Wikipedija, web enciklopedija koju stvaraju čitatelji, katkad fascinira. U njezinu engleskom izdanju, u opširnom i temeljitom članku o nogometašu Eduardu Alvesu da Silvi, unesen je podatak da je dao tri gola za Hrvatsku na gostovanju kod Izraela samo dva sata nakon završetka utakmice. Eduardo je u srijedu definitivno postao nacionalni junak i međunarodna nogometna zvijezda. Ovo drugo i nije toliko važno. Nije, naime, za nas presudno pitanje koliko će Eduardo daleko dogurati u svojoj sportskoj karijeri, hoće li ga sutra kupiti PSV pa onda, kao Šukera, Real, nego koliko će njegova sudbina, ili primjer, utjecati na to kako prosječan Hrvat gleda na tamnopute strance.
Dosad je nekoliko tamnoputih sportaša osvojilo navijački puk, ali oni su bili prolaznici, poput nogometaša Massa Ssara koji je igrao u Hajduku sredinom devedesetih ili košarkaša Chuckyja Atkinsa koji je igrao u Ciboni potkraj devedesetih. I jedan i drugi bili su prihvaćeni kao neka vrst egzotičnih iznimaka, više u smislu i mi svoga crnca za utrku imamo. Tako su Atkinsa "zgodno" prozvali Chuki ustaša. Vjerojatno je slično u Zagrebu svojedobno tretiran i crni Amerikanac Jimmy Ligett, prvi trener boksačke reprezentacije NDH, koji je 1945. u zadnji čas pobjegao nekakvim trgovačkim brodom preko velike bare.
Eduardo je prvi među njima koji je uzeo hrvatsko državljanstvo. Taj je momak stigao u Zagreb još praktički kao dijete, s petnaest godina, i postupno je izrastao u velikog nogometaša i vrlo skromnog momka. Vjerojatno je posrijedi najpošteniji i karakterno najstabilniji nogometaš Dinama još od osamostaljenja.
I sada, nakon utakmice koja ga je približila velikom osobnom bogatstvu, on izjavljuje, očito bez ikakve poze, da bi najradije još dvije godine ostao tu gdje je, u Zagrebu i u Mamićevu Dinamu. To se, dakako neće dogoditi, jer Zdravko Mamić, njegov menedžer, s kojim je potpisao ugovor do kraja sportske karijere, ubrzo će ga prodati i na njemu zaraditi nekoliko čistih milijuna eura. Valja reći, pošteno.
Međutim, Eduardo, 23-godišnjak koji vodi miran obiteljski život, već oženjen i već otac, nastavit će igrati za hrvatsku nacionalnu vrstu. Svaki put kad će ona igrati i on će pred TV kamerama držati ruku na srcu.
Hrvatski nacionalizam uvijek je, prirodno, bio okrenut ka susjedima i nekakvo negodovanje prema ljudima druge rase u nas nije ili nije moglo uhvatiti nikakvog dubljeg korijenja. Urbani gradski dečki danas, u Zagrebu i Splitu, ne pokazuju, osim rijetkih pojedinaca, nikakav animozitet prema tamnoputim igračima. Zagrebački BBB, pratim često njihove komentare na forumima, čak doživljavaju tamnopute igrače Dinama kao dokaz da je i Zagreb postao prava europska metropola.
Malena nacija poput naše cijepljena je slijedom povijesnih okolnosti od arogancije kakvu veliki europski kolonijalni narodi gaje spram prekomorskih naroda. Mi smo, dakle, kad je rasizam posrijedi, na nultoj točki i imamo jedinstvenu priliku da u našu naciju bez bolnih predrasuda prihvatimo strance druge boje kože.
Europa je sve starija, a Afrika sve gladnija i neminovno je da će za deset ili dvadeset godina i u našim gradovima biti mnogo više tamnoputih došljaka nego što ih to ima danas. Prihvatimo li ih otvorena srca, kao Eduarda, i oni će danas-sutra držati ruku na srcu kad bude svirala Lijepa Naša. Umjesto da ih trpamo u geta, oni bi mogli ključno pridonijeti razvoju naše nacije kao tolerantne i uspješne zajednice.
Tomislav Čadež
Dosad je nekoliko tamnoputih sportaša osvojilo navijački puk, ali oni su bili prolaznici, poput nogometaša Massa Ssara koji je igrao u Hajduku sredinom devedesetih ili košarkaša Chuckyja Atkinsa koji je igrao u Ciboni potkraj devedesetih. I jedan i drugi bili su prihvaćeni kao neka vrst egzotičnih iznimaka, više u smislu i mi svoga crnca za utrku imamo. Tako su Atkinsa "zgodno" prozvali Chuki ustaša. Vjerojatno je slično u Zagrebu svojedobno tretiran i crni Amerikanac Jimmy Ligett, prvi trener boksačke reprezentacije NDH, koji je 1945. u zadnji čas pobjegao nekakvim trgovačkim brodom preko velike bare.
Eduardo je prvi među njima koji je uzeo hrvatsko državljanstvo. Taj je momak stigao u Zagreb još praktički kao dijete, s petnaest godina, i postupno je izrastao u velikog nogometaša i vrlo skromnog momka. Vjerojatno je posrijedi najpošteniji i karakterno najstabilniji nogometaš Dinama još od osamostaljenja.
I sada, nakon utakmice koja ga je približila velikom osobnom bogatstvu, on izjavljuje, očito bez ikakve poze, da bi najradije još dvije godine ostao tu gdje je, u Zagrebu i u Mamićevu Dinamu. To se, dakako neće dogoditi, jer Zdravko Mamić, njegov menedžer, s kojim je potpisao ugovor do kraja sportske karijere, ubrzo će ga prodati i na njemu zaraditi nekoliko čistih milijuna eura. Valja reći, pošteno.
Međutim, Eduardo, 23-godišnjak koji vodi miran obiteljski život, već oženjen i već otac, nastavit će igrati za hrvatsku nacionalnu vrstu. Svaki put kad će ona igrati i on će pred TV kamerama držati ruku na srcu.
Hrvatski nacionalizam uvijek je, prirodno, bio okrenut ka susjedima i nekakvo negodovanje prema ljudima druge rase u nas nije ili nije moglo uhvatiti nikakvog dubljeg korijenja. Urbani gradski dečki danas, u Zagrebu i Splitu, ne pokazuju, osim rijetkih pojedinaca, nikakav animozitet prema tamnoputim igračima. Zagrebački BBB, pratim često njihove komentare na forumima, čak doživljavaju tamnopute igrače Dinama kao dokaz da je i Zagreb postao prava europska metropola.
Malena nacija poput naše cijepljena je slijedom povijesnih okolnosti od arogancije kakvu veliki europski kolonijalni narodi gaje spram prekomorskih naroda. Mi smo, dakle, kad je rasizam posrijedi, na nultoj točki i imamo jedinstvenu priliku da u našu naciju bez bolnih predrasuda prihvatimo strance druge boje kože.
Europa je sve starija, a Afrika sve gladnija i neminovno je da će za deset ili dvadeset godina i u našim gradovima biti mnogo više tamnoputih došljaka nego što ih to ima danas. Prihvatimo li ih otvorena srca, kao Eduarda, i oni će danas-sutra držati ruku na srcu kad bude svirala Lijepa Naša. Umjesto da ih trpamo u geta, oni bi mogli ključno pridonijeti razvoju naše nacije kao tolerantne i uspješne zajednice.
Tomislav Čadež
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....