U jutro prve subote mjeseca listopada 1951. Rade Panić ispričao se supruzi Evi što mora požuriti s doručkom, jer ga je general Drulović pozvao na razgovor. Javit će se telefonom ako ne bude mogao stići na ručak. Eva je čekala s ručkom, ili barem telefonski poziv, ali Rade se nije javio.
Eva ga više nikad nije čula ni vidjela.
U to vrijeme Rade Panić je bio kapetan u Narodnoj miliciji, zapovjednik sportske grupe u milicijskoj konjičkoj školi u Zemunu. Sa svojom grupom nastupao je na konjičkim trkama s preponama u zemlji i inozemstvu, a u pojedinačnoj konkurenciji često je osvajao visoka mjesta, ponekad i prva, i bio je nosilac vrijednih konjičkih trofeja. Tročlana obitelj - Rade, Eva i šestogodišnja kćerka Tijana - stanovala je u centru Beograda, u dobro uređenom malom stanu, u Kosmajskoj ulici 34. Prvi susjedi bili su im doktorica Mira Carin, njen suprug novinar Vlado Carin i njihove dvije kćerke, obitelj s kojom su Panićevi bili u najbliskijem prijateljstvu. Superaktivna Eva kuhala je i pripremala sve obroke za obje obitelji, brinula za sve troje djece i preostajalo joj je vrlo malo vremena za društvene aktivnosti, koje ju nisu baš mnogo ni zanimale.
Kad se te subote Rade predugo nije javio, Eva je nakon uzaludnih telefonskih raspitivanja odjurila u komandu, u Zemun, gdje je saznala da Rade nije ni stigao do generala. Po njega su došla dva oficira KOS-a (Kontraobavještajne službe), koji su ga odveli, bez ikakvog objašnjenja. Eva je izbezumljeno počela obilaziti neke ustanove, ali bila je subota, nadležnih više nije bilo u uredima, a bez njih Evi nitko ništa o Radi nije htio reći.
Eva Nahir Panić danas
Darko Tomaš/CROPIX
‘Moje saučešće’
Nakon neprospavane noći, u nedjeljno prijepodne, na vratima joj se pojavio muškarac u kožnoj jakni, tada karakterističnoj odjeći KOS-ovaca u civilu. Čovjek je ušao u kuću i pružio ruku:
Moje saučešće.
Osupnutoj Evi KOS-ovac je profesionalno i mirno pokušao objasniti da je kapetan Panić prošle noći u zatvoru počinio samoubojstvo. Sluđena Eva naprosto nije mogla vjerovati. Odvela je Tijanu susjedima i sjela u automobil pored KOS-ovca koji je rekao da je vozi na prepoznavanje tijela. Eva ne pamti što je u svom uzbuđenju za vrijeme vožnje govorila, ali dobro se sjeća kako je dotad hladno suzdržljivi KOS-ovac odjednom dreknuo:
Lezi, kurvo! Nema da te gleda publika s trotoara kako bjesniš u automobilu. Lezi, kurvo!
Toga dana Eva nije odvedena na prepoznavanje Radinog tijela, već šutljivom isljedniku koji joj je pružio pisaćim strojem ispisani papir:
Evo, potpiši, pa ideš kući.
Na ponuđenom je papiru pisalo da se Eva Panić rođena Kelemen odriče svog supruga Rade Panića, jer je bio izdajnik i narodni neprijatelj. Eva je odbila potpisati:
Ne potpisujem. Rade nije ni izdajnik ni narodni neprijatelj.
Ako ne potpišeš, ostaješ u zatvoru.
Ostajem u zatvoru.
Odležat ćeš tri godine.
Odležat ću tri godine.
Kćerku ostavljaš na ulici.
Ne ostavljam. Ima familiju i prijatelje.
Tortura na Grguru
Eva ipak nije “odležala” tri godine, već “samo” dvije - pola godine u beogradskom zatvoru, godinu i pol na otoku Grgur, ženskom privjesku znamenitog Golog otoka. Prošla je kroz razne torture komunističkih zatvora i zatvoreničkih logora, koje su često opisane i općenito poznate. Psihičko i fizičko mučenje zatočenica na Grguru u početku je bilo skoro jednako grubo kao mučenje muškaraca na Golom, ali je u posljednjoj godini režim donekle ublažen. Nakon Staljinove smrti 6. ožujka 1953. opasnost od domaćih IB-ovaca i od invazije s Istoka praktički je nestala, a u zemlji je pomalo nastupala ograničena liberalizacija, po nekima nazvana “đilasovština”. Eva misli da je tada sa svojih 36 kilograma već bila na rubu da izdahne, kad je s novom upraviteljicom logora stigla i nešto bolja hrana s jačim obrocima. Vidno onemoćala Eva je dobila i privremenu poštedu od težeg fizičkog rada. Na dan tadašnjeg državnog praznika, 29. novembra 1943., raspušten je ženski logor na otoku Grguru i posljednjih 600 zatočenica je oslobođeno. Eva je pohrlila u Lendavu, po kćerku Tijanu, koja je Evine zatočeničke godine provela kod tetke Klare udane Blau.
Zahvaljujući odanim prijateljima u Beogradu, Eva se relativno brzo uspjela zaposliti. Najduže je radila u vanjskoj trgovini, kao prevoditeljica za njemački i mađarski. Istovremeno, povela je pravu osobnu bitku da dokaže nevinost svog pokojnog supruga Rade Panića. Na svim saslušanjima u zatvoru i u logoru Eva je uporno tvrdila da njen Rade nije bio IB-ovac ni suradnik sovjetskih špijuna. S ruskim instruktorima imao je česte neprilike na svom poslu, o čemu joj je kod kuće pričao i žalio se svojim nadležnima.
Naravno, Evu je najviše mučila neobjašnjiva Radina smrt. Je li to zaista bilo samoubojstvo ili je u zatvoru ubijen? Po prestanku staljinističkog režima, s početkom ograničene liberalizacije poslije 1950. godine, u jugoslavenskim zatvorima više nije bilo ubijanja bez suđenja, a sudovi su samo krajnje izuzetno sudili na smrt. Prema vjerodostojnom posmrtnom nalazu, Rade se objesio na vješto smotanom sanitetskom zavoju, kojeg su otisci nađeni i na njegovu vratu. Evi je to i danas glavni argument da se Rade zaista sam ubio, jer toga jutra, kad je Rade posljednji put odlazio od kuće, Eva mu je dala baš takav zavoj da mu bude pri ruci pošto je bio ozlijeđen od pada na konjaničkoj vježbi. Ali zašto se Rade ubio već u prvoj zatvorskoj noći, iako je Eva znala da nije bio kriv, o čemu je prikupila i dokaze?
(...)