Ključni strah od nedavnih europskih izbora nije se ostvario. Populisti i ekstremisti nisu uspjeli značajno povećati broj mjesta u Europskom parlamentu. Budu li se drugi držali neformalnog “sanitarnog kordona” i odbijali suradnju s njima, populisti i ekstremisti neće imati neku važnu ulogu u Europskom parlamentu. No, u ostalim karakteristikama novi sastav Europskog parlamenta drastično je promijenjen i u njemu će biti mnogo teže stvoriti većinu nego do sada.
Nije jedina promjena to što dvije najveće skupine, Europska pučka stranka (EPP) s desnog i Socijalisti i Demokrati (S&D) s lijevog centra, neće više same moći stvoriti potrebnu većinu. Promjene su i unutar tih skupina. Nijemci su zadržali najveći broj zastupnika u EPP-u, što znači da će u toj skupini i voditi glavnu riječ. Ali iz dviju drugih velikih članica EU, Francuske i Italije, u toj će stranci biti tek mali broj zastupnika. Iz Španjolske nešto veći, ali i dalje manji od očekivanog.
U drugoj po veličini skupini S&D ima manje zastupnika iz Njemačke, izuzetno male iz Francuske, a glavnu će riječ imati zastupnici iz Španjolske i Italije koji čine i najveći broj članova. Prirodno je stoga bilo da je Španjolska izabrana za šeficu skupine, a Talijan nominiran, potom i izabran za predsjednika Europskog parlamenta. Kod zelenih se dogodio preokret i oni sada imaju značajan broj zastupnika. No uglavnom dolaze iz sjeverozapadnih država, dok u državama istočne i srednje Europe gotovo da ne postoje. I oni imaju najveći broj zastupnika iz Njemačke.
Liberali, preimenovani u Reformirana Europa, pod kapom su Francuske i predsjednika Emmanuela Macrona, iako imaju prilično dobar broj zastupnika iz država Beneluxa te Skandinavije, ali i iz srednje i istočne Europe. Europski konzervativci i reformisti, skupina koju je stvorio nekadašnji britanski premijer David Cameron kada je napuštao EPP, ima najveću skupinu zastupnika iz Poljske, gdje je ta stranka i na vlasti.
Što se tiče stranaka krajne desnice i populista, njihovi su redovi uglavnom popunjeni zastupnicima iz Francuske i Italije, te tu i tamo nekih iz Njemačke, Finske, Belgije, Danske. Zanimljivo je da među njima gotovo nema ni jednog zastupnika iz srednje i istočne europe, osim jednog iz Češke. To ne znači da ekstremista i populista nema u tim državama. No i ekstremisti i populisti u mnogim stvarima isključuju jedni druge. U ovom slučaju razlika je velika u nekim ključnim pitanjima.
Populisti i ekstremisti iz istočne Europe često su i homofobni, dok oni u zapadnoj nisu. Čak ima i stranaka na čijem su čelu deklarirani homoseksualci. Druga velika razlika je u stavovima oko Rusije. Dok su ekstremne stranke iz istočne i srednje Europe često skeptične prema Rusiji, one na Zapadu uglavnom su proruske, a čak ima i sumnje da su i financirane iz sumnjivih ruskih izvora.
Neke stranke iz istočne i srednje Europe, za koje se može reći da imaju populističke elemente, poput Fidesza iz Mađarske ili poljske konzervativne stranke, našle su mjesto u drugim skupinama u Europskom parlamentu za koje se ne može reći da su ekstremne.
Zasad su ključne proeuropske tradicionalne stranke zadržale takozvani “sanitarni kordon” prema ekstremistima i glasovale protiv njihovih kandidata za neke pozicije u Europskom parlamentu, poput izvjestitelja za neka pitanja ili šefova parlamentarnih odbora.
U ovakvom Europskom parlamentu bit će teško predvidjeti kako će koji zastupnici glasati. U nekim će pitanjima slijediti stav skupine, a u drugima glasati prema uputama vođe stranke na nacionalnoj razini. Kako će trebati imati potporu najmanje triju stranaka, neće biti lako skupiti većinu u sljedećih pet godina. Prvi test bilo je jučerašnje glasanje za predsjednicu Europske komisije, za što je bilo potrebno snažno lobiranje na svim razinama.
Zbog tako velike raspodjele mjesta među raznim strankama, ovaj će saziv Europskog parlamenta biti zanimljiviji, glasanje teže predvidljivo, no pitanje je koliko će EP moći pokazati svoju snagu prema drugim institucijama EU u postupku suodlučivanja. Prvu bitku je Parlament izgubio jer nije prošlo načelo spitzen kandidata za šefa Europske komisije. Ali i taj poraz Europskog parlamenta u borbi za moć s državama članicama treba pripisati neuspjehu stvaranja bilo kakve većine u Europskom parlamentu za nekog od vodećih kandidata političkih stranaka.