Dušni dan je u Katoličkoj crkvi posvećen mrtvima i bilježi se odmah nakon Svih svetih, nekad svetkovine svih kršćanskih pokojnika, a onda svetaca bez posebna spomendana. U različitim krajevima ima druge nazive: u sjevernoj čakavštini to je Seh duš dan, kako se zove potresna Nazorova pjesma koju je kongenijalno uglazbio Matetić Ronjgov, u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj to je Dan mrtvih. On je na neki način najstariji vjerski blagdan. U pradavna doba su ljudi zakapali ili drugačije sahranjivali svoje pokojnike na određen, obredan način: ili štujući lubanju, ili polažući mrtvaca u fetalni položaj, ili sjedeći usred tumulusa itd. Čak je i neandertalski pračovjek znao sahranjivati svoje mrtve na opetovan, dakle obredan način. To svjedoči da je htio time nešto postići te da nije vidio smrt samo kao završetak života, nego (i) kao kariku u ciklusu. Da je, suočen sa smrću, našao vjeru. “Dušni” je u čakavskome hrvatskome pridjev izveden iz imenice “duša”, praslavenski “*dušŕ”, indoeovropski “*dhous-ja”, izvedenica iz imenice “duh”, praslavenski “dűh'” (dah, usp. “duhnuti”), indoevropski “*dhous-o-s” (zrak, usporedi litavski: “daűsos”). Duh je, etimološki, titraj zraka, otpuh (u latinskome “spiritus”, u grčkome “pneúma”). Duša je, dakle, svojstvo onoga što diše, pa napušta tijelo kada ono definitivno izdahne; u latinskome ona je “anima”, svojstvo onoga što se miče, u grčkome “psyhé”, iz indoevropske osnove “*bhes-” (puhati). U hebrejskome “duša” je “néfeš”, svojstvo krvi koja kola (u Genezi, Levitiku i Deuteronomionu), ali ju je novozavjetna terminologija povezala s Duhom Svetim. Kršćani su odmah vjerovali u uskrsnuće tijela, a tek kasnije su počeli vjerovati u neumrlost duše, iako se ona spominje već u Knjizi mudrosti.