ZAGREB - Kada sam neku večer u Puli slušao Matu Marasa, dobitnika Kiklopa za prevođenje kompletnog Shakespearea, bio sam pomalo zbunjen. U slavodobitnoj zahvali on je izgovorio ulomak iz “Macbetha” (V. čin, V. prizor) u vlastitom prijevodu, a meni je odzvanjao onaj koga sam prvoga usvojio, prijevod Josipa Torbarine.
Mali princ ili Kraljević?
“Život je samo sjen što luta, bijedni glumac/ što se na pozornici razmeće, prodrhti/ svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka/ Koju idiot priča, puna buke i bijesa.” Je li, onda, “život” Marasov “mahnitac” ili Torbarinin “idiot”? Vjerojatno smo čak i u prijevodima robovi navike. Zato i nisam mogao, primjerice, prihvatiti umjesto “Malog princa” nekog nepoznatog “Kraljevića”. Na stranu rasprava o egzaktnosti ovih inačica. One se gdjekad vode i o naslovu koji je sakriven u prethodnom citatu iz Shakespearea, a koga je američki nobelovac William Faulkner uzeo za naslov svog ključnog romana. Na hrvatskom se zvao “Krik i bijes”, iako se javlja i kao “Buka i bijes”.
U prijevodima s engleskog na hrvatski izgubljenog smisla ima k’o u priči, bez obzira govorimo li o klasicima, pjesnicima, prozaicima, o novinama, TV serijama ili pak filmovima.
S druge strane, u prijevodima ima onoliko manje pogreški koliko se anglizama izravno premješta u hrvatski, na užas lingvista i na veselje mladih. Možda metaforom svih njih može biti pogrešan prijevod “časna koncepcija svete Marije” umjesto točnoga “bezgrešnog začeća svete Marije”. Bila je to gradska priča zato što se odnosila na tada neupitan bestseler Dana Browna, na njegov “Da Vincijev kod”. No, pogreške se događaju svima nama iako samo neke od njih prelaze u gradske legende. Spomenuta je ispravljena i ne treba je više tražiti u ponovljenim izdanjima.
Na onim starijim i najstarijim tekstovima najbolje se mogu provjeriti razlike između našega čitanja i pravog stanja stvari u izvorniku. Antun Šoljan, pokojni antologijski pisac 20. stoljeća, dohvatio se tako Biblije, a u povodu prijevoda čija se 40. godišnjica nedavno proslavljala. Još kao đak on nije razumio zašto bi “siromašni duhom” imali prednost pred bogatima duhom, odnosno držali u džepu rezerviranu kartu za kraljevstvo nebesko. U prijevodu urednika Kaštelana i Dude iz 1968. pronašao je: “Blago siromasima u duhu, jer je njihovo/ kraljevstvo nebesko!" Iz engleskog prijevoda Biblije pisac je preveo na hrvatski: “Kako su blagoslovljeni oni koji znaju da su/ siromašni/ Njihovo je kraljevstvo nebesko.”
Lakonogi jahač
Isti autor, ali i ugledni prevoditelj, konstatirao je da i hrvatski prijevod Biblije zadržava u Matejevu evanđelju “devu kojoj je lakše proći kroz iglene ušice, nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko”. U različitim se izvorima spominje nagađanje o pogrešci grčkog prepisivača koji je, umjesto “debeli mornarski konop”, napisao pogrešno, a nama jedino razumljivo - “deva”.
Jedan od paradigmatskih naslova popularne kulture 20. stoljeća dao je film “Easy Rider”, koji je kod nas bio i ostao preveden kao “Goli u sedlu”. Za starije se ovaj naslov ne da promijeniti, za mlađe možda može. No, film u svakom slučaju opisuje prijelaz američkih 60-ih u 70-e, ideaciju i boju Kerouacove ceste koju pamtimo i zahvaljujući ovome naslovu. Ako je “Američka lirika” (1952.) Slamniga i Šoljana obilježila snažan procijep u ovdašnjoj verziji socrealizma, odnosno umjetnika kao inženjera duša te je poticala na slobodu, onda su baš “Goli u sedlu” predstavljali korak dalje prema zamišljanoj iluziji slobode na Zapadu. Uostalom, kako zvuči doslovni, a opet uvjetni prijevod “Lakonogi jahač”?
Davnog 3. lipnja 1970. Igor Mandić se u svom “Notesu” u ugašenom Vjesniku u srijedu - koga je inače pretiskala Matica hrvatska 2007. - kritički osvrnuo na tada suvremenu hrvatsku prozu koja zaobilazi “svakodnevne pojmove iz naše današnje suvremene civilizacije i kulture”. Zatim, među ostalim, navodi sljedeće pojmove: električni aparat za brijanje, deterdžent, kontracepcijsku pilulu, televiziju, snimatelja, magnetofon, mini suknju, električni stroj za pranje rublja, telefon, električnu glazbu itd. Sve su ovo riječi što se pojavljuju u novinama i medijima onoga vremena, ali ne i u - prozi.
Političari vole tuđice
U tom pregledu zapravo opčinjava broj “domaćih”, hrvatskih riječi. Pretpostavljam da bi iste te stvari, odnosno njihove aktualne inačice, danas preuzele za svoja imena pohrvaćene engleske oblike. Dovoljno je pogledati samo ono što mediji danas nude od “naše današnje suvremene civilizacije”. Nekoć je još mogao biti “TV magazin”, danas gotovo do isključivosti ovaj ili onaj “show” ili “reality”. Tko se još sjeća Orwella mimo “Big Brothera”. Drugim riječima, sve se više engleskih riječi izravno usvaja u hrvatski i one ponajprije penetriraju medijskim prostorom, ali one jednako tako ulaze i u prozu mladih pisaca. Leksikom medija, posebno novinskog, temeljito se pozabavila Nives Opačić i u svojim knjigama ponudila svojevrsni rječnik. Ona zapravo pokazuje kako sami političari (premijer, ovaj ili onaj ministar) inzistiraju na tuđicama (avis, non paper itd.) kako bi došli do čarobnog smisla, do “abrakadabra”, što će svima nama, koji ipak ne razumijemo i ne znamo engleski, otvoriti pećinu s blagom. Pogrešnih prijevoda je srazmjerno manje zato što ih više ni nema i zato što se podrazumijeva da svi znaju taj strani jezik ili se pak ne traži njihovo sudjelovanje u konkretnom problemu.
Doista, tko zapravo razumije sve sljedeće riječi iz raznih hrvatskih novina: flat tax, freak, gap, headhunter, Joint Task Force, loker, loring, minivan, mystery shopping, road map, rookie, The Cetina River Valley Project? Jedna je kolegica termin “speaker of parlament” prevodila kao glasnogovornik umjesto predsjednik parlamenta. No, pogreške nam se svima događaju i svako je vrijeme dobro za učenje. Posebno danas kada je engleski praktično postao vodeći jezik EU, što nam se u svakom slučaju približava.
O tome je lijepo i uvjerljivo pisao Ivo Žanić u svojoj knjizi “Hrvatski na uvjetnoj slobodi”. Što nas zapravo čeka, trebaju li samo djelatnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija poznavati engleski? Još 1997. dokumenti Vijeća Europe bili su izvorno sastavljeni ponajviše na engleskom (41), francuskom (42) i ostalim jezicima (17). A već 2003. ponajviše na engleskom (72), dok je na francuskom (18) i ostalim jezicima (10) bio sastavljan njihov zanemariv broj. Dakle, engleski nije više stvar književnosti, popularne kulture ili medija, poznavati ga stvar je opstanka svakog od nas.
Ali, to i nije refleks baš svih autora. “U današnjem svijetu koji se priklanja (...) globalizaciji jasno je da će vodeću ulogu u svemu preuzeti vodeća vojno-politička sila, a to su danas SAD”, primjećuje jezikoslovka Nives Opačić.
Jedan je lingvist konstatirao: “U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku još nema riječi kao što su brand, catering, event, piercing, publisher (ili možda brend, kejtering, ivent, pirsing, pablišer), ali zato ima autsajder, dil, diler, džus, gej, grogi, kliring, lider, menadžer, rejting, skvoš, skvot, stjuardesa, šoping, tajce, tim itd. Već su posve ukorijenjene riječi bojler, dizajn, intervju, kombajn, kompjuter, mjuzikl, snajper, tinejdžer, tramvaj, vaterpolo, vikend “.
“U sukobu homonima, domaća riječ često padne u zaborav”, konstatira Kovačić. Dakle, lingvisti okupljeni oko uglednog akademika Stjepana Babića moraju biti i - borci protiv zaborava, nekakva kolektivna jezična svijest i savjest u trenutku dok građani ne razumiju (?) što im se događa. “Zahvaljujući našem ravnodušju, glagol ‘click’ ne samo da mijenja svoje značenje nego i nadomješta glagol ‘škljocnuti’”, kaže isti pisac.
Ako su naši očevi strahovali od mađarskog, onda aktualno strahovanje od engleskog u nezavisnoj Hrvatskoj ne može biti identično sa 1903., kad je hrvatski bio daleko više od hrvatskoga. Ništa se ne može jednostavno poistovjetiti i prenijeti. Neka se jezikoslovci ne promeću u novu savjest društva misleći da se “sve to” s jezikom događa samo zbog praktičnosti i komotnosti, jezičnoga ravnodušja, marketinga...
Željko Ivanjek
Mali princ ili Kraljević?
“Život je samo sjen što luta, bijedni glumac/ što se na pozornici razmeće, prodrhti/ svoj sat, i ne čuje se više; on je bajka/ Koju idiot priča, puna buke i bijesa.” Je li, onda, “život” Marasov “mahnitac” ili Torbarinin “idiot”? Vjerojatno smo čak i u prijevodima robovi navike. Zato i nisam mogao, primjerice, prihvatiti umjesto “Malog princa” nekog nepoznatog “Kraljevića”. Na stranu rasprava o egzaktnosti ovih inačica. One se gdjekad vode i o naslovu koji je sakriven u prethodnom citatu iz Shakespearea, a koga je američki nobelovac William Faulkner uzeo za naslov svog ključnog romana. Na hrvatskom se zvao “Krik i bijes”, iako se javlja i kao “Buka i bijes”.
U prijevodima s engleskog na hrvatski izgubljenog smisla ima k’o u priči, bez obzira govorimo li o klasicima, pjesnicima, prozaicima, o novinama, TV serijama ili pak filmovima.
S druge strane, u prijevodima ima onoliko manje pogreški koliko se anglizama izravno premješta u hrvatski, na užas lingvista i na veselje mladih. Možda metaforom svih njih može biti pogrešan prijevod “časna koncepcija svete Marije” umjesto točnoga “bezgrešnog začeća svete Marije”. Bila je to gradska priča zato što se odnosila na tada neupitan bestseler Dana Browna, na njegov “Da Vincijev kod”. No, pogreške se događaju svima nama iako samo neke od njih prelaze u gradske legende. Spomenuta je ispravljena i ne treba je više tražiti u ponovljenim izdanjima.
Na onim starijim i najstarijim tekstovima najbolje se mogu provjeriti razlike između našega čitanja i pravog stanja stvari u izvorniku. Antun Šoljan, pokojni antologijski pisac 20. stoljeća, dohvatio se tako Biblije, a u povodu prijevoda čija se 40. godišnjica nedavno proslavljala. Još kao đak on nije razumio zašto bi “siromašni duhom” imali prednost pred bogatima duhom, odnosno držali u džepu rezerviranu kartu za kraljevstvo nebesko. U prijevodu urednika Kaštelana i Dude iz 1968. pronašao je: “Blago siromasima u duhu, jer je njihovo/ kraljevstvo nebesko!" Iz engleskog prijevoda Biblije pisac je preveo na hrvatski: “Kako su blagoslovljeni oni koji znaju da su/ siromašni/ Njihovo je kraljevstvo nebesko.”
Lakonogi jahač
Isti autor, ali i ugledni prevoditelj, konstatirao je da i hrvatski prijevod Biblije zadržava u Matejevu evanđelju “devu kojoj je lakše proći kroz iglene ušice, nego bogatašu ući u kraljevstvo nebesko”. U različitim se izvorima spominje nagađanje o pogrešci grčkog prepisivača koji je, umjesto “debeli mornarski konop”, napisao pogrešno, a nama jedino razumljivo - “deva”.
Jedan od paradigmatskih naslova popularne kulture 20. stoljeća dao je film “Easy Rider”, koji je kod nas bio i ostao preveden kao “Goli u sedlu”. Za starije se ovaj naslov ne da promijeniti, za mlađe možda može. No, film u svakom slučaju opisuje prijelaz američkih 60-ih u 70-e, ideaciju i boju Kerouacove ceste koju pamtimo i zahvaljujući ovome naslovu. Ako je “Američka lirika” (1952.) Slamniga i Šoljana obilježila snažan procijep u ovdašnjoj verziji socrealizma, odnosno umjetnika kao inženjera duša te je poticala na slobodu, onda su baš “Goli u sedlu” predstavljali korak dalje prema zamišljanoj iluziji slobode na Zapadu. Uostalom, kako zvuči doslovni, a opet uvjetni prijevod “Lakonogi jahač”?
Davnog 3. lipnja 1970. Igor Mandić se u svom “Notesu” u ugašenom Vjesniku u srijedu - koga je inače pretiskala Matica hrvatska 2007. - kritički osvrnuo na tada suvremenu hrvatsku prozu koja zaobilazi “svakodnevne pojmove iz naše današnje suvremene civilizacije i kulture”. Zatim, među ostalim, navodi sljedeće pojmove: električni aparat za brijanje, deterdžent, kontracepcijsku pilulu, televiziju, snimatelja, magnetofon, mini suknju, električni stroj za pranje rublja, telefon, električnu glazbu itd. Sve su ovo riječi što se pojavljuju u novinama i medijima onoga vremena, ali ne i u - prozi.
Političari vole tuđice
U tom pregledu zapravo opčinjava broj “domaćih”, hrvatskih riječi. Pretpostavljam da bi iste te stvari, odnosno njihove aktualne inačice, danas preuzele za svoja imena pohrvaćene engleske oblike. Dovoljno je pogledati samo ono što mediji danas nude od “naše današnje suvremene civilizacije”. Nekoć je još mogao biti “TV magazin”, danas gotovo do isključivosti ovaj ili onaj “show” ili “reality”. Tko se još sjeća Orwella mimo “Big Brothera”. Drugim riječima, sve se više engleskih riječi izravno usvaja u hrvatski i one ponajprije penetriraju medijskim prostorom, ali one jednako tako ulaze i u prozu mladih pisaca. Leksikom medija, posebno novinskog, temeljito se pozabavila Nives Opačić i u svojim knjigama ponudila svojevrsni rječnik. Ona zapravo pokazuje kako sami političari (premijer, ovaj ili onaj ministar) inzistiraju na tuđicama (avis, non paper itd.) kako bi došli do čarobnog smisla, do “abrakadabra”, što će svima nama, koji ipak ne razumijemo i ne znamo engleski, otvoriti pećinu s blagom. Pogrešnih prijevoda je srazmjerno manje zato što ih više ni nema i zato što se podrazumijeva da svi znaju taj strani jezik ili se pak ne traži njihovo sudjelovanje u konkretnom problemu.
Doista, tko zapravo razumije sve sljedeće riječi iz raznih hrvatskih novina: flat tax, freak, gap, headhunter, Joint Task Force, loker, loring, minivan, mystery shopping, road map, rookie, The Cetina River Valley Project? Jedna je kolegica termin “speaker of parlament” prevodila kao glasnogovornik umjesto predsjednik parlamenta. No, pogreške nam se svima događaju i svako je vrijeme dobro za učenje. Posebno danas kada je engleski praktično postao vodeći jezik EU, što nam se u svakom slučaju približava.
O tome je lijepo i uvjerljivo pisao Ivo Žanić u svojoj knjizi “Hrvatski na uvjetnoj slobodi”. Što nas zapravo čeka, trebaju li samo djelatnici Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija poznavati engleski? Još 1997. dokumenti Vijeća Europe bili su izvorno sastavljeni ponajviše na engleskom (41), francuskom (42) i ostalim jezicima (17). A već 2003. ponajviše na engleskom (72), dok je na francuskom (18) i ostalim jezicima (10) bio sastavljan njihov zanemariv broj. Dakle, engleski nije više stvar književnosti, popularne kulture ili medija, poznavati ga stvar je opstanka svakog od nas.
Ali, to i nije refleks baš svih autora. “U današnjem svijetu koji se priklanja (...) globalizaciji jasno je da će vodeću ulogu u svemu preuzeti vodeća vojno-politička sila, a to su danas SAD”, primjećuje jezikoslovka Nives Opačić.
Jedan je lingvist konstatirao: “U Hrvatskom enciklopedijskom rječniku još nema riječi kao što su brand, catering, event, piercing, publisher (ili možda brend, kejtering, ivent, pirsing, pablišer), ali zato ima autsajder, dil, diler, džus, gej, grogi, kliring, lider, menadžer, rejting, skvoš, skvot, stjuardesa, šoping, tajce, tim itd. Već su posve ukorijenjene riječi bojler, dizajn, intervju, kombajn, kompjuter, mjuzikl, snajper, tinejdžer, tramvaj, vaterpolo, vikend “.
“U sukobu homonima, domaća riječ često padne u zaborav”, konstatira Kovačić. Dakle, lingvisti okupljeni oko uglednog akademika Stjepana Babića moraju biti i - borci protiv zaborava, nekakva kolektivna jezična svijest i savjest u trenutku dok građani ne razumiju (?) što im se događa. “Zahvaljujući našem ravnodušju, glagol ‘click’ ne samo da mijenja svoje značenje nego i nadomješta glagol ‘škljocnuti’”, kaže isti pisac.
Ako su naši očevi strahovali od mađarskog, onda aktualno strahovanje od engleskog u nezavisnoj Hrvatskoj ne može biti identično sa 1903., kad je hrvatski bio daleko više od hrvatskoga. Ništa se ne može jednostavno poistovjetiti i prenijeti. Neka se jezikoslovci ne promeću u novu savjest društva misleći da se “sve to” s jezikom događa samo zbog praktičnosti i komotnosti, jezičnoga ravnodušja, marketinga...
Brand i catering nisu u rječniku, ali diler i gej jesuSudeći prema sadržaju stručnog časopisa Jezik, potragu za novim riječima prati odioza prema anglizmima u medijskom novogovoru. |
Željko Ivanjek
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....