Emanuela i Marko Miličić: Dva vozača, jedan sudar i divan brak

7. 2. 1980.

Gospodine Marko M.

Sad kad sam se malo sredila i opustila, moram vam izreći neke stvari koje smatram vrlo bitnim. Da vam ih ne kažem, pukla bih.

To što koristim pismo ne znači da sam kukavica, već pismo smatram kulturnim načinom komuniciranja. Osim toga, dok izričem svoje viđenje događaja na takav način, nitko mi ne može oponirati niti upadati u riječ, kao što ste vi činili tijekom našeg razgovora.

Kao prvo, nitko nema pravo nazivati me “curom” niti me pitati za godine.

To se vas uopće ne tiče. Imam vozačku, znači da sam punoljetna i, osim toga, znam voziti auto veoma sigurno i profesionalno.

Tipično muško šovinističko omalovažavanje žena vozač već je prošlost, jer su do sada bar tisuću puta žene dokazale da su dobre vozačice.

Tako da znate da ćete razbijenu štop-lampu na mom autu vi platiti jer je do toga došlo zbog vašeg divljanja u vožnji. Najbolje da to učinite odmah da ne biste imali još i sudske troškove.

Evidentno je da ste se vi zaletjeli u sražnji dio mog auta jer niste pratili promet i prilagodili vožnju uvjetima na cesti.

Rezolutno tvrdim da ste vi krivi za sudar i kvit.

Opet sam se iznervirala, što nisam htjela.

Svaki put kad se sjetim kako ste nonšalantno, nakon udarca u moj auto, izašli i pitali me “imam li vozačku dozvolu”, dobijem živčani slom i žalim što vam tada nisam oči iskopala /figurativno rečeno/.

Što više razmišljam, dolazim do zaključka da se moramo naći i hladnih glava i racionalno razmotriti kako ćemo riješiti problem oko naplate nastale štete. Predlažem za tjedan dana, 14. veljače u kafiću pred kojim se sve dogodilo tako da imam i svjedoke.

Važno mi je da riješimo naš sukob.

Pozdrav, Ema T.

7. 2. 1980.

Gospođice Ema T.

Odlučio sam se javiti pismom ma kao to vama bude čudno zvučalo. Osjećam da nismo sve izrekli tijekom našeg, nazovimo ga, “sukoba”, pa koristim papir da iznesem svoje viđenje događaja jer mi vi, to ćete priznati, stalnim upadanjem u riječ to niste dopustili. A o sukobu se ima što reći.

Ne znam zašto ste tako skočili na mene kad sam vas nazvao “curom”? Nisam mislio ništa loše, osim što sam pod tom imenicom smatrao da ste jako mladi i neiskusni u vožnji. Ako sam vas time uvrijedio, ispričavam se. Na koncu, to bi trebao biti kompliment, jer da sam vas nazvao babom, to bi bila asocijacija na nešto ružno i loše općenito, a i u vožnji. Moram vas svejedno upozoriti da ste neiskusna vozačica, i da ste zbog nepotrebnog naglog kočenja prouzročili sudar.

Koji normalan vozač koči nasred ceste bez razloga?

Oprostite, nisam vas htio tom primjedbom uvrijediti, ali se iznerviram kad se sjetim kako ste vi na mene skočili kad sam vam to pokušavao objasniti.

I da znate, štop-lampu neću platiti. Možete me i tužiti zbog toga. Kako god hoćete.

Ja krivac nisam i nemogu biti. Sad kad smo riješili štop-lampu, ostaje otvoreno pitanje naplate štete na mom autu. Predlažem preko vaše police osiguranja.

Najbolje bi bilo da se nađemo za tjedan dana, 14. veljače, i da riješimo taj problem jednom zauvijek. Vi odredite mjesto i vrijeme.

Pozdrav Marko M.

14. 2. 2010.

Pisma je spremila u malu metalnu kutiju na komodi pokraj uokvirene slike unučice A. Prstom je nježno prešla preko obraščića male djevojčice. Smiješeći se pogledala je prema Marku koji je s naočalama na nosu čitao Jutarnji list. Danas je njihov dan. Otići će u onaj isti kafić na aperitiv prije večere, još uvijek zaljubljeni i sretni.