Kad je Englez lud i siromašan, onda je jednostavno luđak. Kad je Englez lud i bogat, onda je ekscentrik, govori mi Jeffrey dok nas svojim glomaznim Hummerom vozi obalom mora Cortez. To je njegova sreća, govori mi - britanski naglasak i nešto gotovine u očima promatrača čine ga ekscentričnim, a svatko voli biti u društvu pravih britanskih ekscentrika, zar ne? Pošto iza sebe ostavljamo bogatu paletu plavetnila, improvizirana cesta uvodi nas u pustinju, gdje znakove života najavljuju samo kaktusi. “Još malo pa stižemo”, najavljuje Jeffrey po ne znam koji put. Krenuli smo ujutro kako bismo zajedno doručkovali u njegovu omiljenom bistrou, gdje vlasnici sami peku kruh i pune ga dimljenom lokalnom ribom i kremastim avokadom. Krenuli smo kući kako bi se djeca igrala na plaži, no zastali smo na lokalnoj tržnici gdje se jednom na tjedan okupljaju lokalci kako bi susjedstvu predstavili svoja kulinarska umijeća ili oble papaje iz vrta. Ondje smo upoznali Sergea iz Izraela i Josha iz New Yorka, koji sada žive u La Pazu. Lee iz Hong Konga, koja je stigla u La Paz na godišnji odmor prije deset godina i više ga nije napustila, pripremila nam je ručak za kasnije. Iako, čini se, nije jedini ekscentrik u gradu, Jeffrey je jedan od omiljenih. Pozdravljaju ga svi - farmer s teksaškim naglaskom, policajac koji ne govori engleski, prodavačica meda koja nas časti domaćim kolačićima. Sunce je već visoko i djeci se spava pa Jeffrey najavljuje: “Još malo pa stižemo!” No, vidim da prolazi pokraj poznatih vrata sa simbolom sunca i mjeseca koja čuvaju ulaz u njegov dom - ovo je Meksiko i osigurani ulaz u kuću njezin je finalni potpis. No, ne prigovaram jer Jeffrey je ushićen poput malog djeteta dok nam pokazuje različite scene. Povremeno nas na trenutak ostavlja u tišini kako bismo upili pogled. Ili kako bi ga upio on sam, pogled koji ga nikada ne umara.
Kada je Jeffrey Curtiss prije petnaestak godina stigao u La Paz, bio je engleski biznismen u posjetu svome sinu koji se, u potrazi za najboljom destinacijom za ronjenje, nastanio u ovom malom gradiću na pacifičkoj obali Meksika. Jeffrey nije imao osobito mišljenje o Meksiku. Na njegovim putovanjima preskakao ga je, radije odabirući provjerenu Azurnu obalu i karipski Saint Barth. Iako dolazi iz skromne obitelji, oduvijek je imao nos za biznis i lijepe stvari. Kao mladi otac u Londonu djecu je upisao u francusku školu jer je samom sebi obećao da će njegova obitelj živjeti na nekom mjestu gdje je uvijek sunčano. Kad je zaradio dovoljno novca, s obitelji se nastanio u Antibesu. U međuvremenu, Jeffrey je promijenio poslove i životne partnerice, no kako bi pronašao svoj istinski poziv, morao je doputovati u La Paz. Mjesto čiji naziv znači “mir” udaljeno je samo dva sata vožnje od Cabo San Lucasa, luksuznog odmarališta američke elite, a potpuno je drukčiji svijet. Kad je Jeffrey ondje stigao, činilo se da je na kraju svijeta. Što nije bilo daleko od istine jer kratka vožnja brodićem doista vodi do mjesta na kojem se proteže horizont Pacifika bez vidljivog završetka. U to vrijeme, La Paz je pripadao isključivo lokalcima. Nije bilo hotela, klubova, niti marina koje bi privukle turiste, nego samo dugačka šetnica i more koje je Jacques Cousteau nazvao “posljednjim akvarijem svijeta”. No, La Paz je imao nešto što je Jeffreyu nedostajalo čitav život - mir. Njegov posjet sinu iz dva tjedna pretvorio se u dva mjeseca, sve dok nije prestao najavljivati svoj povratak u Europu. Iako je prve tjedne provodio u odmoru i romantičnim šetnjama s mladom damom koja će mu postati supruga, njegov aktivni poslovni um nije mu dopuštao ljenčarenje. “Sjedimo na zlatnom rudniku!”, govorio je svojim prijateljima koji bi mu došli u posjet iz Engleske. Sve je počelo sa zemljištem uz more koje se prodavalo povoljno. Jeffrey je zamislio ondje svoju kuću s privatnom plažom. Umjesto toga, ondje je sagradio Playa de La Paz, najljepše stambeno naselje na poluotoku. Nedugo zatim, u La Paz je stigla grupacija luksuznih hotela Hyatt, a meksički investitor pokazao je interes za gradnju marine i igrališta za golf. Jeffrey je bio zadovoljan. Njegov hobi još jednom se pokazao uspješnim biznisom. A onda je došla globalna financijska kriza 2008.
S Jeffreyem me povezao jedan zajednički prijatelj koji mi je napisao: “Ako putuješ u Meksiko, javi se Jeffreyu”. Iako smo bili na drugom kraju zemlje, Jeffrey je inzistirao da ga posjetimo. Veliki prijatelji velikih prijatelja i sami postaju veliki prijatelji tako da nas je Jeffrey dočekao poput člana obitelji, koristeći svaki trenutak kako bi nam ispričao svoju životnu priču. Osim toga, druženje s ljudima iz njegova dijela svijeta davali su mu osjećaj pripadnosti koji razumije samo netko tko i sam živi daleko od doma.
“Moj je problem to što moram nešto raditi!”, govori Jeffrey. Srećom, njegov nemir i ovaj je put bio opravdan. Nakon što je preživio anemične godine, malo po malo Playa de La Paz oživila je susjedima sa svih strana svijeta. La Paz se pretvara u novo otkriće zahtjevnih putnika. U Jeffreyjevu susjedstvu niknula je marina koju su već pronašli jahtaši iz Kalifornije, uključujući Stevena Spielberga, kojeg sam nekoliko dana prije dodjele Oscara ondje zatekla na palubi njegove jahte “The Seven Seas”. U sjajno osmišljenim bistroima ručaju Amerikanci i Kanađani koji se skrivaju od meteža Cabosa i predvidljivosti Kalifornije. La Paz postaje najbolje čuvana tajna ovog dijela svijeta i Jeffrey sa zanimanjem prati metamorfozu donedavno uspavanog gradića, poput oca koji promatra kako se njegovo dijete pretvara u osobu.
Nakon što smo ostavili njegove konje da se odmaraju na ranču (“Još malo pa stižemo!”) Jeffrey nam pokazuje svoj neostvareni san. Nalazimo se na najvišem platou polutoka. Ispred nas se proteže veličanstveno more Cortez sa svojim rumenim otočićima i tirkiznim pramenovima. Iza nas - pustinja. Ovo je mjesto na kojem Jeffrey planira sagraditi najljepše vile u Meksiku. Teško je zamisliti da će na ovoj škrtoj zemlji udaranoj vjetrom ikada biti išta drugo osim Jeffreyjeva vidikovca. Ni, iako je, kako kaže, duboko zagazio u sedamdesete, Jeffrey ne prestaje snivati velike snove. Stoga je postavio nekoliko drvenih oznaka s imenima kuća koje će ondje niknuti. “Odnekuda moraš početi. Najbolje je početi od snova. Ako ti i ne uspije, barem si uživao sanjajući”, govori mi. I dok nas vozi kroz pustinju najavljuje: “Još malo pa stižemo!” Više ne postavljamo pitanja jer kako se primiče kraj dana svi - i odrasli i djeca - opijeni smo Jeffrejevim snivanjem. Pratimo ga na plažu njegove Playa de La Paz - gdje je Jeffrey već pripremio ohlađeni šampanjac - i dopuštamo da nas preplavi možda najljepši zalazak sunca na svijetu.