Eva Nahir: Moj život između Golog otoka i izraelskog kibuca

Osamdesetdevetogodišnja Eva Nahir iz kibuca Shaar Haamaqim ovih je dana sa svojom unukom, Amerikankom Emily, posjetila svoj rodni Čakovec, zatim Zagreb i Beograd, gdje je živjela prije i u vrijeme Drugog svjetskog rata.



- Emily je htjela doći na svoje korijene. Rekla mi je da joj to nitko više neće moći pokazati, ako joj sada ja ne pokažem - priča nam Eva Nahir, jedna od najneustrašivijih žena današnjice, preko čije se životne sudbine povijest prelamala na najnevjerojatniji način.



Rođena je prije 89 godina u imućnoj židovskoj obitelji u Čakovcu kao Eva Kelemen. Udala se za konjičkog oficira starojugoslavenske vojske i postala Eva Panić, a mi smo je upoznali u kibucu Shaar Hamasqim kao Evu Nahir, suprugu jednog od osnivača toga kibuca Moshe Nahira.



U slikoviti kibuc Shaar Haamaqim (Vrata dvaju dolina), koji se nalazi između Haife i Nazareta, stigli smo na šabat, u jutarnjim satima. Eva Nahir tek je ustala i zajedno smo popili kavu, sjedeći na istome mjestu na kojemu je sjedio i poznati pisac Danilo Kiš, kojega je fascinirala životna priča Eve Nahir, pa je po njoj snimio film.



- Kiš je umro i nije vidio film, a nisam ni ja jer sam bila u Americi - priča Eva Nahir, ali njezin životni film stalno joj je pred očima. Drama njezina života započela je 16. listopada 1951. kada se njezin muž Radoslav Panić ubio u istražnom zatvoru u Beogradu, nakon što ga je Udba uhitila i lažno optužila da je informbiroovac.



- Mene su uhitili 17. listopada 1951., a puštena sam 29. studenog 1953., poslije 26 mjeseci Golog otoka. Isljednik me pozvao i rekao da prvim transportom idem kući, a ja sam mu odgovorila: - Druže isljedniče, ja i ne znam zbog čega sam došla ovdje. Nisam se ni otpravila, ni popravila, ni napravila - priča Eva Nahir, koja ni dan-danas ne razumije da su ih, kao osvjedočene partizane i komuniste, mogli optužiti kao informbiroovce.



No, najveća tragedija njezina života bila je smrt njezina supruga Rade, o kojoj nije smjela naglas govoriti, ali je po svaku cijenu htjela dokazati da je nevin stradao. Poznanica Veda Pečar joj je predložila da sastavimo telegram i pošaljemo ga na kongres Saveza boraca, koji se upravo održavao u Sarajevu, jer se tamo čitaju pozdravni telegrami pred svima, pa će ljudi biti šokirani.







- Sastavila je telegram u kojem je stajalo da ja, Eva Panić, borac iz 1942., pitam zašto je moj muž trebao umrijeti u zatvoru kad nikad nismo bili ništa krivi. On se objesio, a ja sam bila na Golom otoku. Želim vidjeti njegov predmet, jer tvrdim da je umro ni kriv ni dužan.



Poslali smo ga, pročitali su ga pred svima i kad je završio kongres nazvala me Saša Javorina, koja je bila predsjednica Saveza boraca Jugoslavije, i kaže mi da sam poludjela što sam poslala telegram. Rekla sam joj da samo želim vidjeti predmet svoga muža.



Onda su me pozvali u Centralni komitet, gdje je sekretar bio Vojin Lukić, koji je bio ministar unutarnji poslova Srbije kad je moj muž bio u Ministarstvu unutarnjih poslova kao instruktor konjičkih sportova i instruktor konjičke policije.



- Panićka, vi ste potpuno poludjeli - rekao mi je. - Ne, ja hoću vidjeti Radin predmet - rekla sam, a on je nazvao ministra unutarnjih poslova Jugoslavije Ćeću Stefanovića i rekao mu: - Ćećo, Panićka je ovdje i hoće vidjeti predmet. I pokazali su mi ga! Iz njega se vidi da je moj muž nevin umro, da ga je pukovnik Udbe Nikitović provocirao i budući da nije htio surađivati i potkazivati, Panić se trećeg dana objesio.



Rekla sam: - Vidite, Vojkane, ja sam sad to vidjela. Na Golom otoku sam tvrdila da ne znam zašto sam tamo, jer nikad nismo bili staljinisti. Idem sad na Terazije i vikat ću da je Panić nevin umro! - Nećete vi ništa vikati, Eva, jer vi idete u Izrael - rekao mi je on, jer mi je kćer već bila u Izraelu. Ali, kako ću u Izrael, kad sam posljednja sirotinja, jer su mi uzeli i stan i namještaj. Rekao mi je da će oni sve platiti, samo da odem. I za šest tjedana sam bila vani - priča nam Eva Nahir o svemu kao da se jučer dogodilo.



Kada je snimala film o sebi, prije nekoliko godina, bila je i na Golom otoku.



- Ribar koji nas je vozio rekao je da je već vozio dvojicu muškaraca, bivših zatvorenika, od kojih je jedan dobio srčani napad, a drugi se onesvijestio. Kad sam sišla s čamca rekla sam mu: - Ja se neću onesvijestiti, niti dobiti srčani napad. Možda ni zaplakati neću. Bilo je što je bilo, Radu iz groba podići ne mogu! - kaže Eva.



Svog Radu pokopala je na groblju u njegovoj rodnoj Kruševici u Srbiji, ali je prvo trebala identificirati njegovo tijelo, jer je na vojnom groblju u Zemunu bio pokopan pod brojem.



- Dobila sam dozvolu da ga iskopam s vojnog groblja, ali su prvo rekli da ga moram identificirati. Prepoznala sam mu zube, jer i kći Tijana ima isti raspored zuba. Sišla sam u grob da pogledam čeljust, a moja svekrva, koja je sa svekrom stajala iznad groba, vikala je: - Od čega si ti stvorena, Evo, od čelika ili od kamena? Stavili smo ga u sanduk i pokrili bijelim pokrivačem i crvenim tepihom i odnijeli u Kruševicu - sjeća se Eva Nahir.







U Izrael je je odlučila otići pod jednim uvjetom, da se smjesti u kibucu.



- Ja sam socijalist bila i ostala i ne bih tek tako došla u Izrael, jednu kapitalističku zemlju. Prije svega, ovo je bio jugoslavenski kibuc, jer su ga osnovali Jugoslaveni i imala sam svoje prijatelje. Kad sam došla s Golog otoka, pisala sam im da sam došla kući i da nemam gdje živjeti. Dobila sam odgovor da sam kao za njih rođena. Kibuc je za mene bio san, jer i sekretar i najobičniji fizički radnik imaju isto. I stanove i isti prihod, baš sve isto. To je nešto o čemu sam sanjala i kad je Gorbačov bio ovdje onda je rekao da prvi put vidi ono što je sanjao, jer smo svi živjeli jednako. Sekretar je bio biran na tri godine i nije imao nikakvih privilegija, nego samo više zaduženja. I bila je rotacija - priča Eva Nahir, prisjećajući se odlične organizacije u to doba, kada je "sve bilo kolektivno i svima je bilo jednako".



U Jugoslaviji je, sa svojim znanjem njemačkog jezika radila kao korespodent u vanjskoj trgovini, što se, kako kaže, u kibucu "mačku o rep moglo objesiti".



- Stavili su me u kuhinju, jer su vidjeli da znam kuhati. Završila sam tečaj za dijetetičara, pa sam 12 godina vodila dijetalnu kuhinju i za 80 ljudi sam kuhala 20 vrsta jela svaki dan. Jako sam bila zadovoljna i oni sa mnom. Uvela sam individualan odnos i išla od kuće do kuće i pitala bolesne ljude što bi željeli jesti, na što oni nisu bili naviknuti. Nakon toga sam vodila klub, što su mladi ljudi jako voljeli - priča Eva Nahir i dodaje da je jako zadovoljna što je izabrala upravo takav put i da nije išla živjeti u grad, nego živi "u mirnoj atmosferi u ovom ludom Izraelu".



- Tužna zbog svega ovoga, jer sam došla živjeti na otoku socijalizma. Moj muž je bio tako veliki idealist. Danas je 10. obljetnica njegove smrti. Bila sam 15 godina prije njega udovica. I ne bih se više udavala, ali kako je moja kćer živjela ovdje i napisala mi da ovo nije njezina zemlja ako ja nisam tu, onda sam došla. Prijatelji su mi pričali o čovjeku, kojemu je umrla žena i koji treba pomoć oko sina, jer mu je majka bila bolesna od njegove sedme godine. Nikad nisam preboljela svoga Radu. Razgovarala sam s njim, a on je jako tugovao za svojom ženom i nije znao kako će podići svoga sina koji je ludovao. Rekla sam mu da ću doći k njemu ako me želi njegov sin. Razgovarala sam s dečkom i rekao mi je da dođem. Danas ima 54 godine i takvog sina nema na svijetu, kako je on meni dobar - priča Eva Nahir.



O politici, kaže, ne želi razgovarati. Rekla nam je to čim smo joj pružili ruku, ali njezini politički stavovi mogu se najbolje iščitati iz njezina života. Tako je, primjerice, nedugo nakon što se smjestila u kibuc osedlala konja i jurnula u brda, prema arapskim selima.



- Dođem u selo i lupam na vrata. Otvore i kažu: "Uđi i sjedni". Oni svi sjede na podu ispred zdjele s mlijekom i trgaju pogaču. "Jesi li Židovka", pitaju me. "Jesam", odgovorim. "S obje strane?", pitaju i odgovorim da jesam. "Pa, ti tako sjediš s nama", čudili su se, a ja im odgovorila da sam tako sjedila i kod svog prvog muža na selu i da smo tako živjeli. "Pa, tko si ti?", pitali su me. "Ja sam žena Moshea Nahira i ovdje sam nekoliko mjeseci", prisjeća se ona i dodaje kako su ga Arapi izuzetno cijenili, jer osim što je bio jedan od osnivača toga kibuca, sve je dijelo s njima.



- Dva tjedna nakon mog posjeta dođe stari Arapin kod moga Moshe i kaže da mu je kći bolesna, a žena je ne zna odvesti liječniku. Pita ga mogu li ja ići s njom. Naravno da sam mogla i vodila sam je kod svakakvih liječnika. A nakon toga je jedna njezina rođaka došla uspaničena u pet ujutro i viče: "Moj brat je pao s kreveta i umro!"



Kažem Mosheu da osedla konja i idem vidjeti što je. Mali je, stvarno, ležao na podu bez svijesti. Čujem kako mu srce lupa, opalim mu dva jaka šamara i on je zaplakao. Vidjela sam da je samo ostao bez svijest. Kad, poslije 15 godina, na nekoj svadbi, priđe mi mladić i kaže: "Zdravo, majko!" Pitam ga tko je on, a on kaže da je onaj kojemu sam udarila ona dva šamara - priča sa smijehom Eva Nahir i dodaje da oni, eto, tako žive s Arapima.



Njezin muž Moshe završio je agronomiju u Amsterdamu i bio je vrlo cijenjen u svome kraju, jer su zemlju za kibuc doslovce otimali od kamenja, zmija i škorpija.



- Svome mužu, Mosheu Nahiru, rekla sam da sam voljela jednog čovjeka i sve ću za njega uraditi. Moj Moshe je bio moj najbolji prijatelj na svijetu, koji je išao sa mnom kod moje svekrve u Srbiju, koja ga je zagrlila i rekla: "Kad si tako dobar mojoj unuci i ovoj mučenici...". I stvorili smo dobru porodicu. Danas nas je 22, a ja sam njihova baka. No, rekla sam im da svi moraju poštovati da njihova baka ima jednoga sveca, a to je Radoslav Panić - ispričala nam je svoju neobičnu životnu priču Eva Nahir, koju smo posjetili upravo na desetu obljetnicu smrti njezinog Moshea.



- Moshe nije bio čovjek, bio je anđeo. Ja sam mu podigla sina iz prvog braka, čija je majka umrla, a to je njemu bila najveća briga. Govorila sam mu da se nikad ponovno ne bih udala, nikad! Ali, kako mi je rekao da mu je potrebna pomoć, udala sam se za njega. Kad je umro, kako se kod Židova žali 30 dana, ja sam 31. otputovala. Kud je, vrag, otputovala, svi pitaju! Ja sam došla u Kruševicu reći: "Rade, moj anđeo je otišao, sad sam opet sama" - ispričala nam je Eva Nahir.









Kibuc Eve Nahir, kako kaže, više nije kibuc. Jedan ima vilu, drugi potleušicu...



- Sada već četiri godine nismo kibuc, jer je propao socijalizam i nema više ideologije. Ljudi neće tako živjeti. Kad je moj muž Moše umro prije deset godina, njegov najstariji sin mi je rekao: «Ti se nećeš ljutiti, ali ja idem. To nije za ljude, nego za anđele.ľ I stvarno, ako je socijalizam socijalizam, onda je za anđele! Mi iznad osamdeset godina u Šar Hamakimu imamo sreću, jer smo napravili ugovor da svaki sve svoje prihode daje u jedan fond. I onaj koji ima mirovinski fond i onaj koji ga nema imaju isto.



Svaki mjesec dajem mirovinu svoga muža i socijalno osiguranje u taj fond oko 11.000 šekela, a ja iz fonda dobijem, kao i ostali stari, 4.300 šekela. S tim se može živjeti vrlo skromno, jer imamo velike izdatke. Na primjer, ne mogu se hraniti u zajedničkoj blagovaonici zato što mi je preskupo, pa bolje prođem kad si sama spremam. Ali, kako će biti sljedećim generacijama, ne znam, jer oni nisu uplaćivali mirovinski fond.



O toj generaciji starih kibucnika snimljen je i film pod naslovom «Novi eskimiľ, s asocijacijom na stare eksime, kojima njihovi daju piti i ostave ih da se smrznu na zimi. Od 275 kibuca samo je 25 pravih kibuca, koji imaju jako dobar prihod od svojih uspješnih tvornica. Jedan pravi optičke leće, drugi nešto od plastike... Mi proizvodimo solarne bojlere, ali očito ne znamo time dobro gospodariti, jer smo imali fijasko u Španjolskoj gdje su nas prevarili za nekoliko milijuna. Mi smo sada zadružno naselje, gdje više nema nekadašnje odgovornosti - ispričala nam je Eva Nahir.
Kibuc koji više nije kibuc



Darko Pavičić
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. prosinac 2021 19:05