U utorak, dva dana prije pohoda mahnitih muslimanskih ekstremista koji su jučer okrvavili Ramblas, Financial Times objavio je komentar Raffaella Pantuccija naslovljen "Terorizam će vazda biti s nama". "Kad jednom budemo gotovi s islamističkim natezanjem, preobrazit će se u ini oblik", pun je optimizma taj ravnatelj studija međunarodne sigurnosti na Kraljevskom institutu za obranu i sigurnost (RUSI) koji je 1831. osnovao Wellington.
"Terorizam nije počeo DAIŠ-em ni al-Qa'idom, pa neće ni njima završiti", podsjeća. Uostalom: pamtimo. A podsjete nas i ulice i trgovi nazvani po ponekom teroristu, dignutome na herojski pijedestal.
Za uzgoj i odgoj nužne su godine, katkad i vjekovi - za razaranje i ubojstvo dovoljan može biti jedan tren, protagonist može biti pojedinac ili grupica, nasuprot mnoštvu valjanih ili barem trpeljivih, kao što dvije-tri kapi nekog otrova mogu učiniti smrtonosnom bačvu dotad zdrave vode. Kao što unajmljen kamion ili kombi može satrti mnoge namjernike.
Što su mjere sigurnosti jače, to će atentati vozilima biti češći jer ne zahtijevaju ni eksploziv, ni uvježbavanje - kako je deducirao FBI. Nije nužna ni ćelija, kamoli strukturirana organizacija - dovoljan je jedan jedini fanatik. A centrale terorizma odavna računaju na to oružje.
Još 2010. je Inspire, al-Qa'idin internetski magazin na engleskome, sugerirao da za atentate vozilima koriste pješačke zone i da postignu znatnu brzinu prije udara u gomilu kako bi "počinili maksimalno krvoproliće".
Vojni poraz i teritorijalni raspad "Islamske Države" povećava šansu za njezino recikliranje u dijasporu nasilja. To je i logično: teror je oružje gubitnika, pobjednici imaju druga sredstva sile, počev od države (koje dijagnosticiraju vlastitu gangrenu kad pribjegavaju državnom terorizmu).
Terorizam je također tipičan i za manjinu, duboko uvjerenu u ispravnost svoga svjetonazora većini u brk. Ne svu, nego fanatiziranu manjinu unutar manjine koja stremi u "krvavu kupelj", kako netko reče. Ili - o čemu smo pisali - propalicama, mizantropima dešperatnima do samoubojstva, koji svoj promašen život "iskupljuju" ekstremnim činom, da bi se "preregistrirali" iz bijednih otpadaka u sam vrh odabranih, tragičnih heroja, u elitu koja dokazuje svoju supremaciju nad "običnom" čeljadi.
Logično je da je suprematizam - "rasni", nacionalni, religijski itd. - izlazna strategija gubitnikâ i plodna hranjiva podloga za terorizam.
Od Chapell Hilla 2006. do Barcelone 2017. zabilježeno je 26 atentata vozilima. Samo u Charlottesvilleu ove godine atentator je bio kršćanin, svi ostali bili su muslimani. Samo dva na teritorijima većinom muslimanskima pod vlašću drugačije države (Ürümqi i Alon Shvut 2014), sedam u glavnom gradu takve države (Jeruzalem šest puta i Peking), svih ostalih 17 u raznim zapadnim državama, pretežno kršćanskima, barem kulturalno. Trećina bi ih, dakle, mogla biti svrstana, eventualno, u zločinački aspekt oslobodilačke borbe (jer je svaki napad na civile zločin, a na slučajne i terorizam), dok su dvije trećine evidentan suprematistički terorizam.
I islam ima, možda izraženije od drugih, uvjerenje o sebi kao "pravoj vjeri" koje i u inih - vidjelo se to i u nas - navodi ljude kratke pameti i empatijski sakate da sve drukčije, a osobito sve koji se opiru, vide kao izdajice Boga ("Jude"), kao Božje neprijatelje (vragove), inkarnacije Šejtana. (Đavla).
Muslimanski suprematizam odgovoran je za zločine, među kojima kulturocid nije najmanji. Rušenje budističkih statua u Afganistanu pa i muslimanskih mauzoleja u Timbuktuu, samo su blijedi odrazi bijesa kojim je al-Mamun htio porušiti i piramide i kojim je spaljena Biblioteka u Aleksandriji. Ali to ne možemo pripisati svim muslimanima ni islamu u cjelini, kojemu je dužnik i naša zapadna kultura: dao je algebru, razvio medicinu, očuvao je i uspio nam prenijeti veći dio antičkih spisa o kojima inače ne bismo znali više ništa, zahvaljujući mračnjačkom, pa i religijski motiviranome kulturocidu u evropskome kršćanskome srednjovjekovlju.