Edgar Degas rođen je 19. 7. 1934. u bogatoj pariškoj bankarskoj obitelji. Njegov otac Auguste de Gas, vodio je ispostavu napuljske banke koja je bila u vlasništvu obitelji, a idilu njegova udobna djetinjstva zasjenila je tek majčina smrt 1847. tako da su ga uglavnom odgajali djed i baka. Kraće vrijeme studira pravo, no 1955. upisuje studij slikarstva i kiparstva na Ecole des Beaux-Arts . Iste godine susreće Ingresa koji mu prenosi sudbonosni poučak: "Crtaj linije... što više linija, bilo iz glave bilo iz prirode" a Ingresova i Delacroixova djela mogao je temeljito proučavati na glavnim retrospektivnim izložbama svjetske izložbe u Parizu 1855.
Upravo je metodičnost ključna Degasova odlika koja mu je u konačnici omogućila "majstorstvo stvaranja kompozicija koje ne izgledaju kao kompozicije" (Max Liebermann, 1899., u jednoj od prvih studija o Degasovu stvaralaštvu).
Sjajno obrazovan i elokventan, i sam Degas će objasniti svoje stvaralačke principe: "Nijedna umjetnost ne može biti manje spontana od moje. Inspiracija, spontanost i temperament meni nisu znani. Slikar mora slikati isti predmet deset puta, pa čak i više od stotinu puta.
U umjetnosti ništa ne bi trebalo biti nalik slučaju, čak ni pokret." Konkretno do 1860., Degas je izradio više od sedam stotina kopija po starim majstorima. Kao kopist bio je u Louvreu registriran od 1853., a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Manetom seže od susreta pri zajedničkom kopiranju Velzsqueza u Louvreu. Kao što to pokazuje mladenačka slika "Spartanske djevojke izazivaju mladiće" (1860.-18622.), Degas je bio sklon i pristupu povijesnom slikarstvu na način Puvis de Chavannesa, a jedan od miljenika budućeg člana impresionističke družine bio je i Giotto. No zbog svoje uzorne intelektualne spreme i poznanstava s brojnim istaknutim umjetnicima i teoretičarima snage Maneta i Baudelairea, Degas je prihvatio neizbježnu smrt grande peinture (velikog slikarstva) koju je kritičar Castagnary objasnio na sljedeći način.
"Malo-pomalo, religiozna i povijesna ili herojska umjetnost svedene su na razinu teokracije i monarhije. Iščezle su društvene strukture koje su to podupirale."
Prizori konjskih utrka postali su, uz plesačice i kupačice, omiljeni motivi, pa i najpoznatija djela
Tijekom Francusko-pruskog rata 1870. Degas služi u topništvu pod zapovjedništvom svoga starog školskog druga Henrija Rouarta, u vrijeme Pariške komune živi u Ménil-Hubertu, a 1872. putuje u London i New Orleans gdje se njegovi rođaci bave trgovinom pamuka. Nakon povratka u Pariz zahvaljujući prijateljstvu s Manetom, Degas se je uključio u umjetnički kružok koji se sastajao u Café Guerboisu. Manet je bio središnja ličnost te neformalne umjetničke udruge koju su činili pisac Zacharie Astruc, slikari Antoine Guillemet i Philippe Burty, a povremeno su im se pridruživali Alphonse Legros, J. M. Whistler, Camille Pissarro i Edmond Duranty. Cijela skupina bila je bliska Baudelaireovu konceptu modernosti po kojem je uloga suvremenog umjetnika iznalaženje i predstavljanje "heroizma suvremenog života", što će u konačnici Degasa dovesti do spoznaje kako "umjetnik slika samo ono što je na njega ostavilo dojam, dakle ono što je potrebno". Iz takvih druženja proizaći će "Société anonyme" koja će organizirati neovisne slikarske izložbe bez žiriranja kao protutežu oficijelnom Salonu.
U travnju 1874. prva izložba te udruge otvorena je na Boulevard des Capucines, a kritičar satiričnog magazina Charivari Louis Leroy prokazao je Claudea Moneta kao impresionista, što će postati zajednički naziv novog slikarskog pokreta.
Iako i na riječima i na platnu različit od (većine) svojih kolega impresionista, Degas vrlo ekstenzivno izlaže na impresionističkim izložbama; nakon deset slika na nastupnoj izložbi, na drugoj 24 a na trećoj 25 slika. Degas uspostavlja dobar odnos s trgovcem Durandom-Ruelom koji mu uspijeva naći krug stalnih kupaca poput Jeana-Baptistea Faurea, Henrija Rouarta i Henryja Hilla, a 1878. Musée des Beaux-Arts iz Paua za 2000 franaka otkupljuje Degasovu sliku "Ured za trgovinu pamuka" pa to postaje njegovo prvo djelo izloženo u muzeju.
Uz portrete, Degas koji se u međuvremenu zainteresirao i za fotografiju (primjerice 1874. razgledao je Nadarove fotografije konjskih trka) počinje crtati i slikati kavanske pjevačice, plesačice i prizore konjskih trka što će postati, uz aktove kupačica, ne samo njegovi omiljeni motivi nego i njegova najpoznatija djela. Degas će u rijetkim napadima autoironije nazvati plesačice "mojom robom za prodaju", pa će bankrot svoje obitelji dočekati kao slikar vrhunske reputacije i vrlo solidnih prihoda, što će mu omogućiti da ni u jednom trenutku svoje slikarske karijere ne bude prisiljen na kompromise uslijed izvanumjetničkih pritisaka.
Iako je vodio vrlo aktivan društveni život, Degas nikada nije osnovao obitelj i važio je za prznicu neugodno duga i oštra jezika. Pri kraju života nezgodna narav udružila se s rastućim zdravstvenim problemima pa je posljednja dva desetljeća otežano ili čak nikako crtao i slikao zbog izrazitog slabljenja vida. U tom smislu su neki povjesničari umjetnosti bili spremni tumačiti i stotinu i pedeset malih kipova od voska, gline i kita pronađenih u atelijeru nakon umjetnikove smrti. Uglavnom su prikazivali plesačice i trkaće konje, a tek je manji dio tih kipova mogao biti odliven u bronci. Poput sačuvanih nizova skica i pripremnih crteža, i ovi su modeli pokazivali u kolikoj je mjeri Degas pomno i sustavno pripremao svoja ostvarenja većih dimenzija.
Samotnjačka smrt
Kavanske plesačice i pjevačice, te aktovi kupačica bile su omiljene slikarske teme Edgara Degasa
Uz već spomenutu ispomoć fotografske kamere (u njegovoj zaostavštini sačuvan je zajednički fotografski portret slikara Renoira i pjesnika Malarméa), Degas je u skladu s tada vladajućim ukusom proučavao i japanske gravure tako da je njegova manira smjelih kompozicijskih rakursa, asimetrične kompozicija i gigantiziranja prednjeg plana u podjednakoj mjeri izvedenica iskustva upotrebe mehaničkog oka fotografske kamere, kao i sustavnog proučavanja kompozicijskih shema japanskih gravura. Degas je također kombinirao monotipiju i pastele, a razni vidovi pastela postali su jedan od njegovih omiljenih i najučestalijih likovnih tehnika, iako su i tada crteži i pasteli bili slabije cijenjeni od ulja na platnu.
Raspravljajući o likovnom stvaralaštvu, Degas je radije rabio termin "stanje oka" nego literarno poimanje o stanju duše. Nakon brojnih eksperimenata s gubljenjem obrisne linije, Degas će ustvrditi. "Linija nije oblik; ona je način na koji se vidi oblik".
Nakon što je u visokoj starosti doživio samotnjačku smrt 27. 9. 1917., Degas je ostavio uputu kako se na njegovu sprovodu smije izreći samo jedna rečenica. "Jako je volio crtanje!"
Darko Glavan
Upravo je metodičnost ključna Degasova odlika koja mu je u konačnici omogućila "majstorstvo stvaranja kompozicija koje ne izgledaju kao kompozicije" (Max Liebermann, 1899., u jednoj od prvih studija o Degasovu stvaralaštvu).
Sjajno obrazovan i elokventan, i sam Degas će objasniti svoje stvaralačke principe: "Nijedna umjetnost ne može biti manje spontana od moje. Inspiracija, spontanost i temperament meni nisu znani. Slikar mora slikati isti predmet deset puta, pa čak i više od stotinu puta.
U umjetnosti ništa ne bi trebalo biti nalik slučaju, čak ni pokret." Konkretno do 1860., Degas je izradio više od sedam stotina kopija po starim majstorima. Kao kopist bio je u Louvreu registriran od 1853., a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Manetom seže od susreta pri zajedničkom kopiranju Velzsqueza u Louvreu. Kao što to pokazuje mladenačka slika "Spartanske djevojke izazivaju mladiće" (1860.-18622.), Degas je bio sklon i pristupu povijesnom slikarstvu na način Puvis de Chavannesa, a jedan od miljenika budućeg člana impresionističke družine bio je i Giotto. No zbog svoje uzorne intelektualne spreme i poznanstava s brojnim istaknutim umjetnicima i teoretičarima snage Maneta i Baudelairea, Degas je prihvatio neizbježnu smrt grande peinture (velikog slikarstva) koju je kritičar Castagnary objasnio na sljedeći način.
"Malo-pomalo, religiozna i povijesna ili herojska umjetnost svedene su na razinu teokracije i monarhije. Iščezle su društvene strukture koje su to podupirale."
Prizori konjskih utrka postali su, uz plesačice i kupačice, omiljeni motivi, pa i najpoznatija djela
|
U travnju 1874. prva izložba te udruge otvorena je na Boulevard des Capucines, a kritičar satiričnog magazina Charivari Louis Leroy prokazao je Claudea Moneta kao impresionista, što će postati zajednički naziv novog slikarskog pokreta.
Iako i na riječima i na platnu različit od (većine) svojih kolega impresionista, Degas vrlo ekstenzivno izlaže na impresionističkim izložbama; nakon deset slika na nastupnoj izložbi, na drugoj 24 a na trećoj 25 slika. Degas uspostavlja dobar odnos s trgovcem Durandom-Ruelom koji mu uspijeva naći krug stalnih kupaca poput Jeana-Baptistea Faurea, Henrija Rouarta i Henryja Hilla, a 1878. Musée des Beaux-Arts iz Paua za 2000 franaka otkupljuje Degasovu sliku "Ured za trgovinu pamuka" pa to postaje njegovo prvo djelo izloženo u muzeju.
Uz portrete, Degas koji se u međuvremenu zainteresirao i za fotografiju (primjerice 1874. razgledao je Nadarove fotografije konjskih trka) počinje crtati i slikati kavanske pjevačice, plesačice i prizore konjskih trka što će postati, uz aktove kupačica, ne samo njegovi omiljeni motivi nego i njegova najpoznatija djela. Degas će u rijetkim napadima autoironije nazvati plesačice "mojom robom za prodaju", pa će bankrot svoje obitelji dočekati kao slikar vrhunske reputacije i vrlo solidnih prihoda, što će mu omogućiti da ni u jednom trenutku svoje slikarske karijere ne bude prisiljen na kompromise uslijed izvanumjetničkih pritisaka.
Iako je vodio vrlo aktivan društveni život, Degas nikada nije osnovao obitelj i važio je za prznicu neugodno duga i oštra jezika. Pri kraju života nezgodna narav udružila se s rastućim zdravstvenim problemima pa je posljednja dva desetljeća otežano ili čak nikako crtao i slikao zbog izrazitog slabljenja vida. U tom smislu su neki povjesničari umjetnosti bili spremni tumačiti i stotinu i pedeset malih kipova od voska, gline i kita pronađenih u atelijeru nakon umjetnikove smrti. Uglavnom su prikazivali plesačice i trkaće konje, a tek je manji dio tih kipova mogao biti odliven u bronci. Poput sačuvanih nizova skica i pripremnih crteža, i ovi su modeli pokazivali u kolikoj je mjeri Degas pomno i sustavno pripremao svoja ostvarenja većih dimenzija.
Samotnjačka smrt
Kavanske plesačice i pjevačice, te aktovi kupačica bile su omiljene slikarske teme Edgara Degasa
|
Raspravljajući o likovnom stvaralaštvu, Degas je radije rabio termin "stanje oka" nego literarno poimanje o stanju duše. Nakon brojnih eksperimenata s gubljenjem obrisne linije, Degas će ustvrditi. "Linija nije oblik; ona je način na koji se vidi oblik".
Nakon što je u visokoj starosti doživio samotnjačku smrt 27. 9. 1917., Degas je ostavio uputu kako se na njegovu sprovodu smije izreći samo jedna rečenica. "Jako je volio crtanje!"
| Raspravljajući o likovnom stvaralaštvu, Edgar Degas je radije rabio termin 'stanje oka' nego literarno poimanje o stanju duše. Nakon eksperimenata s gubljenjem obrisne linije, Degas je ustvrdio: 'Linija nije oblik; ona je način na koji se vidi oblik' |
Darko Glavan
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....