Europa želi kratko uživati

Kako se redovito radovati rađanju djeteta ako je istina da statistike dokazuju da se u Europi svakih 11 sekundi počini jedan pobačaj? Još broje koliko to znači godišnje i koliko svaki dan. Pustimo sada crkveno “moraliziranje”.

Pustimo i pitanje ima li slučajeva da za neku obitelj navodno nema drugog izlaza. Ostaje činjenica da je cijena spolnih ljubavi pet pobačaja u minuti.

Mora li to baš tako biti? Bez zavaravanja - to se događa uz uglavnom redovitu upotrebu zaštitnih sredstava ili načina protiv začeća.

Zanosi ljubavi o kojima se toliko sanja i piše stvarno su poprište bezbrojnih pobačaja. Pustimo sad po strani i pitanje kad je plod začeća već osoba, dakle čovjek, a dokle je možda to tek budući čovjek. U svakom se slučaju u pobačaju događa smrt živog bića koje pripada ljudskoj vrsti. Ali najstrašnija je spoznaja da je to, kako sada stvari stoje, neizbježna cijena redovitih spolnih odnosa i prije braka i u braku.

Nije prvo pitanje znaju li crkveni stručnjaci pravi ostvarivi odgovor na to pitanje. Ono ostaje strašno znali ili ne znali rješenja. A rješenje se mora tražiti. Inače je besmisleno govoriti o ukidanju tabua, o slobodnoj ljubavi.

Sloboda ne smije voditi u tolika usmrćivanja, odnosno pobačaje. Europski biskupi su se u Zagrebu na velikom zasjedanju Vijeća svojih konferencija (CCEE), koje je održano u Zagrebu od 30. rujna, tim strašnim pitanjem opteretili. Činjenica je da Europa ustrajno umire, da je staraca sve više, a mladih sve manje - da tolike umirovljenike uskoro neće imati tko hraniti. Hoće li ubrzano trebati prihvatiti i masovnu eutanaziju, usmrćivanje suvišnih staraca - kao što je sad prihvaćeno usmrćivanje neželjene djece.

Kulturna Europa kao da želi uživati, ali samo privremeno - do izumiranja još nekoliko naraštaja.