Ponekog slučajnog putnika koji se 90-ih vozio newyorškim suburbijskim naseljima Long Islanda mogao je obuzeti čudan osjećaj - kao da će se jednoga dana ovdje nešto dogoditi; kao da se ovdje, iza zidova srednjestaleških kuća, događa nešto što oku nije vidljivo, ali što se osjeća "u zraku". Tzv. sela (villages), smještena istočno od Queensa i Brooklyna, protežu se, poput slavonskih šoreva, i po nekoliko kilometara s jedne i druge strane ceste. U njihovim se središtima najčešće nalaze samo dućan i frizerski salon. Kad muškarci odu na posao, a djeca u školu, to je jedino mjesto okupljanja lokalnih kućanica.
Onoga tko se u suburbiji Long Islanda neprestano ne smješka, kućanice iz frizeraja sumnjiče da je ratni zločinac s Balkana. Tinejdžerima koji se ovdje ne uklapaju u lokalnu školsku nogometnu ekipu, i tinejdžericama koje nisu našle svoje mjesto među lokalnim cheerleadersicama, slijedi i teže izopćenje. Oni su osuđeni na život u dječjoj sobici roditeljske kuće. Jer New York, Manhattan i njegova izlučena društva predaleko su za češće izlaske, a u "selima" nema mnogo više sadržaja nego što ih ima i u klasičnim selendrama.
Masovni pokret
Osjećaj nije prevario. Nešto je uistinu bubrilo u newyorškoj suburbiji. Long Island se danas smatra glavnim gradom - mogli bismo reći, "glavnim selom" - tinejdžerske "emo" subkulture. Emo je glazbeni žanr i masovni tinejdžerski pokret u kojemu je naglasak na "otvorenosti prema svojim emocijama, najčešće onim tužnima". U radikalnijem izdanju emo se veže i uz tinejdžersku depresiju, nezdrave introspekcije te glorifikaciju samoozljeđivanja. Komentatori subkulture nazivaju ga posljednjim velikim tinejdžerskim fenomenom, mnogo većim od gotha koji se u svom najlošijem obliku manifestira kroz depresiju i mržnju prema samome sebi, a u najboljem obliku kroz hipersenzibilnost, sramežljivost i crni humor.
Fall Out Boys, Panic!
At The Disco,
Funeral for a Friend,
Taking Back Sunday,
Dashboard Confessional,
Death Cab for Cutie,
Bright Eyes,
My Chemical Romance,
Simple Plan,
Jimmy Eat World,
The Get Up Kids
Tajno bratstvo
Emo generacija u određenoj mjeri funkcionira poput tajnog bratstva. Pravi emo klinac ne smije "priznati" da je emo te na takav deklarativan način "autati" svoju subkulturu. Pripadnost se izražava slušanjem emo i screamo bandova, komuniciranjem sa svijetom preko internetskog foruma MyPlace te darkerskom modom u kojoj prevladavaju crna odjeća, blijedi ten, crne ekstenzije, naočale s crnim rubovima, crna šminka oko očiju u maniri Johnnyja Deppa iz "Pirata s Kariba", cipele i torbice s uzorkom zebre ili leoparda, crne majice s imenima bandova, uske crne traperice te bandane koje prekrivaju stvarne i lažne ožiljke od samoranjavanja.
Tipični emo klinac opisuje se kao "Rimbaud u šoping centru". On je tinejdžer iz prosječne suburbijske obitelji, "koji se pretvara da je gay". Život shvaća na iznimno melodramatičan način, najmanji problemi na koje nailazi dobivaju goleme razmjere, a na vlastiti život gleda kroz razne katastrofične scenarije", kako objašnjava Samantha, 20-godišnjakinja s Long Islanda.
Iako konzervativni kolumnisti pišu da emo promiče "kulturu rezanja", svojim bandanama i narukvicama emo klinci najčešće simuliraju samoranjavanje. Štoviše, emo subkultura u određenom segmentu promiče zdrav život (koliko je to već moguće kod tinejdžera koji dane i noći provode na internetu, a sport smatraju ideološki nepoćudnim). Premda antidepresiv Zoloft neki nazivaju službenom emo tabletom, i droga, i alkohol i cigarete ne smatraju se poželjnima.
«Gloomy Sunday (1936.),
mađarska pjesma samoubojstva
«When It Rains, It Really Pours (1957.), Elvis Presley
«Last Kiss (1964.), J. Frank Wilson, obrada Pearl Jam
«My Generation(1965.), The Who
«Paint It Blackľ (1966.), Rolling Stones
«Goodbye to Love (1972.), The Carpenters
«I Don't Cares (1976.),The Ramones
«Love Will tear us Apart (1980.), Joy Divison
«Suffer Little Childrenľ (1982.), The Smiths
Miroljubivi emo
Ono što se kod tinejdžerske emo subkulture doima uistinu zanimljivim jest to da kod nje zapravo i nema ničega posebno novog. Za razliku od tinejdžerskih subkultura koje su agresiju izražavale prema van (rockeri 60-ih, Hell's Angels, punkeri 70-ih, skinheadsi), emo je tradicionalna tinejdžerska subkultura koja se izražava kroz emocionalnost i miroljubivost, a pubertetsku agresiju često usmjerava prema unutra. Od hipija emo preuzima usmjerenost prema hipersenzibilnosti i duhovnosti. Od novoromantičara i darkera preuzima modu i crni kič. Od grungera preuzima poziciju društvene izopćenosti.
Kraj generacijskog jaza
Po mnogočemu emo je subkultura identična subkulturama koje su "furali" roditelji, djedovi i bake današnjih klinaca. Generacijski subkulturni razvoj mogao bi otprilike ovako glasiti: baka je bila hippie, mama je bila darkerica, a ona je emo. Sve je, uz sitnije modifikacije, isto već 40 godina - od 1942. kad se rodila hippie baka do 1992. kad se rodila emo unuka. Čak je i glazba u jednom segmentu ostala ista.
U sredovječnosti, kada sve oko nas postaje malograđansko, dosadno i malo, najednom postajemo zadovoljni i sretni. Ta prirodna ravnoteža između mladosti i sredovječnosti kao da je jedina razlika između današnjih klinaca i njihovih roditelja. U kulturološkom smislu pravog generacijskog jaza više i nema.
Rodno mjesto emo subkulture je Long Island, naselje s nizovima srednjestaleških kuća, s malim trgovinama i frizerskim salonima u središtu i nekoliko napuštenih tvorničkih objekata. Long Island ne pruža mnogo prilike za zabavu, a svijetla Manhattana su predaleko.
Kad bi emo klinca prisili da bira između iPoda i modema, izbor bi najvjerojatnije pao na ovo potonje. Čini se da u emo supkulturi internet ima veći značaj od glazbe. Ono što je generaciji hippija bio gramofon, neoromantičarima i darkerima kazetofon, a grungerima CD, emo klincima je internet. Portal MyPlace njihovo je posvećeno mjesto. Nešto poput suvremenog Woodstocka.
Osuđeni na život u potkrovlju obiteljske suburbijske kuće oni žive «on line. Kao maloljetnici ne posjeduju niti vozačku dozvolu, niti auto. Iz suburbije mogu izaći samo preko interneta. A tamo se život odvija «24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, kako to kaže Andy Greenwald, autor «emo-Biblije «Nothing feels Good: Punk Rock, Teenagers and Emoľ. MyPlace je virtualno središte emo svijeta.
Long Island je prijestolnica na zemlji, MyPlace u međumrežju. Kroz njega širi se emo-glazba. Američki band «Panic! At The Discoľ postao je popularan nakon postavljanja svojih stvari na blogu Petera Wenza iz «Fall Out Boysaľ (još jednog emo banda).
U roku od 18 mjeseci «Panic! At The Discoľ prodao je pola milijuna CD-a. Očito, MyPlace je na neki način ono što je u rocku nekada bio radio, a zatim MTV. No Myplace je možda i prvenstveno medij kontakta između suburbijskih klinaca. Preko njega emo se širi, povezujući klince iz različitih gradova, zemalja i kontinenata, i kroz njega polako mutira... Komercijalni potencijal foruma s 80 milijuna korisnika prepoznale su i korporacije kojima je već pedeset godina jasno da u svakoj tinejđerskoj subkulturi leži golemi profit. Tako da je MyPlace od nedavno u vlasništvu Murdochova News Corporationa.
Dragan Jurak
Onoga tko se u suburbiji Long Islanda neprestano ne smješka, kućanice iz frizeraja sumnjiče da je ratni zločinac s Balkana. Tinejdžerima koji se ovdje ne uklapaju u lokalnu školsku nogometnu ekipu, i tinejdžericama koje nisu našle svoje mjesto među lokalnim cheerleadersicama, slijedi i teže izopćenje. Oni su osuđeni na život u dječjoj sobici roditeljske kuće. Jer New York, Manhattan i njegova izlučena društva predaleko su za češće izlaske, a u "selima" nema mnogo više sadržaja nego što ih ima i u klasičnim selendrama.
Masovni pokret
Osjećaj nije prevario. Nešto je uistinu bubrilo u newyorškoj suburbiji. Long Island se danas smatra glavnim gradom - mogli bismo reći, "glavnim selom" - tinejdžerske "emo" subkulture. Emo je glazbeni žanr i masovni tinejdžerski pokret u kojemu je naglasak na "otvorenosti prema svojim emocijama, najčešće onim tužnima". U radikalnijem izdanju emo se veže i uz tinejdžersku depresiju, nezdrave introspekcije te glorifikaciju samoozljeđivanja. Komentatori subkulture nazivaju ga posljednjim velikim tinejdžerskim fenomenom, mnogo većim od gotha koji se u svom najlošijem obliku manifestira kroz depresiju i mržnju prema samome sebi, a u najboljem obliku kroz hipersenzibilnost, sramežljivost i crni humor.
Fall Out Boys, Panic!
At The Disco,
Funeral for a Friend,
Taking Back Sunday,
Dashboard Confessional,
Death Cab for Cutie,
Bright Eyes,
My Chemical Romance,
Simple Plan,
Jimmy Eat World,
The Get Up Kids
Emo bandovi
|
Tajno bratstvo
Emo generacija u određenoj mjeri funkcionira poput tajnog bratstva. Pravi emo klinac ne smije "priznati" da je emo te na takav deklarativan način "autati" svoju subkulturu. Pripadnost se izražava slušanjem emo i screamo bandova, komuniciranjem sa svijetom preko internetskog foruma MyPlace te darkerskom modom u kojoj prevladavaju crna odjeća, blijedi ten, crne ekstenzije, naočale s crnim rubovima, crna šminka oko očiju u maniri Johnnyja Deppa iz "Pirata s Kariba", cipele i torbice s uzorkom zebre ili leoparda, crne majice s imenima bandova, uske crne traperice te bandane koje prekrivaju stvarne i lažne ožiljke od samoranjavanja.
Tipični emo klinac opisuje se kao "Rimbaud u šoping centru". On je tinejdžer iz prosječne suburbijske obitelji, "koji se pretvara da je gay". Život shvaća na iznimno melodramatičan način, najmanji problemi na koje nailazi dobivaju goleme razmjere, a na vlastiti život gleda kroz razne katastrofične scenarije", kako objašnjava Samantha, 20-godišnjakinja s Long Islanda.
Iako konzervativni kolumnisti pišu da emo promiče "kulturu rezanja", svojim bandanama i narukvicama emo klinci najčešće simuliraju samoranjavanje. Štoviše, emo subkultura u određenom segmentu promiče zdrav život (koliko je to već moguće kod tinejdžera koji dane i noći provode na internetu, a sport smatraju ideološki nepoćudnim). Premda antidepresiv Zoloft neki nazivaju službenom emo tabletom, i droga, i alkohol i cigarete ne smatraju se poželjnima.
«Gloomy Sunday (1936.),
mađarska pjesma samoubojstva
«When It Rains, It Really Pours (1957.), Elvis Presley
«Last Kiss (1964.), J. Frank Wilson, obrada Pearl Jam
«My Generation(1965.), The Who
«Paint It Blackľ (1966.), Rolling Stones
«Goodbye to Love (1972.), The Carpenters
«I Don't Cares (1976.),The Ramones
«Love Will tear us Apart (1980.), Joy Divison
«Suffer Little Childrenľ (1982.), The Smiths
|
Emo klasika
|
Miroljubivi emo
Ono što se kod tinejdžerske emo subkulture doima uistinu zanimljivim jest to da kod nje zapravo i nema ničega posebno novog. Za razliku od tinejdžerskih subkultura koje su agresiju izražavale prema van (rockeri 60-ih, Hell's Angels, punkeri 70-ih, skinheadsi), emo je tradicionalna tinejdžerska subkultura koja se izražava kroz emocionalnost i miroljubivost, a pubertetsku agresiju često usmjerava prema unutra. Od hipija emo preuzima usmjerenost prema hipersenzibilnosti i duhovnosti. Od novoromantičara i darkera preuzima modu i crni kič. Od grungera preuzima poziciju društvene izopćenosti.
Kraj generacijskog jaza
Po mnogočemu emo je subkultura identična subkulturama koje su "furali" roditelji, djedovi i bake današnjih klinaca. Generacijski subkulturni razvoj mogao bi otprilike ovako glasiti: baka je bila hippie, mama je bila darkerica, a ona je emo. Sve je, uz sitnije modifikacije, isto već 40 godina - od 1942. kad se rodila hippie baka do 1992. kad se rodila emo unuka. Čak je i glazba u jednom segmentu ostala ista.
U sredovječnosti, kada sve oko nas postaje malograđansko, dosadno i malo, najednom postajemo zadovoljni i sretni. Ta prirodna ravnoteža između mladosti i sredovječnosti kao da je jedina razlika između današnjih klinaca i njihovih roditelja. U kulturološkom smislu pravog generacijskog jaza više i nema.
Rodno mjesto emo subkulture je Long Island, naselje s nizovima srednjestaleških kuća, s malim trgovinama i frizerskim salonima u središtu i nekoliko napuštenih tvorničkih objekata. Long Island ne pruža mnogo prilike za zabavu, a svijetla Manhattana su predaleko.
Mjesto na kojem priča počinje
|
Kad bi emo klinca prisili da bira između iPoda i modema, izbor bi najvjerojatnije pao na ovo potonje. Čini se da u emo supkulturi internet ima veći značaj od glazbe. Ono što je generaciji hippija bio gramofon, neoromantičarima i darkerima kazetofon, a grungerima CD, emo klincima je internet. Portal MyPlace njihovo je posvećeno mjesto. Nešto poput suvremenog Woodstocka.
Osuđeni na život u potkrovlju obiteljske suburbijske kuće oni žive «on line. Kao maloljetnici ne posjeduju niti vozačku dozvolu, niti auto. Iz suburbije mogu izaći samo preko interneta. A tamo se život odvija «24 sata dnevno, sedam dana u tjednu, kako to kaže Andy Greenwald, autor «emo-Biblije «Nothing feels Good: Punk Rock, Teenagers and Emoľ. MyPlace je virtualno središte emo svijeta.
Long Island je prijestolnica na zemlji, MyPlace u međumrežju. Kroz njega širi se emo-glazba. Američki band «Panic! At The Discoľ postao je popularan nakon postavljanja svojih stvari na blogu Petera Wenza iz «Fall Out Boysaľ (još jednog emo banda).
U roku od 18 mjeseci «Panic! At The Discoľ prodao je pola milijuna CD-a. Očito, MyPlace je na neki način ono što je u rocku nekada bio radio, a zatim MTV. No Myplace je možda i prvenstveno medij kontakta između suburbijskih klinaca. Preko njega emo se širi, povezujući klince iz različitih gradova, zemalja i kontinenata, i kroz njega polako mutira... Komercijalni potencijal foruma s 80 milijuna korisnika prepoznale su i korporacije kojima je već pedeset godina jasno da u svakoj tinejđerskoj subkulturi leži golemi profit. Tako da je MyPlace od nedavno u vlasništvu Murdochova News Corporationa.
|
MyPlace.com - posvećeno mjesto emo pokreta
|
Dragan Jurak
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....