podrumu ispod glavnog nivoa puba. Subotom se u Buldogu zna okupiti gradska politička elita - Milan Bandić, Duško Ljuština, Pavle Kalinić i drugi. Zateknu se i poduzetnici poput Radeljaka Horvatinčića i Miće Carevića.
U toj je kavani skovan izraz "šiblirati", po generalu Ivanu Šiblu, direktoru Radija Zagreb, koji se nikad ne bi zadržao za istim stolom, nego bi se selio uokolo, ovisno o raspoloženju i zanimljivosti društva. To se promijenilo kada je prešao u Gradsku kavanu na tadašnjem Trgu Republike (danas jedinu zagrebačku kavanu koja udovoljava standarde europskih kavana). Razlog prelasku vjerojatno je bila neposredna blizina Gradskog podruma, tada vrlo elitnog, ali i popularnog zagrebačkog restorana u kojem se znalo sjediti od poslijepodneva do ponoći (akademik Dušan Bilandžić, koji u Gradskoj kavani danas stoluje s novinarom, leksikografom i prevoditeljem Josipom Šentijom, i sa svojim kružokom jedini konkurira onome u kavani Dubrovnik, sjeća se da ga je 1969., kao friško izabranog člana Izvršnog komiteta CK, tamo pozvao Miroslav Krleža i pet sati propitivao o svemu i svačemu). Poslije Karađorđeva Šiblov stol u Gradskoj kavani postao je glavno okupljalište opozicije: sam Šibl, lišen svih funkcija, bio je politički izopćenik, kao i njegovi mlađi kolege u kavani - Mika Tripalo, Đuro Despot, Antun Vujić, Jurica Malčić i Goran Grubišić.
Na terasi ispred kina Europa, također ovisno o vremenu, ponekad se okupi elitno društvo. Kavana na otvorenom zna privući profesore s Filozofskog fakulteta, Fakulteta političkih nauka i lijeve intelektualce, od Rade Kalanja, Hotimira Burgera, Renea Lovrenčića, Radulea Kneževića i Slavena Ravlića do Vjerana Zuppe, Ivana Prpića i Drage Roksandića.
Nepoćudnost Šiblova stola bila je glavni povod za pretpostavku da su zagrebačke kavane 70-ih godina podvrgnute namjernom "urbicidu". Ugledni arhitekt Vjenceslav Richter dobio je zadatak preurediti kavanu Corso i Kazališnu kavanu, no napravio je to tako da je izazvao javnu sablazan. Kazališnu kavanu (koju su sad svi zvali Kavkaz) pretvorio je u niz separea. Corso je još drastičnije unakažen, pretvoren je u spoj pizzerije, kafića i kavane, iznimno odbojan nekadašnjim stalnim gostima.
Jesu li motivi za preuređenje kavana bili politički (onemogućiti da se opozicija sastaje na javnim mjestima) ili je u pitanju bila tada sve prisutnija težnja za urbanim modernizmom? Bit će da je posrijedi ipak ovo drugo. Glavna žrtva preuređenja zagrebačkih kavana bio je tzv. filmski stol u Corsu kojem je "predsjedavao" pokojni filmski kritičar Vladimir Vuković.
Pješačka zona u Preradovićevoj ulici, između Cvjetnog trga i Massarykove ulice, tako je krcata kafićima, da je ponekad teško raspoznati gdje prestaje jedan, a počinje drugi. PIF je uz samu Massarykovu i privukao je goste zahvaljujući dobroj kavi. Dakako, adut je i to što sjedite pred stotinama prolaznika.
Poput Šibla, i on je bio na ledu zato što je uređivao Hrvatski tjednik: no dok su za Šiblovim stolom uvijek bila bar dva-tri policijska doušnika, njih kod "Vladeka" nije trebalo. Šaroliko društvo redatelja, glumaca i kritičara - u kojem su dominirali filmski teoretičar Ante Peterlić te redatelji Krsto Papić, Nikola Babić, Branko Ivanda i Zoran Tadić - znalo je raspravljati i o politici, međutim prepirke je li Elia Kazan precijenjeni umjetnik ili nije natjerale bi svakog kontrolora potajno snimljenih vrpci (kakav je kapetan STASI-ja Gerd Wiesler u ovogodišnjem oskarovcu "Život drugih") da zadrijema. Izbačen iz Corsa, Vladekov stol preselio se u kavanu na vrhu Nebodera pokraj Trga Republike da bi naposljetku završio u Gradskoj kavani, u doba kada se Šiblov stol već inercijom raspao.
Nekad najpopularnija zagrebačka kavana ne može živjeti ni na staroj slavi, jer u njoj ponekad nema nikoga koga biste mogli svrstati među intelektualce ili javne osobe. Separea više nema, današnje je preuređenje podnošljivije, ali i bezličnije od prethodnoga, a usluga je slabašna. Ondje ponekad navrate političar Milovan Šibl, bivši direktor Croatia osiguranja Suad Rizvanbegović i slikar Antun Mateš.
Puno više od političke zavjere zagrebačkim kavanama naudio je modernizam. Kada je potkraj 50-ih preuređena kavana Splendid na Zrinjevcu (današnji Lenuci), Zagreb se prvi put suočio s temeljnim problemom - piti kavu stojeći ili sjedeći. U Splendid, koji je uz stakleni izlog natisnuo pultove sa stajaćim mjestima, nagrnula je studentska publika (o tome svjedoči komedija Branka Bauera "Martin u oblacima"), oduševljena espresso kavom i talijanskim frappeima. Bio je to tek početak.
U drugoj polovici 60-ih kontroverzni kolumnist Igor Mandić preporučivao je stajanje nasuprot sjedenju, kafići su postupno potiskivali kavane, a vrhunac su doživjeli potkraj 70-ih na tzv. duhanskom putu (duhan je bio metafora za marihuanu) koji je počinjao s Malim Kavkazom pokraj "velikog" Kavkaza, nastavljao se Zvečkom i završavao u kafiću Blato na uglu Massarykove i Gundulićeve ulice. Mlada generacija toga razdoblja jednoglasno se opredijelila za kulturu stajanja, međutim zanimljivo je da su mladi rockeri, uspješni prvaci novog vala, završavali u Kavkazu kada su htjeli uživati u blagodatima prave kavane. Bilo je neobično u jednom separeu vidjeti Juru Stublića ili Jasenka Houru, a do njih Šulekovo društvo.
Boško Petrović u svojem klubu ne privlači samo glazbenike. Tijekom dana, osobito subotom, u podrumu kavane u Ulici Nikole Tesle ima veterana nekadašnje Zvečke (Dražen Vrdoljak), a mjesto je radnim danima omiljeno mlađim kulturnjacima svih profila koji ondje obave kratke poslovne sastanke ili 'neobavezu' kavu s prijateljima.
Berković i Grčić dio su generacije koja je preživjela agresivno forsiranje kafića i stajanja za šankom, pa je njihov kružok fenomen vrijedan poštovanja. Možda su intelektualci i umjetnici 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća imali puno izraženiju potrebu za druženjem na javnim mjestima? A možda ovima današnjima takvu priliku nitko niti ne nudi.
Kavana izvan najužeg gradskog središta najčešće teško opstaje, osobito ako su u pitanju ćudljiva književnička, novinarska i glumačka društva. Limb u Plitvičkoj ulici, pokraj Elektrotehničkog fakulteta i na putu prema Filozofskom fakultetu, može se podičiti stablom oko kojeg je napravljen prednji dio kafića.
Marko Grčić
- publicist, prevoditelj, dugogodišnji urednik i redaktor Starta i Globusa
Zvonimir Berković
- filmski redatelj, scenarist, publicist i glazbeni kritičar
Ivo Škrabalo
- povjesničar filma, političar i zastupnik Sabora u dva mandata
Tomislav Radočaj
- pravnik u autorskoj agenciji
Dražen Kalogjera
- ekonomist, bivši ministar gospodarstva u Tuđmanovoj vladi
Slavko Goldstein
- nakladnik, povjesničar, publicist, filmski scenarist i redatelj
Milan Gavrović
- neovisni ekonomski analitičar i nekadašnji kolumnist Ferala
Ante Babaja
- filmski redatelj i scenarist, autor autobiografskog dokumentarca 'Dobro jutro' (2007.)
Ante Čičin Šain
- bivši guverner Narodne banke, veleposlanik u Londonu i Bruxellesu
Neven Šimac
- politolog i pravnik, konzultant francuske vlade za europske integracije zemalja kandidatkinja EU
Mate Meštrović
- sin Ivana Meštrovića, bivši predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i veleposlanik u Bugarskoj
Rumjana Sedefčeva Meštrović
- supruga Mate Meštrovića
Nenad Polimac
Iz istog smjera iznikao je filmski publicist i nekadašnji saborski zastupnik Ivo Škrabalo, a ubrzo se društvo povećalo za ekonomista Dražena Kalogjeru, bivšeg ministra gospodarstva u Tuđmanovoj vladi, izdavača i publicista Slavka Goldsteina, ekonomskog novinara Milana Gavrovića, pravnika Tomislava Radočaja te filmskog redatelja Antu Babaju. Najkasnije se pojavio jedan drugi ekonomist, Ante Čičin Šain, bivši guverner Narodne banke i veleposlanik u Londonu i Bruxellesu. O čemu se razgovaralo? Uglavnom o politici, počevši od komentiranja intervjua Ljube Jurčića u Globusu i nastupa Zorana Božića na OTV-u do raspravljanja u kolikoj su mjeri memoari pokojnoga generala Janka Bobetka zahvalno svjedočanstvo Haaškom tribunalu.
U najreprezentativnijoj zagrebačkoj kavani subotom okuplja svoje društvo Dušan Bilandžić, u kojem su, uz Šentiju, i politički ekonomist Rikard Štajner te sociolog Vjekoslav Mikecin. Kavanu danas podjednako posjećuju predstavnici nekadašnje komunističke vlasti, kao i tadašnja oporba.
|
Gradska kavana
|
|
Iako nije bilo u punom sastavu (nedostajali su politolog i pravnik Neven Šimac, Mate Meštrović, sin velikog kipara Ivana Meštrovića, njegova supruga Rumjana Sedefčeva te još poneko), društvo iz kavane Dubrovnik prolazniku je moralo djelovati impozantno, ponajprije stoga što se takva redovita okupljanja poznatih intelektualaca u Zagrebu, koji u gradskom središtu ima samo dvije reprezentativne kavane gdje se ne morate gurati laktovima s ljudima za susjednim stolom, smatraju nečim što pripada prošlosti.
Da nije Berkovića i Grčića, vjerojatno se ono subotom ne bi niti nalazilo. Njih dvojica isprva su namirivali glad za subotnjim brbljanjem ispred kafića Charlie u Gajevoj ulici, no ubrzo su shvatili da se društvo oko stola za koji oni sjednu pretvara u amorfnu skupinu u kojoj se ne zna o čemu se govori, ni tko plaća čiji račun za kavu. Pobjegli bi zatim u obližnju kavanu hotela Dubrovnik, ispričali se i vratili u Charlie. U međuvremenu su se morali suočiti s činjenicom da je njihov prijatelj Ante Babaja pretvorio kavanu hotela u svoje sjedište, a kako je on preferirao šutnju skakanju s teme na temu, potražili su novi prostor i našli ga stotinjak metara dalje, u separeu koji se nalazi s lijeve strane ulaza u glavnu kavanu, na Trgu bana Jelačića. Poslije više nisu ni odlazili u Charlie jer svi koji su ih zanimali, ionako su dolazili ovamo, pa povremeno i sam Babaja, prije nego što će se otputiti na svoje "dežurstvo" iza ugla, između jedan i dva sata poslijepodne u hotelskoj kavani. Tako je kavana Dubrovnik - u kojoj su tijekom Drugoga svjetskog rata carevali trgovci i šverceri i koja je rijetko kad imala profilirana društva poput ovog - postala poprište najdinamičnijeg zagrebačkog kavanskog intelektualnog kružoka.
|
Zahvaljujući velikoj terasi koja živahno posluje od travnja do listopada, kafić Charlie, koji u interijeru jedva može primiti dvadesetak gostiju, subotom je elitno okupljalište Zagrepčana svih profila, od političara do umjetnika. Ni kad je postao predsjednik, Stjepan Mesić nije izgubio naviku dolaženja u Charlie.
|
Kafić Charlie
|
|
Kavanski život Berkoviću je postao prijemčiviji kada je 50-ih godina počeo studirati režiju na Kazališnoj akademiji na Trgu maršala Tita. U neposrednoj blizini nalazila se Kazališna kavana koja se još desetih godina prošlog stoljeća etablirala kao okupljalište kazalištaraca, književnika i novinara. Budući da je u blizini bila ne samo Kazališna akademija nego i redakcija Narodnog lista (tada u Massarykovoj ulici, na prostoru današnje Školske knjige), kavana je osiguravala nevjerojatan protok zagrebačkih intelektualaca. Berkovića je najviše fascinirala generacijska demokratičnost: nije mogao niti zamisliti da će sjediti za stolom s bar dvostruko starijim književnikom Slavkom Kolarom i da pred njim neće imati nimalo treme. Društva u kavani (na čiji se tadašnji izgled možemo podsjetiti zahvaljujući filmu "Rondo") nisu bila stalna (Berković: "Bili smo premladi i suviše poletni da bismo se mogli ustaliti na jednom mjestu!"), osim što je legendarni novinar Ive Mihovilović imao svoj stalni stol za koji je sjedao uvijek u isto vrijeme (njegova supruga, naprotiv, radije je bila za Šulekovim stolom u Corsu).
Terasa u Bogovićevoj ulici prima svakovrsne prolaznike, međutim, podjednako je popularan i prostor u podrumu ispod glavnog nivoa puba. Subotom se u Buldogu zna okupiti gradska politička elita - Milan Bandić, Duško Ljuština, Pavle Kalinić i drugi. Zateknu se i poduzetnici poput Radeljaka Horvatinčića i Miće Carevića.
 |
Pub Buldog
|
U toj je kavani skovan izraz "šiblirati", po generalu Ivanu Šiblu, direktoru Radija Zagreb, koji se nikad ne bi zadržao za istim stolom, nego bi se selio uokolo, ovisno o raspoloženju i zanimljivosti društva. To se promijenilo kada je prešao u Gradsku kavanu na tadašnjem Trgu Republike (danas jedinu zagrebačku kavanu koja udovoljava standarde europskih kavana). Razlog prelasku vjerojatno je bila neposredna blizina Gradskog podruma, tada vrlo elitnog, ali i popularnog zagrebačkog restorana u kojem se znalo sjediti od poslijepodneva do ponoći (akademik Dušan Bilandžić, koji u Gradskoj kavani danas stoluje s novinarom, leksikografom i prevoditeljem Josipom Šentijom, i sa svojim kružokom jedini konkurira onome u kavani Dubrovnik, sjeća se da ga je 1969., kao friško izabranog člana Izvršnog komiteta CK, tamo pozvao Miroslav Krleža i pet sati propitivao o svemu i svačemu). Poslije Karađorđeva Šiblov stol u Gradskoj kavani postao je glavno okupljalište opozicije: sam Šibl, lišen svih funkcija, bio je politički izopćenik, kao i njegovi mlađi kolege u kavani - Mika Tripalo, Đuro Despot, Antun Vujić, Jurica Malčić i Goran Grubišić.
Na terasi ispred kina Europa, također ovisno o vremenu, ponekad se okupi elitno društvo. Kavana na otvorenom zna privući profesore s Filozofskog fakulteta, Fakulteta političkih nauka i lijeve intelektualce, od Rade Kalanja, Hotimira Burgera, Renea Lovrenčića, Radulea Kneževića i Slavena Ravlića do Vjerana Zuppe, Ivana Prpića i Drage Roksandića.
|
Kino Europa
|
 |
Nepoćudnost Šiblova stola bila je glavni povod za pretpostavku da su zagrebačke kavane 70-ih godina podvrgnute namjernom "urbicidu". Ugledni arhitekt Vjenceslav Richter dobio je zadatak preurediti kavanu Corso i Kazališnu kavanu, no napravio je to tako da je izazvao javnu sablazan. Kazališnu kavanu (koju su sad svi zvali Kavkaz) pretvorio je u niz separea. Corso je još drastičnije unakažen, pretvoren je u spoj pizzerije, kafića i kavane, iznimno odbojan nekadašnjim stalnim gostima.
Jesu li motivi za preuređenje kavana bili politički (onemogućiti da se opozicija sastaje na javnim mjestima) ili je u pitanju bila tada sve prisutnija težnja za urbanim modernizmom? Bit će da je posrijedi ipak ovo drugo. Glavna žrtva preuređenja zagrebačkih kavana bio je tzv. filmski stol u Corsu kojem je "predsjedavao" pokojni filmski kritičar Vladimir Vuković.
Pješačka zona u Preradovićevoj ulici, između Cvjetnog trga i Massarykove ulice, tako je krcata kafićima, da je ponekad teško raspoznati gdje prestaje jedan, a počinje drugi. PIF je uz samu Massarykovu i privukao je goste zahvaljujući dobroj kavi. Dakako, adut je i to što sjedite pred stotinama prolaznika.
 |
PIF
|
Poput Šibla, i on je bio na ledu zato što je uređivao Hrvatski tjednik: no dok su za Šiblovim stolom uvijek bila bar dva-tri policijska doušnika, njih kod "Vladeka" nije trebalo. Šaroliko društvo redatelja, glumaca i kritičara - u kojem su dominirali filmski teoretičar Ante Peterlić te redatelji Krsto Papić, Nikola Babić, Branko Ivanda i Zoran Tadić - znalo je raspravljati i o politici, međutim prepirke je li Elia Kazan precijenjeni umjetnik ili nije natjerale bi svakog kontrolora potajno snimljenih vrpci (kakav je kapetan STASI-ja Gerd Wiesler u ovogodišnjem oskarovcu "Život drugih") da zadrijema. Izbačen iz Corsa, Vladekov stol preselio se u kavanu na vrhu Nebodera pokraj Trga Republike da bi naposljetku završio u Gradskoj kavani, u doba kada se Šiblov stol već inercijom raspao.
Nekad najpopularnija zagrebačka kavana ne može živjeti ni na staroj slavi, jer u njoj ponekad nema nikoga koga biste mogli svrstati među intelektualce ili javne osobe. Separea više nema, današnje je preuređenje podnošljivije, ali i bezličnije od prethodnoga, a usluga je slabašna. Ondje ponekad navrate političar Milovan Šibl, bivši direktor Croatia osiguranja Suad Rizvanbegović i slikar Antun Mateš.
|
Kavkaz
|
Puno više od političke zavjere zagrebačkim kavanama naudio je modernizam. Kada je potkraj 50-ih preuređena kavana Splendid na Zrinjevcu (današnji Lenuci), Zagreb se prvi put suočio s temeljnim problemom - piti kavu stojeći ili sjedeći. U Splendid, koji je uz stakleni izlog natisnuo pultove sa stajaćim mjestima, nagrnula je studentska publika (o tome svjedoči komedija Branka Bauera "Martin u oblacima"), oduševljena espresso kavom i talijanskim frappeima. Bio je to tek početak.
U drugoj polovici 60-ih kontroverzni kolumnist Igor Mandić preporučivao je stajanje nasuprot sjedenju, kafići su postupno potiskivali kavane, a vrhunac su doživjeli potkraj 70-ih na tzv. duhanskom putu (duhan je bio metafora za marihuanu) koji je počinjao s Malim Kavkazom pokraj "velikog" Kavkaza, nastavljao se Zvečkom i završavao u kafiću Blato na uglu Massarykove i Gundulićeve ulice. Mlada generacija toga razdoblja jednoglasno se opredijelila za kulturu stajanja, međutim zanimljivo je da su mladi rockeri, uspješni prvaci novog vala, završavali u Kavkazu kada su htjeli uživati u blagodatima prave kavane. Bilo je neobično u jednom separeu vidjeti Juru Stublića ili Jasenka Houru, a do njih Šulekovo društvo.
Boško Petrović u svojem klubu ne privlači samo glazbenike. Tijekom dana, osobito subotom, u podrumu kavane u Ulici Nikole Tesle ima veterana nekadašnje Zvečke (Dražen Vrdoljak), a mjesto je radnim danima omiljeno mlađim kulturnjacima svih profila koji ondje obave kratke poslovne sastanke ili 'neobavezu' kavu s prijateljima.
|
BP Club
|
|
Berković i Grčić dio su generacije koja je preživjela agresivno forsiranje kafića i stajanja za šankom, pa je njihov kružok fenomen vrijedan poštovanja. Možda su intelektualci i umjetnici 50-ih i 60-ih godina prošlog stoljeća imali puno izraženiju potrebu za druženjem na javnim mjestima? A možda ovima današnjima takvu priliku nitko niti ne nudi.
Kavana izvan najužeg gradskog središta najčešće teško opstaje, osobito ako su u pitanju ćudljiva književnička, novinarska i glumačka društva. Limb u Plitvičkoj ulici, pokraj Elektrotehničkog fakulteta i na putu prema Filozofskom fakultetu, može se podičiti stablom oko kojeg je napravljen prednji dio kafića.
|
Booksa i Limb
|
Marko Grčić
- publicist, prevoditelj, dugogodišnji urednik i redaktor Starta i Globusa
Zvonimir Berković
- filmski redatelj, scenarist, publicist i glazbeni kritičar
Ivo Škrabalo
- povjesničar filma, političar i zastupnik Sabora u dva mandata
Tomislav Radočaj
- pravnik u autorskoj agenciji
Dražen Kalogjera
- ekonomist, bivši ministar gospodarstva u Tuđmanovoj vladi
Slavko Goldstein
- nakladnik, povjesničar, publicist, filmski scenarist i redatelj
Milan Gavrović
- neovisni ekonomski analitičar i nekadašnji kolumnist Ferala
Ante Babaja
- filmski redatelj i scenarist, autor autobiografskog dokumentarca 'Dobro jutro' (2007.)
Ante Čičin Šain
- bivši guverner Narodne banke, veleposlanik u Londonu i Bruxellesu
Neven Šimac
- politolog i pravnik, konzultant francuske vlade za europske integracije zemalja kandidatkinja EU
Mate Meštrović
- sin Ivana Meštrovića, bivši predsjednik Hrvatskog narodnog vijeća i veleposlanik u Bugarskoj
Rumjana Sedefčeva Meštrović
- supruga Mate Meštrovića
|
Tko je tko u društvu iz Dubrovnika
|
Nenad Polimac
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....