Kada su daleko od doma, lokalni sastojci dobivaju gotovo nadnaravna obilježja. Uvijek me iznova zabavi oduševljenje hrvatskih prijatelja kada im umjesto boce finog vina donesem ajvar iz trgovine slavenskih delicija u Actonu ili kada umjesto sjajnih kolača iz francuske slastičarnice u susjedstvu za desert serviram Bajadere. Snažni gastronomski sentimenti su univerzalni; Isabella odlazi u drugi dio grada po mortadelu koja ima okus poput one koju joj mama servira za doručak u Torinu, a Karolina čuva zalihe čokoladnih bombona punjenih votkom iz Finske.
Kada ih je na stolu dočekala selekcija ruskih delicija: losos, tradicionalni kolač paska i kavijar iz Crnog mora koji se na podnevnom svjetlu svjetlucao poput tamnih dragulja, moji ruski prijatelji zapljeskali su od zadovoljstva. Tog sunčanog proljetnog dana našla sam se na uskrsnoj proslavi ruskog biznismena Viktora koji je u svom samačkom stanu u jednom lijepom perivoju zapadnog Londona okupio društvo svojih londonskih sunarodnjaka. U središtu pozornosti bile su dvije mlade dame, senzacionalno lijepe, elokventne i zabavne. Svakom se muškarcu za stolom vrtjelo u glavi, što od votke, što od dubokih pogleda lijepe Daše i putenog tijela koketne Elene. Viktor je prepričavao svoje zgode s početka 90-ih, njegov prijatelj pjevao je atmosferične narodne pjesme, svaka je zgoda prepričana uz dodatak ruskih izraza i zdravicu rashlađenom votkom.
Dan je bio beskrajno zabavan i nitko od tog neobičnog društva nije želio da završi. Daša je skovala plan. Nakon što se povukla kako bi obavila nekoliko telefonskih poziva ispred Viktorove zgrade, naišla je limuzina koja nas je odvezla u jedan japanski restoran na ranu večeru. Daša se zagonetno smješkala - limuzinu je poslao njezin bogati ljubavnik za kojega nije puno marila, rekla mi je, jer nikad nitko neće zamijeniti čovjeka njenog života. Unatoč ranoj dobi i besprijekornom licu, Daša je bila udovica. Ispostavilo se da je dotični gospodin, kojih četrdeset godina stariji od Daše, te godine preminuo pod nerazjašnjenim okolnostima. Večer se nastavila u Dašinu stanu u Knightsbridgeu koji joj je svojedobno darovao pokojnik. U hodniku prostranog stana s pogledom na Harrods stajale su nemarno ostavljene vrećice iz butika Chanel. Daša će ih otvoriti kasnije. Kako se večer pretvarala u noć, tako je razgovor postajao ozbiljniji, osjećajniji. Viktor i njegovi prijatelji na svoje su mlade prijateljice gledali kao na obitelj - smatrali su svojom zadaćom pronaći im muškarce koji će ih čuvati i uzdržavati. “Dašenka, prestani biti prgava, nakon nekog vremena to ti prestaje paliti”, savjetovao je Viktor koji je bio otvoreno zabrinut za svoje mlade štićenice. “Stvar je u tome da Ruskinje gube na ljepoti nakon trideset i pete i onda ih više nitko neće htjeti. Jesi li ikada vidjela lijepu Ruskinju u godinama?” pitao me Viktor ne očekujući odgovor. Daša i Elena melankolično su kimale, valjda prihvaćajući tu kletvu ruskih ljepotica.
Idućeg dana, dok sam se lijeno vukla po supermarketu Waitrose, uskrsno druženje činilo mi se poput sna. Čašćenje kavijarom, limuzine i ljepotice u stanovima o kojima normalni London može samo sanjati činili su se poput fikcije. Nekoliko mjeseci kasnije, nedaleko od mjesta gdje se nalazi njezin stan, naišla sam na lijepu Dašu. Trebalo joj je vremena da me se sjeti, baš kao što je meni trebalo vremena da je prepoznam. Na danjem svijetlu, bez šminke i birane odjeće, Daša je djelovala blijedo i umorno, s licem koje je otkrivalo noći provedene u klubovima i ljubavnike bez ljubavi. Uz kavu i muffin u lokalnom Starbucksu, Daša nije bila ruska Afrodita, nego zabavna djevojka iz (bogatog) susjedstva koja mi je s obiljem humora prepričavala svoja iskustva s loših dateova. Baš kao što je Daša dobila obilježja cure iz Londona, tako su i Rusi u Londonu, sa svojim glasnim izljevima prijateljstva i talentom za dobar provod, za mene postali više od nepristupačnih sumnjivaca i njihovih kičastih pratilja. Kada sam o temi Rusa u Londonu razgovarala s Jonathanom, engleskim novinarom koji mi se pridružio na Viktorovoj uskrsnoj proslavi, dobila sam doživljaj drugačiji od moga. Čitavu stvar Jonathan je smatrao neprimjerenom - stanove na najskupljim lokacijama, ljepotice u raljama bogatih staraca, raskoš sumnjiva porijekla. “Kakve veze imaju ti ljudi s nama, s Londonom?” pitao se taj rođeni Londončanin.
U istom tonu odvija se aktualna rasprava Vrhovnog suda koji najavljuje inicijativu o “neobjašnjenim oblicima bogatstva” koja će zahvatiti sve one koji ne mogu objasniti porijeklo svoje imovine vrednije od 50.000 funti. Ako je vjerovati žamoru na londonskoj sceni, među bogatim Rusima osjeća se nervoza. Neki navodno već mole Moskvu da ih primi natrag. U ovom nastojanju Londona da otrese reputaciju sigurne luke za prljavi novac mnogi zaboravljaju da je London suviše isprepleten nitima ruskog bogatstva da bi ga preko noći napustio: više od dva desetljeća kupnje statusa u britanskom društvu uključivalo je ne samo kupnju luksuznih nekretnina (vrijednost nekretnina u Ujedinjenom Kraljevstvu kupljenih prljavim novcem je 4,4 milijardi funti, prema podacima Transparency Internationala) nego i donacije internatima i sveučilištima, muzejima i humanitarnim organizacijama. Jedne od omiljenih dnevnih novina u ruskim su rukama, kao i dva najveća nogometna kluba u gradu. Bogati Rusi toliko su se udomaćili u gradu da je za njih izgrađena nova zgrada suda moderne arhitekture i sigurnosnih elemenata, po ukusu oligarha. London je s razlogom dobio nadimak Londongrad.
Dok se godinama Ruse smatralo neobičnom pojavom koja blješti ulicama Londona a da nije njegov dio, godine donose svoje: London je danas i njihov grad. Kada se nalazimo na ručku, Marina bira mjesto na kojem rade najbolji fishcake u gradu. Elena prva saznaje za dobre rasprodaje u gradu, a Alina je gošća na svečanim otvorenjima svake važnije izložbe. Dok se razilazimo, Daša me poziva na ručak sa svojim prijateljicama. Za stolom me dočekuje parada nakita, torbi s potpisom i parfema. Kada im prilazim, cure podižu čaše rashlađenog šampanjca u vis, kao da je ručak uz šampanjac ponedjeljkom sasvim prirodna stvar. Mogla bih se složiti s Jonathanovom opaskom da njihovi životi nemaju dodirnih točaka s Londonom. Umjesto toga, prepuštam se njihovoj proslavi dana, prijateljstva i života i gusta magla zimskog dana trenutno se topi u ruskim rukama.