KONTROLNA TOČKA

Europi i Hrvatskoj imigranti su jedino rješenje

Ne postoji način da se populacija EU do 2020. organski poveća za 42 milijuna ljudi, a kamoli za 257 milijuna do 2060. godine. Jedini spas pred fiskalnom katastrofom je povećano useljavanje
Ilustracija, izbjeglice
 Marko Todorov / Hanza Media

Listam arhivu. Michael Heise, glavni ekonomist Allianza, analitički postavlja dijagnozu: u 27 država Europske unije živi oko 501 milijun ljudi. Procjena Eurostata je da će se taj broj povećavati do 2035., kada bi trebao dosegnuti otprilike 520 milijuna. Nakon toga očekuje se polagano smanjivanje broja stanovnika EU, gdje bi, u skladu s tim procjenama, 2050. živjelo oko 515 milijuna ljudi, što je 14 milijuna više nego danas.

Na takve procjene, piše Heise, najviše su utjecale migracije stanovništva i sve odmaklija prosječna životna dob Europljana. U budućoj strukturi, broj ljudi u radnoj dobi između 15 i 64 godine smanjit će se za otprilike 40 milijuna, onih mlađih od 15 godina za pet milijuna, dok će broj starijih od 65 godina porasti za 61 milijun. Njemački odgovor na tu dijagnozu vidimo u politici Angele Merkel, koja je otvorila je vrata useljenicima.

Hrvatski problem s demografijom najmanje je problem nataliteta. Nije pitanje kako nagovoriti ljude da imaju više djece, oni će to sami htjeti kada se osjete dovoljno sigurnima i zadovoljnima. Treba pronaći put kako da naš društveni, ekonomski i politički prostor učinimo privlačnim za boravak. Nije slučajno da u valu migranata koji je preplavio Europu gotovo nitko nije zatražio azil u Hrvatskoj. Unatoč geografskom bonusu koji smo naslijedili, nismo stvoriti društvo u kojemu bi netko poželio živjeti. To je ozbiljan posao.

Teško pitanje: mogu li izbjeglice, koje nisu tipični ekonomski imigranti, poboljšati demografsku sliku Europe (i Hrvatske)? U prvom koraku sigurno mogu ispraviti neravnotežu nastalu starenjem stanovništva. "Europi nedostaju mladi kako bi popunili zdravstvene službe, napučili ruralna područja i kako bismo se mogli brinuti za starije. Europska su društva sve manje održiva", napisao je u Forbesu zagrebački sociolog Darko Polšek u velikom pregledu ekonomije migracija.

U lošoj demografskoj slici Europe, gdje Hrvatska nije izuzetak, starenjem stanovništva nestaje financijski (fiskalni) temelj za pokrivanje troškova starijih stanovnika. Ne postoji način da se populacija EU do 2020. organski poveća za 42 milijuna ljudi, a kamoli za 257 milijuna do 2060. godine. Jedini spas za Europu pred nadolazećom fiskalnom katastrofom zato je povećano useljavanje.

Polšek, između ostalih, citira švedskog premijera Stefana Löfvena: "Dotok velikog vala izbjeglica je izazov, ali je isto tako i potencijal. Ako ih ne prihvatimo sada, imat ćemo golemi problem za nekoliko godina." U diplomaciji, to znamo, riječ "izazov" znači "problem od kojega se ne može pobjeći". Löfven je, međutim, hrabro otišao korak dalje: "Ne smijemo postaviti limit za useljavanje", ustvrdio je u intervjuu koji je uznemirio desnicu. "Otvarali smo granice ranih devedesetih, ljudima iz bivše Jugoslavije. Oni su danas dio našeg društva i njihov je doprinos ogroman."

Različite društvene prilike, međutim, diktiraju različite politike i različite kutove promatranja.

Eival Gilady, izraelski general, poduzetnik, filantrop i političar s kojim sam se dopisivao u sklopu suradnje s veleučilištem Vern', osnovao je na vrhuncu izraelsko-palestinskog rata Izraelsko-palestinsku trgovačku komoru, s jedinim ciljem - da na zajedničkom prostoru dviju zaraćenih država otvori mogućnost života lokalnim stanovnicima svih vjera i nacija. Svoju akciju objasnio mi je vojnički jednostavno: "Izraelsko-palestinski konflikt nije ekonomsko pitanje. To je nacionalno pitanje koje traži političko rješenje. Ako smo toga svjesni, iskustvo pokazuje da zdrava ekonomija vodi prema okruženju koje je sklono političkom napretku."

Logično je pretpostaviti da sredinu kakvu zamišlja Gilady stanovnici više ne napuštaju. Za Giladyja je ključ za pozitivnu promjenu obrazovanje. "Ako ustanova za više obrazovanje postoji lokalno, svojim će utjecajem povući cijelu regiju", kaže. Uzor vidi u Stanfordu, sveučilištu koje je pokrenulo Silicijsku dolinu. Stanford i okolica danas su jedan od najjačih hubova visokoobrazovanih imigranata u SAD-u. Giladyjev recept zaživio je tek djelomično. Izrael danas nije najsretniji društveni model za kopiranje.

Ekonomist filozof Tyler Cowen već dugo nas u svojim knjigama i kolumnama upozorava na ne tako davne povijesne primjere kada su pogrešno usmjerene visoke tehnologije stvorile monstruozne sustave. U društvima kojima su vladali Mao i Staljin tehnologija je pretvorena u sredstvo opresije. Prijeti li nam danas, zbog društvene stagnacije koju Cowen prepoznaje u društvima Zapada, ponavljanje takvog, totalitarnog scenarija? Pogled prema SAD-u, a možda i Francuskoj, nije ohrabrujući.

Hrvatska bi, doduše, mogla živjeti drukčijim ritmom. Kratka Cowenova poruka stigla mi je prije nekoliko godina, ali vrijedi i danas: "Hrvatska je još daleko od razvojne granice iza koje počinje stagnacija. To će se, možda, jednom i dogoditi, ali tek kada razvijenost i standard dosegnu ritam s drugim europskim ekonomskim liderima. Moguće je očekivati visoke stope rasta tijekom sljedećih godina, a do točke kada se hrvatski rast uskladi s ostalima, velika stagnacija vjerojatno će već biti završena."

Dok na rubu EU čekamo provjeru kraja Cowenova cinčnog scenarija, ekonomske, društvene, pa i demografske promjene mogle bi biti i brze i iznenađujuće.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
04. studeni 2020 09:06