Ekstradicija

Ekstradicija je izručenje, pravosudni postupak u kojem sudbena vlast neke zemlje predaje sudbenoj vlasti druge zemlje osobu radi kaznenog postupka ili radi izdržavanja već pravomoćne kazne.

Ekstradicija je, i u meritumu i u postupku, regulirana multilateralnima međunarodnim konvencijama te bilateralnima međudržavnim sporazumima. Za ekstradiciju je nužno da je zahtijeva sudbena vlast zemlje u kojoj se sudi, te da je odobri ili sudbena vlast zemlje u kojoj je zatečena osoba optužena ili osuđena u prvoj zemlji, ili njezina izvršna vlast (ministarstvo pravosuđa), a u nekim zemljama i obje.

U načelu se izručuje samo za zločine predviđene zakonima i jedne i druge zemlje. Posljednjih godina se ne izručuju oni koji bi mogli biti kažnjeni smrtnom kaznom. Ne izručuju se ni politički protivnici režima koji ih zahtijeva, osim ako su optuženi za ratni zločin ili npr. genocid. Mnoge države ne izručuju svoje građane, ali mogu i same suditi za zlodjela svojih građana u drugim državama. Države koje su prihvatile statute međunarodnih sudišta dužne su im izručiti i svoje građane.

“Ekstradicija” je u hrvatskome internacionalna posuđenica, kasni latinizam francuskog podrijetla: čini se da je tu složenicu prvi skovao Voltaire kao “extradition”, koristeći latinski prijedlog “ex” (iz) i imenicu “traditio” (predaja), koja je postverbal glagola “trado” (predajem), složenice prijedloga “trans” (kroz) i glagola “do” (dajem), iz indoevropskog korijena “*da-” (dati).